Mate Matišić

02.02.2006. Print | Pošalji link

Mate Matišić dramski je pisac, scenarist, multiinstrumentalist, skladatelj i urednik napetica na Hrvatskom radiju.

Četrdesetogodišnjak koji je prvi dramski tekst napisao već s dvadeset godina, ili još manje, ne javlja se novom dramom baš svake godine, ali kad to učini, tada to ne prolazi nezabilježeno.U najveće skandale ulazi njegov komad “Anđeli Babilona” koji je sredinom devedesetih, nakon izvedbe u Dramskom kazalištu Gavella, postao pravi slučaj hrvatskog kazališta, jer je otvoreno govorio o političkoj zbilji i jednako joj se otvoreno rugao. Tek nešto malo bolje prošla su “Svećenikova djeca” u splitskom HNK, kao i scenarij za film “Fine mrtve djevojke”. U međuvremenu, Matišić je autor i scenarija za Krstu Papića, ali i glazbe za brojne hrvatske filmove i kazališne predstave.

Trenutno, na krilima uspjeha drame “Sinovi umiru prvi” praizvedene u Gavelli krajem prošle godine, Mate Matišić čeka izvedbe i druga dva dijela “Posmrtne trilogije”, tekstova koji o nasljeđu devedesetih u Hrvatskoj progovaraju otvoreno i brutalno istinito.

Upravo ste se vratili s poslovnog puta. Iskoristimo onda priliku za ekskluzivu – gdje ste bili, s kim, i što je dogovoreno?

Bio sam s Vinkom Brešanom u Rijeci, na razgovoru s gospođom Mani Gotovac. Razgovarali smo o izvedbi trećeg dijela "Posmrtne trilogije", komada "Ničiji sin" u Rijeci, i dogovoreno je da će to 99% sigurno biti ovog ljeta. Obišli smo nekoliko prostora u kojima bi se taj komad mogao postaviti, i jedino još dvojimo hoćemo li igrati unutra ili vani. Ako idemo u zatvoreni prostor, onda ćemo to raditi kao prvu premijeru u rujnu, ali mislim da je Vinko pronašao prosto koji bi mu odgovarao da radi ljetnu predstavu na otvorenom.

Znači li to da hrvatsko kazalište ipak ne bježi od vaših komada, kao što ste nedavno rekali za medije?

O tome mogu možda najmanje govoriti, jer su sve moje drame dosad izvedene. Ali, ono što me načelno čudi jest da se može reći da hrvatsko kazalište bježi od hrvatskih pisaca utoliko što svi gledaju samo praizvedbe. Jer, kad jedno kazalište igra komad Lade Kaštelan, onda ga više nitko drugi ne igra. Čini mi se da je to čudno, jer ne znam zašto isti tekst ne bi igrao, recimo, i u Dubrovniku i u Zagrebu. Jest da moju tekstovi zbunjuju, neki se možda i uplaše, ali očito ima ljudi, poput Mani Gotovac ili ljudi iz "Gavelle", koji su spremni da se u društvenoj svijesti kazalištem zagrabi i osvoji jedan prostor slobode. A poslije se tim prostorom uopće nije problem baviti. Nakon što je Vinko Brešan napravio "Svjedoke", mnogima je bilo lakše raditi s takvom temom. Gotovo bi se moglo reći da je to empirijski provjerljiva metoda. Čovjek kad radi nešto zaista osjeti da je došao do nekog ruba i da, ako dobro hoda po tom rubu, osjeti da se ta stvar širi, i nakon nekog vremena svi prihvaćaju to kao normalan događaj.

Nalazimo se u čudnom vremenu u kojem fikcija postaje problem. Ljudi gledaju na televiziji leševe, u novinama pišu "ubio tri žene", "pojeo zeta i stavio punicu u frižider" - a kad nešto od toga stavite u komad, onda postaje izmišljotina problem. Kao da je zaista manji problem ubiti čovjeka nego pisati o tome – to je naopakost koja mi je dosta zanimljiva.

“Posmrtna trilogija”, koja će, ukoliko sve bude po planu, cijela biti postavljena u ovoj sezoni, ipak nije baš benigna – po svojim temama i po tretmanu tih tema. Kako biste je opisali?

