Srđan Dragojević

04.02.2005. Print | Pošalji link

Srđan Dragojević beogradski je redatelj u čijoj filmografiji stoje naslovi nekih od najznačajnijih ostvarenja srbijanske kinematografije iz prošlog desetljeća.

Naklonost publike, domaće, ali i širom bivše države, Dragojević je osigurao već svojim diplomskim radom, komedijom «Mi nismo anđeli», a potvrdio filmovima «Lepa sela lepo gore» i «Rane», od kojih je ovaj posljednji ujedno i prvi srpski film koji je u hrvatskim kinima bio prikazan nakon rata. Nakon sedam godina pauze, Dragojević se vraća na velika platna nastavkom svog prvijenca, ponovo komedijom «Mi nismo anđeli 2», čijoj je nedavnoj zagrebačkoj premijeri i prisustvovao. Datum emitiranja intervjua sa Srđanom Dragojevićem (24.03.2005.), posebno je zanimljiv zbog činjenice da smo prije točno 6 godina imali dogovoren telefonski intervju koji se zbog NATO-ovog bombardiranja Beograda nije dogodio. Ovaj put, srećom, nisu nam se ispriječili ni razulareni navijači.

S obzirom na još uvijek aktualan "Mi nismo anđeli 2" u hrvatskim kinima, možda najbolje da krenemo od njih. Kako to da ste se odlučili upravo za nastavak vašeg prvijenca, 'lakoprohodne' komedije s kojom ste diplomirali na Akademiji, a ne za nastavak nekoga od vaših drugih, kritici dražih filmova?

Sve u životu krene od slučajnosti. Prošle sam godine pripremao «Bodljikavo prase» po Julianu Barnesu, no nismo za njega uspjeli zatvoriti financijsku konstrukciju, pretežito zato jer Srbija nije bila članica Euroimagesa. Projekt je trebao biti bugarsko-makedonsko-francuska kooprodukcija koja bi se snimala u Srbiji, no Makedonci su odustali i projekt je privremeno pao u vodu. Ja sam u međuvremenu iz čistog zadovoljstva napisao scenarij za «Mi nismo anđeli 2», ne znajući kada ću i da li ću to uopće raditi. Naime, kako sam nedavno otvorio vlastitu producentsku kuću «Delirijum», imam namjeru producirati filmove i drugih redatelja, nije nužno da uvijek ja režiram. Nakon što je «Bodljikavo prase» odgođeno, krenuli smo u «Anđele 2» za koje se pokazalo da je nevjerojatno lako pronaći sponzore. Cijeli smo projekt, od ideje do premijere, «zapakirali» u samo osam mjeseci, što je potpuno nevjerojatno za naše okolnosti.

Zvuči kao da su «Mi nismo anđeli 2» stvoreni kao komercijalni projekt, «zlatna koka» kojom bi se eventualno namaknula sredstva za neke druge, manje isplativije filmove?

Više je to bilo nekakav moj hir. Da je zamišljen kao prvenstveno komercijalni projekt bio bih ga morao snimiti za 300-400 tisuća eura, preko toga je sve besmisleno ako želite zaraditi novce, a ovaj film je koštao 1.200.000 eura. Moj je hir bio napraviti najsavršeniji komercijalni film na ovim teritorijima, i kada ga pogledate, vidjet ćete da sam prilično uspio. Ima CGI, («computer generated images»), efekte za koje mislim da kod nas još nisu viđeni, a liči na američke mainstream filmove. Dakle, prije bi bilo riječ o nekom umjetničkom projektu, da se u ovoj regiji napravi jedan idealan komercijalni film, nego o projektu koji služi za eksploataciju. Znate i sami na što liče komercijalni filmovi koji se ovdje rade i na kojem su oni produkcijskom nivou. «Mi nismo anđeli 2» je na nevjerojatnom nivou u odnosu na filmove koji se rade u ovdašnjim kinematografijama.

Nekim ste domaćim medijima, točnije B92, svojedobno izjavili da je ovaj najnoviji film, usprkos svim kritikama koje su na njegov račun stizale, vaše «najautorskije» djelo: kombinacija tinejdžerske komedije, kung fua, mjuzikla, pornića, specijalnih efekata...