Nakon što sam prije šest godina napisao "Svećenikovu djecu", radio sam dosta glazbe za filmove i predstave i nisam ništa pisao. Sad, kad sam objavio tri drame, jasno je i zašto nisam objavljivao. Naime, "Sinovi umiru prvi" završio sam prije tri-četiri godine, ali sam već tada počeo raditi i druga dva teksta. Oni su jedna dramska cjelina, ne samo na razini priče, nego i formalno-dramaturški. Nije mi bio koncept pretenciozno napisati trilogiju, nego mi se to jednostavno dogodilo. Shvatio sam da su te tri drame žanrovski različite, pokazuju tri vrste glavnih junaka u Hrvatskoj – one koji su nestali, invalide koji su "po pola" i one koji su cijeli, ali su nastradali – i tri vrste samoubojstava u Hrvata. To se trojstvo meni pretvorilo i u sadržajno, žanrovsko, formalno i dramaturško trojstvo, koje sam onda i nazvao "Posmrtnom trilogijom". Dakle, u "Sinovima" je glavni junak nestala osoba, u "Ničijem sinu" je to ratni invalid, a u "Ženi bez tijela" je jedna cijela, ali iznutra potpuno uništena osoba. To je bio kostur, na kojem sam onda gradio te priče.

Kroz cijelu trilogiju provlači se važno, zapravo najvažnije pitanje, ono o Hrvatima i kršćanima, točnije o omjeru jednog i drugog u svakom pojedincu, omjeru koji određuje odnos prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...

Tim se temama oduvijek bavim. Bilo je napisa u kojima se tvrdilo da sam anarholiberal, a u drugim tekstovima o istoj drami pisalo je da sam rigidni katolik. Tako sam sebe u jednom nedavnom intervjuu definirao da se osjećam kao hrvatski anarholiberalni rigidni katolik. Činilo mi se da to na neki način definira jednu slobodu kojoj težim, i ne nalazim u tome neki problem. U krajnjoj liniji, dolazim s ovih prostora. Ja sam kršćanin, ali mislim da nitko nema pravo uzimati sebi prerogative koje nema – da tumači tuđu slobodu. Mnogi kršćanski fundamentalisti tumače zbilju onako kako oni misle da bi je trebalo tumačiti, a zapravo si uzimaju prava koja im kršćanstvo nikako ne daje.

Recimo, kad sam radio "Fine mrtve djevojke", kolega mi je pronašao na Internetu napis u kojem je pisalo da Matanić nema veze s tim filmom, nego da iza toga stoji Mate Matišić, koji će zbog toga završiti na Solunskoj konferenciji. Nisam to shvatio – nisam ni znao što je to Solunska konferencija, dok nisam saznao da je riječ o nekoj konferenciji o Jugoistočnoj Europi ili tako nečemu. Mislim da taj film progovara o toj grešci uzimanja prava koja čovjek nema - da pod krinkom kršćanstva ulaziš u tuđi privatni život, sudiš tim ljudima, a na kraju se dogodi i umorstvo. To kršćanstvo nikome nikako ne dopušta. Tako je i u mojim dramama. Naravno da ti likovi dolaze s ovih prostora, i onda se događa nesporazum između onoga što im državna ideologija govori o hrvatstvu i ideje kršćanstva. Dogode se konflikti za koje mi se čini da su stvarni, i ne vidim razloga zašto bih se bojao o tome govoriti. To su, u krajnjoj liniji, neki moji konflikti, moje nejasnoće i nesporazumi, nešto na što ne znam niti odgovoriti, nego mogu samo konstatirati neku priču i slegnuti ramenima. Bojim se nekih koji sve znaju sve o tome i koji to znaju obući u neku uniformu bilo koje vrste.

Riječ je, dakle, o brutalnom i vrlo realističnom susretu s nedavnom prošlošću. To baš i nije nešto što se hrvatskim repertoarima često događalo. Slažete li se s ocjenom da je hrvatsko kazalište u glavnini, a nije puno brža bila ni hrvatska drama, na zbilju devedesetih počelo reagirati tek u godinama nultim, dakle, jezikom brojki rečeno, tek u sljedećem stoljeću?