I ja to tako doista mislim, samo što u Beogradu ima toliko budala koje to ne mogu vidjeti, ali ja tome nisam kriv. Radim filmove za narod i obične ljude, podjednako kao i za visoke intelektualce. U mojim filmovima metafore i simboli vrlo su skriveni da ne smetaju normalnim ljudima u praćenju filma, a njih ne mogu prepoznati djelomično inteligentni polu-intelektualci. Takvih je Beograd pun, pogotovo oko B92, to su ljudi koji se pale na takozvano «urbano». To su idioti koji su duboko usađeni u provincijalizmu kvazi-urbanog. Što uopće znači «urbano»? To su kretenizmi! Smatram da postoji nekoliko kulturnih modela paralelno u svakome društvu, i ne treba biti snob pa dati privilegirano mjesto jednom od njih, posebno kad je to nedefinirana kategorija poput one «urbane». Dakle, postoji između jednog dijela kritike i dijela kvazi-urbane publike određena nesuglasica oko filma, no ona je generirana pretežno time što je glavni koproducent TV Pink, koju ljudi preziru i identificiraju s Miloševićevim režimom. To, naravno, ne stoji. Imali smo rušenje Miloševićeve vlasti, imamo demokraciju, i ta televizija nije zatvorena, već funkcionira na komercijalnoj osnovi – ima svoje tržište. Pregovarao sam i s Radio-televizijom Srbije i Televizijom braće Karić, ali TV Pink mi je ponudila najbolje uvjete za suradnju i, što mi je još važnije, ideju o dugoročnoj suradnji. Primjerice, s njima ćemo ove godine raditi «Bodljikavo prase» i to mi je bio cilj: naći strateškog partnera s kojim bih radio jedan do dva filma godišnje. Jedan komercijalni i jedan «art-house», iako su i moji najkomercijalniji filmovi zapravo «art-house».

Kritičari u Srbiji nisu baš bili pretjerano milostivi prema «Anđelima 2». Jedan od najspominjanijih argumenata kojime barataju jest manjak socijalne angažiranosti koju ste vješto manifestirali u «Lepim selima...», a posebice u «Ranama». Koliko je taj argument opravdan?

Pa, to vam je kao da u filmu «Meet the Fockers» tražite refleksije na američku okupaciju Iraka. To su idiotluci iz usta morona i idiota! Film se može nekome svidjeti ili ne svidjeti, ali ne možete reći da nije smiješan jer je on urnebesan. Ja javno kažem u medijima, ako tebi ovaj film nije smiješan, ti si debil! Možda nemaš smisao za humor, ali nemoj mene s tim gnjaviti, jer sam napravio vrlo smiješan film!


Zbog čega ste uopće nakon dvije drame ponovo poželjeli raditi komediju? Je li došlo vrijeme za «lakše teme» na ovim prostorima ili jednostavno takva vrsta angažmana više nije potrebna?

Angažiranost je, naravno, potrebna, ali ne više na temu rata. Ne mislim da je neki «big deal» kada netko napravi film o ratu u Bosni i Hercegovini deset godina kasnije. To mi se čini nekom vrstom festivalske eksploatacije. Svjesni lukrativni anti-srbizam festivalskog tipa meni je odvratan, od toga mi se povraća. Kad netko pravi film u kojemu ispljuje vlastiti narod jer ima ideju da će to biti zanimljivo nekome na nekom inozemnom festivalu, to smatram neukusnim. Ali svatko ima svoj put, ovo je showbiznis. Samo, ne volim da nekoga tko pravi tobože «art» filmove za festivale proglašavaju umjetnicima, dok mene proglašavaju eksploatatorom. Mislim da je od ekploatacije u kinima, puno gora ona na festivalima, a posebno ovog tipa.

Kakva je gledanost «Mi nismo anđeli 2» u Srbiji? Navodno je film jako dobro krenuo, no gledanost mu je dosta opala kada su se proširile piratske kopije...

Da, izašle su odmah deset dana nakon premijere i prilično ugrozile distribuciju. Mi smo sada na 660.000 gledatelja, a da pirati nisu izašli bili bismo, prema našim procjenama, na 800.000. Znači, jedno 150.000 smo sigurno u minusu, ako ne i više. Nadamo se da ćemo i pored tih pirata koje, uzgred rečeno, država ne sprečava, dosegnuti tu brojku. Nije to onaj milijun koji sam planirao, ali je dosta solidno.