Kad se govori o hrvatskoj zbilji, onda ljudi uglavnom misle na rat. U "Anđelima Babilona" sam se jako referirao na hrvatsku zbilju, s primitivnim gradonačelnikom koji vodi ljubav s ovcom, ili u "Svećenikovoj djeci" s problemom svećenika koji imaju djecu. To su stvari koje ovdje u Hrvatskoj također egzistiraju kao neki društveni problemi. Dakle, ne bih suzio problem samo na rat. "Sinove" sam napisao prije četiri godine, ali ih nisam davao u javnost. Čini mi se da možda treba neko vrijeme da se ljudi dignu iz tog "knockdowna" u kojem su bili od rata. Jer, umjetnički, ako prikažeš zločin, on je samo jedna strašna činjenica, što kazališno ili filmski samo po sebi nije dovoljno. Kad su se ljudi od tog udarca u pleksus oporavili, počeli su se time baviti. Iako, i Filip Šovagović je imao "Ciglu", a i Lada Kaštelan još je davno u "Posljednoj karici" nešto o tome govorila. Dakle, bilo je takvih drama, a film je, čini mi se, otišao čak i malo dalje, jer je uspio reagirati i prije kazališta.

Kad se vraćam unatrag, prvu sam dramu napisao 1986. godine, i uvijek mi je bilo blisko reagirati na taj način. Nije to niti nekakav moj programski prkos, niti tendencija da budem smatran kontroverznim. Mislim da je kontroverznija od mene sama starnost, a ja samo konstatiram tu naopakost ili opakost koju ja tako vidim.

Mislite li da je takvo stanje znak cenzure ili autocenzure? Je li domaće kazalište uopće spremno postati zrcalo zbilje i postavljati ključna pitanja?

Ne pripadam tim formalnim kazališnim krugovima, da bih to mogao procijeniti. To danas više nitko neće javno reći – došli smo u demokraciju, i sad se više ne proziva javno, nego se to radi na neke druge načine. Baštinimo iskustvo komunizma i socijalizma, pa se sad te stvari rade drukčije. Mislim da su promašeni autori koji podliježu autocenzura i koji iz želje za uspjehom rade proračunato – bilo u političkom, bilo u umjetničkom smislu. Tako se iznevjeri smisao tog posla, a ozbiljni ljudi to vide i čuju. Mislim da tako to nema smisla raditi. Što se tiče formalne cenzure, toga vjerojatno ima kod nekih ravnatelja koji su na te funkcije došli politički ili pseudopolitički – teško mi je zamisliti da ne bi vodili brigu o tome, ali mi nikad nećemo saznati u kojoj je mjeri ta briga utjecala na njihovo programsko usmjerenje. A je li to bolje nego onda kad smo takve stvari znali ili nije – ne znam.

Očekujete li reakcije na svoje tekstove? Znamo da su u Splitu na “Krovnu udrugu” Tomića i Ivaniševića, tekst koji govori o braniteljima koji osvajaju srpske stanove, uslijedile demonstracije i prijetnje. Mislite li da bi tako nešto moglo pratiti i izvedbe ostatka vaše “Posmrtne trilogije”?

Kad sam prvi tekst dao u Gavellu, na probama smo procjenjivali bi li se tako nešto moglo dogoditi – a na kraju se nije ništa dogodilo. Mislim da se ipak proširio taj prostor u kojem ljudi shvaćaju da su to glumci koji će poslije doći i nakloniti se na kraju predstave. Ne znam hoće li biti slučajeva u kojima će se dogoditi i neki ekscesi, ali nije me ni briga. Ako netko tako reagira, to znači da je u nekom političkom filmu koji je potpuno besmislen – kao što bi bila besmislena i moja ili bilo čija reakcija na te reakcije. Jer, ipak ima ljudi koji shvaćaju da je to kazališna kultura, a nekih skandala će uvijek biti. Recimo, s “Anđelima Babilona” sam imao predivnih skandala. Kad se to događalo bio sam doduše malo i depresivan, žalostan i zbunjen. Ali, ja sam i napravio komad tako da im se svidi ono što je ružno i što im se ne bi smjelo svidjeti. No, da će biti tako šokirani da neki od njih prestanu i razgovarati sa mnom – to nisam očekivao. A to su bili sveučilišni profesori, dakle dosta ozbiljni ljudi i vrlo ugledni građani, koji su mislili da je Gradonačelnik zapravo Tuđman, da je Ovan Šiško Šušak. Ali, nakon toga sam se cijepio, tako da ne znam što bi mi se moglo dogoditi, a da mi se već nije dogodilo.