Za kinematografsku mrežu u Srbiji u više navrata ste izjavljivali da je «na umoru», a i Srđan Karanović nam je nedavno rekao kako smatra da ju jeftina DVD izdanja koja se plasiraju na tržište opasno ugrožavaju. No, sada sami kažete da imate solidnu gledanost. Kakva je zapravo situacija?

Problem je u tome što se u Srbiji nisu stekli uvjeti za izgradnju tri-četiri multipleksa u velikim gradovima. To bi u potpunosti izmijenilo filmsku mapu i konačno ne bi imali manje gledatelja nego Slovenija. Moj film je dao neku lažnu nadu i injekciju kinima u provinciji koja su još uvijek u društvenim rukama – još uvijek nisu privatizirana, što smatram velikom greškom. To je, uz piratstvo, najveći problem srbijanske kinematografije, a ne jeftini DVD-i. Takvi projekti postoje u Francuskoj, Engleskoj… ne ugrožavaju oni kinematografiju. Ugrožava je nedostatak normalne kino infrastrukture i nedostatak borbe protiv pirata. Mi smo prvi dio «Anđela» upravo izdali na DVD-u u Srbiji i prodali 100.000 primjeraka. To je sasvim u redu. Ljudi za male novce dobiju kvalitetan film. Gledanje novog filma u kinima ima drugu kvalitetu koja se s tim ne kosi: kada odete s nekim u kino, to je izlazak. Ovo drugo je gledanje starih filmova.

Kako funkcionira nezavisna filmska scena u Srbiji? Isplate li se filmovi financijski?

Nezavisna filmska scena u Srbiji gotovo ne postoji. Tužno je reći ali «Mi nismo anđeli 2» jedini je igrani film na 35 mm traci snimljen u zemlji prošle godine. Kada sam zadnji put bio u Zagrebu, rekao sam za «Feral Tribune» da se u Srbiji puno više filmova snimalo za vrijeme Miloševićevog režima, što je nepobitna istina. Ali onda intervju nisu objavili jer su rekli da je nacionalistički. Pitajte se onda u kakvoj vi demokraciji živite (također), kad su vam i najdemokratskiji listovi ovako uskogrudni. Filmska scena u Srbiji je, dakle, potpuno zamrla. U posljednjih godinu dana nekolicina nas, posebice Dragan Bjelogrlić i ja, pokušavamo pokrenuti Filmski centar u Srbiji, kao širu platformu na kojoj bi se postavile stvari kako treba. Dragan se tako, osim što u Zagrebu tuče paparazze, u Srbiji bavi društveno korisnim radom. Da vam budem iskren, ja sam po tome ambivalentan: mislim da ti ljudi zaista ugrožavaju privatnost, ali s druge strane ne možemo biti takvi licemjeri pa se dati slikati samo kada od toga imamo neposrednu korist. Teško je tu povući neku granicu.

Spomenuli ste kako je Milošević bio «darežljiviji» od sadašnje uprave, a navodno je i dosta prema vlasti kritičnih naslova dobilo upravo državnu podršku. Koliko u Srbiji država pomaže u financiranju filmova?

Pa, evo kako je meni pomogla. Dala mi je 160.000 eura, tijekom snimanja filma sam na poreze morao dati oko 240.000 eura, na PDV tijekom distribucije morao sam dati još 220.000, pa je tako na uloženih 160.000 država od mog filma za sada zaradila oko pola milijuna eura. Ubrojim li tome činjenicu da nisu ništa poduzeli kako bi spriječili pirate, što nas je koštalo oko dodatnih 200-300.000, ispada da smo ukupno nekih 750.000 eura poklonili državi na razne način: što legalno kroz budžet, što u privatne džepove. Tako vam otprilike izgleda slika komercijalnog filma u Srbiji.

«Rane» su bile prvi srpski film nakon rata koji je bio prikazan u Hrvatskoj, a mnogi još uvijek pamte titlove koji su polučili salve smijeha. Kako gledate na tu situaciju i mislite li da je to tada bilo opravdano?

Predlagao sam distributeru da i sad imamo titlove, da se koristi purgerski zagrebački – to bi bilo super, kao Alan Ford! Mislim da bi to čak i povećalo gledanost. Ne znam što da vam kažem, volim pričati o filmu, a ne baviti se politikom, osim onom kulturnom. I sa svojom prijateljicom Tenom Štivičić imam diskusije, naravno u šali, oko toga jesu li naši jezici različiti ili isti. Ona kaže da su različiti, da im je sintaksa drukčija, pa je ja pitam kako to da su onda toliko slični i da ih tako dobro međusobno razumijemo. Svako ima pravo misliti da je njegov jezik jedinstven, ja svakom potpisujem da je hrvatski jezik potpuno različit i autohton, ali sam u dilemi kako to da ga tako dobro razumijem. A o bošnjačkom da ni ne govorim.

Kako danas gledate na «Rane» i «Lepa sela lepo gore»? Biste li sada u retrospektivi napravili nešto drugačije?

Ne, eventualno bih bio manje ogorčen i nešto objektivniji. Čini mi se da je inzistiranje na političkom angažmanu možda do izvjesne mjere ugrozilo film, ali ne suviše. Ti filmovi su dobro režirani i nemam nikakve specijalne zamjerke, možda bi scena ili dvije drugačije izgledale, ali to je sve.

Kada su ti filmovi svojedobno krenuli u distribuciju, govorilo se kako od ratnih zbivanja treba proći neko vrijeme da bi se o njima moglo objektivno govoriti. Vjerujete li da najbolji ratni filmovi nastaju nakon što ratovi završe?

Ne vjerujem. Ja sam dovoljno inteligentan pa sam «Lepa sela…» mogao napraviti toliko rano. Netko drugi možda nije toliko inteligentan, pa mu treba vremenska distanca.

Jeste li gledali što je sve na temu ratnih zbivanja nastalo na ovim prostorima u proteklim godinama i koje biste eventualno naslove izdvojili kao najbolje?

Brešana sam, naravno, gledao i dopada mi se. Iz Bosne bi izdvojio Žalicu s njegovim filmom «Gori vatra», ali recimo Tanović mi se uopće nije svidio. Mislim da je prejednostavan, pravljen tako da uzme Oscara ili neku drugu nagradu. Mislim da je to mudar, ali krajnje pokvaren film.

U Hrvatskoj je snimljeno nekoliko vrlo neuspješnih ratnih naslova. Jeste li gledali neki od njih, i što općenito mislite o hrvatskom filmu; je li on loš koliko mi ovdje mislimo da jest?

Ne znam, nažalost nisam imao prilike vidjeti «Tu divnu splitsku noć» za koju mi svi koji su je gledali tvrde da je odlična. Valjda onda ima znakova oporavka, zar ne?

Ima li Srbija svog Jakova Sedlara, svoj «Četverored» u smislu skupog državno financiranog spektakla koji zauzima jednu stranu, karikira negativce i opravdava povijesne postupke «domaćih»?

Ne znam što da vam kažem. Mislim da država mora podržavati i takve velike projekte, sad, kakvi su oni – to je uvijek pod upitnikom. Ja sam imao namjeru raditi «Sveti Georgij je ubio aždahu», to je možda najveća drama napisana na srpskom jeziku u 20. stoljeću. Tražio sam pomoć vlasti, jer to bi bio film od nekih 3 milijuna eura, no pokojni premijer uopće nije imao razumijevanja. To bi se po nužnosti moglo nazvati «državnim filmom» jer bilo bi naivno očekivati da bi netko izvana dao silne novce da se napravi film s radnjom u 1914. godini u kojemu neki ljudi u šajkačama pričaju na nekom čudnom jeziku. Država stoga nekad mora ulagati u svoje nacionalne projekte. «Četverored» nisam gledao, pa ne znam kakav je, ali lijepo je vidjeti da se na ovim prostorima rade i takvi veliki, ambiciozni filmovi.

Za nastavak «Anđela...» kaže se između ostaloga i da koketira i sa trash-estetikom. Kako gledate na to i je li ta kategorija uvredljiva za redatelja? Kad Jakovu Sedlaru ovdje kažu da je trash, on se ili uvrijedi ili tvrdi da ne zna što je to....