Recimo, kad se radilo “Život sa stricem” – to je bilo 1987 – trebalo se snimati u Krivodolu, ali se snimalo u Istri. Naravno da je dramaturški potpuno ludi da čovjek ide iz Zagore u Istru u školu. U tom filmu postoji i dugačko objašnjenje, kojim opravdavamo zašto je tako. A priča je bila ta da je tamo jedan predstavnik SUBNOR-a došao s pištoljem na razgovor, stavio pištolj na stol i rekao ovu genijalnu rečenicu: “Daj ti meni tu svoju knjigu, pa da vidim što piše između redova”. Mi smo na to rekli “hvala lijepa” i otišli snimati film u Istru. Vi na to jednostavno nemate što reći. Dakle, od tada pa do “Anđela” mislim da ne moram nikome polagati račune, i baš me briga. Ne želim ispasti da se pravim važan, ali nikad nisam reagirao na kritike. Nadam se da me nitko neće tući, a pričati mogu što god hoće.

Početak proba za drugi dio trilogije, dramu naslova “Žena bez tijela”, već je obilježio skandal, koji to i jest i nije. Naime, probe su u Teatru &TD počele, ali zapravo neslužbeno, jer Ured kulture Studentskog centra nije znao za nju, pa su razlozi organizacijski i financijski a ne politički ili – cenzorski. Slažete li se s takvom interpretacijom? Imate li nekih saznanja što će se dalje događati s tim projektom?

Jutarnji list je objavio tekst koji je imao zgodan podnaslov, zbog kojeg su me drugi dan svi zafrkavali: “Piscu ništa nije jasno”. Prvo sam mislio da nije baš u redu da tako nešto piše, ali kasnije sam se uvjerio da taj podnaslov jako dobro funkcionira. Naime, o svemu tome ja znam samo iz novina. Jedino me tog dana kad je počela afera nazvala gospođa Rajković i rekla mi samo da ona nema ništa protiv mene – što joj i vjerujem – ali da ne može prihvatiti program ove druge ekipe. Njima ne mogu ništa napraviti – nemam nikakav formalni ugovor, pa da nekog tužim. Mogu samo čekati kako će se ta stvar dalje razviti. Njoj sam samo rekao da sam to dogovorio prošlog proljeća, kad je gospodin Mađarić te stvari radio, i kad sam s njim potpisao ugovor za glazbu za neke druge predstave. Zapravo i ne znam kakva je to njihova struktura, a ni iz nedavnog Drugog formata to također nisam shvatio. Nije mi jasno u čemu je problem, jer je tom prilikom i gospodin Ljuština rekao kako postoji volja da se da novce za to. Ispada mi kao da su te njihove funkcije važnije od igranja hrvatskih dramatičara. Ne znam što će dalje biti, jer nemam nikakvih informacija. Čekam da mi Dražen Ferenčina nešto javi, ali zasad ne znam hoće li nešto zaista biti ili neće. Ukratko, riječ je o stvarima unutarnje organizacije Studentskog centra i Teatra &TD o kojima ništa ne znam.

Iako je većinu vaših tekstova postavljao Božidar Violić, pa i nedavni naslov “Sinovi umiru prvi” u Gavelli, okrenuli ste se mlađim redateljima Draženu Ferenčini i Vinku Brešanu. Zašto?

Moram najprije reći da me, na neki način, “otkrio” pokojni Marin Carić. On mi je dosta važna osoba u mom teatarskom poslu, jer mi je, kao dečku od devetnaest godina, stavio komad u HNK Split. Postavio je praizvedbe četiri moja prva komada. Bilo je i drugih režisera, ali praizvedbe su radili najrpije Carić, a onda Violić. Po mom mišljenju, riječ je o dvojici vrhunskih ljudi i s njima mi je bilo lijepo raditi – oni i kad su zaribali, zaribali su dobro. Njihov proces rada je onakav kakav se i treba raditi u dobrom kazalištu. No, sad će praizvedbe raditi ova dvojica mlađih ljudi, pa ću vidjeti što će biti. Mislim da u Hrvatskoj zaista postoji problem nove generacije kazališnih redatelja – ima nekoliko imena, ali taj problem zaista postoji. Imao sam sreću da sam imao i jednu zaista izvrnu izvedbu u Puškinovom teatru u Moskvi, gdje sam radio s jednim krasnim mladim redateljem.