Sedlara nikad nisam gledao, ali morat ću pronaći njegove filmove jer ste me zaista zainteresirali. A što se tiče trash estetike – imam veliku kolekciju «trash» i «cult» naslova, cijeli život ih gledam i super su mi. Lijepo mi je čak koristiti i poigravati se nekim takvim elementima. A gospodin Sedlar se vjerojatno ljuti jer nije očekivao da će napraviti filmove koji imaju veze s trash estetikom, pa mu se nekako «slučajno» dogodilo. Slutim da je ovdje o tome riječ.

U Hrvatskoj postoje redatelji koji stalno kukaju o tome kako nekoliko utjecajnih kritičara određuje sudbinu filmova, pa ipak, snimaju najskuplje projekte na ovim prostorima, poput primjerice Antuna Vrdoljaka. Koliko su po vama kritičari važni za uspjeh ili neuspjeh filma?

Ne može kritika odrediti sudbinu filma, to su gluposti. Veći kriterij je box office, iako ne uvijek - ima i debiliteta koji prođu odlično na njemu. Ali s druge strane, ipak je to nekakvo relevantno mjerilo. Film je demokratska umjetnost, mada ima debila koji snimaju isključivo za širu i užu rodbinu, pa film vidi tisuću ljudi, a država je za njega dala masne pare. To su tendencije svugdje, imate u Europi razne fondove koji daju novce za ezoterične gluposti. Mislim, pa tko će gledati Angelopopulosa, to ne može gledati nitko normalan?! Ali to je trend generiran festivalima u europskoj kinematografiji. Osobno, festivale smatram najvećom gadošću koja upropaštava film jer su oni feudalna stvar: imate festival kao feud, a oko njega su sela sa plebsom. Iz kulturnog modela tako isključujete 95% ljudi, nazivate ih prostacima, plebsom koji gleda samo američki film, dok ste vi u feudu «Umjetnici». Zato vjerujem u box office i mislim da je on relevantniji kao mjerilo uspjeha. Teško je biti takav snob i nazvati 600.000 ljudi koji su gledali neki film kretenima, a onih tisuću koji su bili na festivalu čistim genijalcima i elitom. Ne ide to baš tako.

Koliko je ovakav stav korektan prema profesiji koja, barem u Americi, može pomoći uspjehu filma?

Fer ili ne, uopće nije bitno. Ne priznajem korektnost kada se u ozbiljnim novinama u Srbiji pitaju da li je kritika mojeg filma trebala biti objavljena na kulturnim stranicama lista ili na ekonomskim. A zašto kritika «Titanica», koji je zaradio masu para, nije bila objavljena na ekonomskim stranicama? To je taj užasan provincijalizam svih malih sredina. Mogu ti oprostiti uspjeh dok si siromašan, ali ako napraviš dobar film, postigneš uspjeh i još zaradiš lovu – to ni neće oprostiti nikada. Isto tako, kažu uvijek «Mitrovićev Pink»… Zašto ne kažu primjerice «Murdochov Sony» ili «Berlusconijev RAI», pa to su vrlo tendenciozne stvari. I kada se one događaju, morate reagirati, pobuniti se protiv toga i nazvati takve ljude miševima, moronima, debilima, kretenima… Ja nemam dlake na jeziku; volim ljude nazivati imenima koja zaslužuju.

Puno se očekivalo i govorilo o vašem angažmanu za «Miramax» studio, no malo se toga zna. Što vam je konkretno bilo ponuđeno i zašto do realizacije nije došlo?

Puno toga je bilo ponuđeno. Primjerice, Marberov «Closer» sam im nudio još 1999. godine, ali nisu prihvatili. Pa su oni meni ponudili «Raindeer Games» koji sam ja nažalost odbio; rekao sam pričekat ću nešto bolje, no u tri godine nije došlo ništa bolje. Zatim sam bio zainteresiran za «Fridu» koja je trebala biti «Miramaxova», no «Sarma» Hayek je odustala. Borio sam se i za «View from the top» međutim Gwyneth Paltrow je izabrala nekog drugog redatelja, nekog čikicu, pa vidite kakav je film ispao. Nudio sam im puno izvrsnih stvari, ali tako vam je to kada radite sa studijem: dobijete novce ali ste u puno stvari limitirani. S jednim projektom sam bio blizu, koprodukcija «Icon» i «Miramaxa», ali svađali smo se godinu dana oko scenarija, oko castinga… jer ja nisam mogao podnijeti činjenicu da oni imaju zadnju riječ. Postigli smo neki kompromis, oni su pristali na moju verziju scenarija, a ja na njihov govljiv casting – htjeli su Joshuu Jacksona. Na kraju sam rekao – nema veze, kad sam doma radio s naturščicima, onda ću i tamo raditi s onim njihovim američkim debilima. U svađi se stvar odužila, a u međuvremenu se snimio «Ocean's Eleven» koji je bio slične tematike, i samo su odjedanput, usred pretprodukcije, otkazali su cijelu stvar. Ne vjerujem da bi napravili baš neko sranje od filma, ne bi bilo bog zna kakvo, ali bi sigurno bilo bolji od «Ocean's Eleven».

«Miramax» se drži «nezavisnijim» studijem od ostalih i ovdje je uvriježeno mišljenje bilo da vam je «pala sjekira u med», da možete snimati što želite, za koju god cijenu želite. Je li baš tako bilo?

Ne, nikako. To možete imati samo ako ste već poznati i slavni i ako imate glumca-zvijezdu koji vam drži leđa i koji odbija sve napade producenata i studija. Ako ste mlad, neafirmirani redatelj iz Europe, nemate apsolutno nikakav stupanj autonomije u radu.

Ostalo je, dakle, iz tog perioda puno nerealiziranih projekata. Jesu li oni «pokopani» ili ima šanse da se u budućnosti snime? Možda nešto za englesko jezično tržište?

Imam sad neki post-holokaust film, «After», koji sam svojedobno nudio «Miramaxu» i «Millenium New Imageu». S prijateljicom producenticom Juliom Rosenberg koja je radila na «Being Julia» pripremam financiranje filma kojeg bi snimali ovdje u regiji, bilo Srbiji ili Hrvatskoj, kao britansko-kanadsku koprodukciju.

U kontekstu priče o ljudima s područja bivše Jugoslavije koji su otišli u bijeli svijet, neizbježno je spomenuti i primjer Milča Mančevskog. Nakon uspjeha sa «Prije kiše», nakon nominacije za Oscara, nije se proslavio s «Dust»; a sada se čini da mu se karijera zaustavila. Mogu li ljudi s ovih prostora biti redatelji vani?

Mogu, ne treba generalizirati stvari. Mi smo navikli da jednostavno imamo određeni stupanj autonomnog odlučivanja i to je nešto od čega ja ne odustajem jer bi u tom slučaju moj posao meni izgubio svrhu. Nažalost, u Americi redatelj nije arhitekt, nego samo izvođač radova.

Kako uopće gledate na američki sistem snimanja filmova, na zaplete koji se pišu testiranjem i istraživanjem tržišta, na anketne upitnike i test-projekcije, na strah od opasnih tema i inzistiranje na političkoj korektnosti?

Tu ljudi jednostavno pišu po nekim uzusima i klišejima, misleći da će tako bolje proći. Ali to je jedan žanr kinematografije i kao takav je super, jer svaki dobar žanr film pomalo pomakne pravila tog žanra i kreativno ih modificira. Što se tiče montaže, doista se često dogodi da testna prikazivanja daju glavnu riječ u produkciji filma, što je užasavajuće za svakog autora iz Europe. Ja nisam bio spreman ni na kakve kompromise toga tipa - možda zato što sam budala. Draže mi je i puno zabavnije ovdje raditi svoj film u svojoj produkciji, nego da za «Miramax» radim film za pola milijuna dolara koliko mi je tamo bio honorar. Postoji predrasuda da je većina američkih filmova isključivo komercijalna, ali naposljetku – zašto i ne bi bila? Ne vidim što je toliko loše u zarađivanju novaca. Svi u tranziciji cvile kako nemaju novaca i čitav se moral vrti oko toga, a sad smo odjednom svi nekakvi snobovi, pa nam je problem kada netko zarađuje lovu. A ako uzmete za primjer države poput Hrvatske ili Slovenije, u kojima isključivo država puni filmske budžete, onda dobivate sterilne proizvode: producenti više nisu producenti, nego blagajnici koji uz pomoć redatelja distribuiraju tuđe pare kako im je volja.

Kako bi primjerice «Mi nismo anđeli 2» prošli da su ponuđeni «Miramaxu» ili nekom drugom američkom studiju?