Koliko ste zadovoljni s produkcijom u Gavelli?

Vrlo sam zadovoljan. Za taštinu pisca je jako važno da ono što gleda zaista jest ono što je i napisao – barem za praizvedbu. Božidar Violić je napravio, što mi se dosta sviđa, prilično čistu predstavu, lišenu bilo kakvih teatarskih efekata i podilaženja. Naprosto, sve je scenografski ogolio i pustio glumce, koji su u gotovo privatnim kostimima, da igraju taj moj tekst. To nepretjerivanje u teatralizaciji pokazalo se kao dobra metoda, i meni to kao piscu odgovara. Naime, zaista mislim da se nakon te izvedbe “Sinovi” mogu igrati bilo gdje i u bilo kojoj režiji, a ja ću biti zadovoljan čovjek. Možda je to egoistično, ali pravo mi je zadovoljstvo da barem praizvedba zaista bude tekst Mate Matišića. A tu su i glumci, koji su napravili stvarno dobru predstavu. I mene samog čudi da se toliko različiti ljudi dogovore da im se sviđa predstava, a djelovala je čak i na one kojima se nije svidjela – a i oni kažu barem da im je predstava u redu.

S Vinkom Brešanom pripremate i film prema jednom od komada iz “Posmrtne trilogije” – dakle u njega zaista vjerujete?

Radio sam glazbu za sve njegove filmove, od onih studentskih za dvadeset kuna, do ovih novih, kada ima više novaca. Dakle, surađujemo već puno godina, prošle sam godine radio glazbu i za njegovu predstavu “Mirisi, zlato i tamjan” u Rijeci, i naprosto smo prijatelji. On je pročitao “Ženu bez tijela” – drugi dio moje trilogije – i rekao da bi po tome htio raditi film. Bio bih lud čovjek kad bih mu to odbio. Počeli smo raditi na scenariju, koji će, naravno, imati istu ideju, ali će priča biti proširena, jer se drama događa samo u jednoj sobi, a za film imamo nekih dosta zgodnih zamisli.

Rodne Ričice očito su odredile velik dio vašeg opusa, od “Bljeska zlatnog zuba” do “Sinovi umiru prvi”. Taj odnos prema rodnoj grudi, međutim, daleko je od sentimentalnog, ali je unatoč objektivnosti s kojom navodite sve njezine prednosti i mane, ipak i subjektivan. Čini se da upravo u njima vidite paradigme gotovo cijelog društva. Je li zaista riječ o tome, ili jednostavno ne želite zaboraviti korijene?

Kad gledam unatrag, čini mi se da je bilo dosta pametno što sam prvu dramu pisao o svom djetinjstvu. Nisam morao puno toga smišljati, nego sam imao neke događaje koje sam samo dramaturški spretno uobličio. Tako sam na osnovu stvarnog života naučio dramaturška pravila, koja sam kasnije primjenjivao na stvari koje sam izmišljao. To je bila tehnologija koja je bila neko moje malo lukavstvo. Teatrološki gledano, ako su ove tri drame trilogija, onda su “Zub” i “Sinovi” duologija, jer se događaju u istom mjestu, samo s petnaest godina razmaka – ono su bile priče o gastarbajterima, a ovo su priče o njihovim sinovima, koji su, na neki način, moja generacija. Cijela je ideja za “Sinove” došla u toj seoskoj gostionici u mom mjestu. Slika iz koje je nastala cijela drama stvorila se kad sam prije pet-šest godina došao onamo i shvatio da sam najstariji u njoj – tada sam imao 35 godina – a da jedini nisam u penziji. Iz takve sam strašne slike stvorio čitavu tu priču.

Kako je to, kao svako malo mjesto, jedan zatvoren svijet, sa svojim pravilima, običajima, političkom dimenzijom i svećenikom, naravno da mi može poslužiti kao obrazac za mnogo šire stvari. To je, u krajnjoj liniji, slučaj i s Pirandellom, Čehovom ili Lorcom – drama prelazi te okvire, ali svako mjesto daje život, koji nije konstrukt. I sada znam nekoliko fantastičnih priča o tim ljudima, za koje ne znam jesu li drame ili pripovijesti. Sada se ipak došlo pameti, ali jedno su se vrijeme ljudi u Hrvatskoj čak i sramili ruralnih tema. A po čemu su talijanskih ili španjolski seljaci bolji od naših? Radio sam kao urednik emisije Radio scena na Hrvatskom radiju, koja se bavila hrvatskom baštinom, i jedna je dosta ozbiljna gospođa tamo odibla raditi Kolara i Kosora, jer su to, kao, seljački pisci. To mi se čini jako glupo i naprosto blesavo. Mislim da je važnije o čemu se govori, nego je li glavni junak ovaj ili onaj. Sada se to ipak malo promijenilo, pa je i Hrvoje Hribar snimio “Što je muškarac bez brkova”. Naime, to ne ugoržava ovu priču o urbanom. Riječ je o istovremenim stvarima, i važno je samo je li stvar dobra ili nije - prikazuje li neku dramu, ili drame nema. To je kao ono “mjesto radnje, vrijeme radnje” iz lektire – čini mi se da to naprosto nije važno.

Meni je to moje mjesto važno, jer je to mjesto mog djetinjstva, u kojem sam proveo prvih šest godina života, jer tamo nalazim neke priče za koje mislim da su stvarno dobre i da odražavaju ovo vrijeme. One su uglavnom tragične, jer je to prostor izumiranja, što je metafora i ovog naroda. To je i prostor penzija, emigracija i svega onoga što mislim da su univerzalne stvari. A zove li se taj koji emigrira Ante ili nekako drukčije, sasvim je irelevantno. Da i ne govorimo o ljepoti tog jezika, koji ima svoju ritmiku, nježnost i agresivnost istovremeno – što mi je kao da netko dobro svira udaraljke. To u kazališta itekako ima smisla, jer dobro djeluje. Zato se tome uvijek vraćam, ali prvi su povod uvijek priče. Jer, ako priča po svojoj atmosferi i sadržaju pripada onamo, onda neću od nje pobjeći u ime straha od ruralnosti i premjestiti je drugamo – čini mi se da bi to bilo krivo.

Čini se da se u hrvatskoj scenaristici i literaturi općenito, u posljednjih petnaestak godina dogodilo nekoliko obrata. Najprije je na valu homogenizacije i suprotstavljanja dotadašnjoj paradigmi poetika rodnog sela, nazovimo je tako, bila državotvorno napuhana pa joj se intenzivnim zazivanjem urbaniteta oduprla struja koja je upravo svoju urbanost koristila kao etički i estetički štit. U međuvremenu, sa slabljenjem državotvorne struje, ili kako je god želimo zvati, pokazalo se da je lokalna paradigma ipak bolje prihvaćena – od uspješnica kao što su “Što je muškarac bez brkova” do “Osmog povjerenika”. Slično je i s filmom: pored “Muškarca bez brkova” tu je i “Oprosti za kung- fu”. U drami je, recimo, dobar primjer za to Ivan Vidić, koji je od početne metafizike stvari polako počeo lokalizirati, da bi na kraju u komadu “Octopussy” i on otišao na kamenjar. Zašto se dogodio takav obrat?

U ovom pitanju sažeta je povijest nečega što se, zapravo, nije trebalo dogoditi. Naime, i jedno i drugo je u redu ako je dobro. A očito je problem i jedne i druge strane što su se radile i glupe stvari. Recimo, ne vidim razloga da se "a priori" veliča nešto što je urbano, a zapravo je bez veze. Čini mi se da će sada sve ipak doći u neku situaciju kada više neće biti važno kako je nešto napravljeno. Imam u svojim dramama i jednu i drugu varijantu – od "Finih mrtvih djevojaka" do "Bljeska zlatnog zuba" – i, u krajnjoj liniji, ja sam obrazac da je oboje moguće, ako se to napravi solidno.

I vaš opus krije sličan obrat: vaši prvi komadi, kao “Bljesak zlatnog zuba”, bili su pisani na dijalektu i primjereno lokalizirani, s čime ste se poslije otvoreno zezali u “Anđelima Babilona”, dok ste kasnije potpuno prešli na ponovno, uvjetno rečeno, urbanu tematiku...

Neki su to shvatili kao moj program i plan, a onda sam im sve pokvario "Sinovima". Naime, bila su četiri komada pisana u dijalektu, onda su došli "Anđeli Babilona", koji su bili, zapravo, drama o samom tom dijalektu i igrali se njime, onda su bila "Svećenikova djeca", koja nisu u dijalektu, da bi se u "Sinovima" tome ponovno vratimo, a u druge dvije drame sam opet bez tog dijalekta. Ali, ne bih odvajao svoje dramsko pisanje od scenarija, koji uglavnom nisu bili vezani za dijalekt. To jest jedan put, ali on kod mene nije bio vezan kao nekakav smišljeni sistem, nego mi se to događalo iz potrebe da tražim jezik za svoju priču, kako bi se prikazivanje likova što bolje napravilo. A i u doba praizvedbe "Zuba" sam pisao neke priče koje su bile "rock and roll" – već su to bile prilično drastične priče o toj fazi kad sam kao klinac od petnaest sa godina sa svojim bendom "Prva ljubav" bio jugoslavenski superstar. Dakle, istovremeno sam radio i u jednom i u drugom jeziku, ali te priče nisam završio. Možda ću ih jednog dana objaviti, i svi će misliti da je to nešto novo, ali već imam četiri-pet komada tih priča, koje sam počeo pisati još osamdesetih godina. Moje javno djelovanje je, dakle, potpuno drukčije od privatnog, koje je puno više izmiješana babilonska varijanta nego što je to javno prezentirano – kad bi se znale moje privatne varijante, onda bi te kategorizacije bile potpuno drukčije. Iako, naravno da se nekog ne mora ticati što imam kod sebe doma.

U vašem opusu postoji još jedan obrat: dok su početni komad, kao “Bljesak zlatnog zuba”, bili prave epopeje, “Posmrtnu trilogiju”, pogotovo njezina druga dva dijela, čine komorne, gotovo obiteljske drame. Sužavanje je vidljivo i u izostanku humora, groteske i parodije. Kako objašnjavate takav autorski razvoj? Je li riječ o redukciji, pojednostavljivanju ili fokusiranju?

Božidar Violić je u eseju kojeg je pisao kao predgovor za knjigu "Sinovi umiru prvi" to povezao s mojim glazbenim djelovanjem. Bio je jednom kod mene u studiju, pokazivao sam mu kako komponiram i pravim red u glazbenoj strukturi kompozicije, a on je rekao kako se ista metoda dogodila i s mojim dramama, koje su lišene bilo kakvih skretanja s osnovne linije. Ukratko, kad netko piše dijalošku scenu, onda neko lice nešto kaže, ali može reći i nešto više ako vi to želite, i tako skrenuti s osnovne linije u svoju varijantu tog lika. To sam maksimalno očistio od bilo kakvih doskočica i duhovitosti. Činilo mi se, pogotovo u ove posljednje dvije drame, da bi to bilo krivo. Kad smo bili na jednoj od čitaćih proba "Žene bez tijela", učinilo mi se da upravo ta osušenost ima svoju dramsku funkciju. Ta jednostavnost i oljuštenost od bilo kakvih efekata je upravo ono što sam želio dobiti. Sada, kad su to glumci čitali, to se naknadno pokazalo kao metoda, a meni je to, zapravo, došlo nesvjesno. Te su radnje bile tako usmjerene, da bi svako skretanje s linije bilo krivo. Na probama "Sinova", a tako je i sa "Ženom bez tijela", gotovo da i nije bilo "štrihova". Kako se dosta bavim glazbom, u njoj se sav formalni ili harmonijski nered jako osjeti i naprosto ne valja. Ta mi je metoda možda pomogla i u literaturi. Doma imam jedan mali atelje, dva na dva, u kojem je u jednom kutu kompjuter, a u drugom oprema za snimanje. Tako se selim od stola do stola, pa sam onda valjda nešto i iz toga naučio u tih dvadeset godina.

Kad smo