Nikako, nitko u Americi ne gleda filmove na nekim čudnim jezicima i s titlovima. To je nažalost tako. Vjerojatnije bi netko htio jednog dana napraviti remake, a za 300.000 do 500.000 dolara, svakako bih im prodao prava.

U Europi postoji kompleks više vrijednosti kad je u pitanju ono što se naziva «umjetnički» film, kakvo je vaše mišljenje o njemu?

Svaki dobar umjetnički film bi mogao biti i komercijalni, uz dobru distribuciju. Pogledajte europski film 50-tih i 60-tih, Fellini je dobar primjer… on je dobro prolazio na kino blagajnama. Umjetnost ne mora biti nekomercijalna, dosadna i hermetična, baš naprotiv.

U jednom intervju kažete da su vam u «Miramaxu» nudili «ista sranja kao i Kieslowskom»...

Prva stvar koju su mi ponudili bila je trilogija «Heaven, Hell, Purgatory», s tim da je «Heaven» režirao Tom Tykwer, a meni su nutkali «Hell». To je bilo nešto najgluplje što sam ikada pročitao. Stajalo im je u ladici šest godina dok nisu našli neku budalo da to napravi.

S obzirom da ste na početku rekli kako ste nedavno pokrenuli i vlastitu producentsku kuću, koliko ste otvoreni prema suradnji s drugim redateljima?

Nisam još probao, ali imam već par projekata koje bih povjerio drugim redateljima. Mislim da ne bih bio tolerantan producent, redatelj kod mene nikad ne bi imao pravo na «final cuta». To ne postoji, uopće ne želim da mi netko poludi, pa počne «umjetničariti». Ima razloga da producent ima pravo «final cut-a», samo što se ja s tim nisam htio složiti u studijskom sistemu. Kao debitant, mislim da bih bio kooperativan, ali vrlo odlučan producent.

Svojevremeno se rekli da je hrvatska književnost tradicionalno bolja od srpske, dok je srpski film tradicionalno bolji od hrvatskog. Spremate li neku suradnju koja bi izvukla najbolje od oboje?

Pa ne znam baš. Žao mi je što nisam radio «Što je muškarac bez brkova», osjećam da bi mi ta tema dobro odgovarala, ali Tomić je bio već ranije nešto dogovorio. Volim pisce poput Ferića i Perišića, njihove priče su jako zanimljive i dobre za snimanje. Uvijek kad dođem u Zagreb pokupujem knjige novih hrvatskih pisaca, valjda ćemo jednog dana surađivati. Evo, Rajko Grlić je nedavno dobio novce na srpskom Fondu za Tomićevu «Karaulu», pa se i ja nadam kako ću i sam jednog dana dobiti novce za neki svoj projekt od Hrvata. Povezivanje je neminovno. Nekad je tržište u ex-Jugoslaviji imalo preko 20 milijuna gledatelja. Dodamo li tome još 10 milijuna Bugara i 20 milijuna Rumunja, Balkan – iako ga vi ne volite tako zvati – postaje impresivno tržište od 60 milijuna ljudi.

I za kraj, kakva su vam očekivanja za «Mi nismo anđeli 2» u Hrvatskoj?

To prvenstveno ovisi od distributera, odnosno koliko su oni agilni, inteligentni i sposobni. Ja sam u Srbiji napravio užasno veliku marketinšku kampanju, s više džambo plakata nego što su ikada imali postavljeni neki veliki brandovi poput Coca Cole i Nikea. Sve se može samo treba upregnuti malo inteligencije, a to je na ovim našim prostorima deficitarna roba. O agilnosti i marljivosti, da i ne govorim. Objektivno, «Mi nismo anđeli 2» u Hrvatskoj bi trebao imati 50 tisuća gledatelja. Ako ne bude imao, bit ću pomalo razočaran.

(Intervju je emitiran 24.03.2005. u emisiji «Kulturni intervju» Radija 101)

Pročitajte i ...
Srđan Dragojević: 'Sveti Georgije ubiva aždahu' nije srpski herojski film!
Sveti Georgije ubiva aždahu - Srđan Dragojević
'Sveti Georgije ubiva aždahu' - film od 4 milijuna eura
'Kao da je bilo nekad' - dokumentarac o Ekatarini Velikoj
'Kao da je bilo nekad' na Zagreb film festivalu

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici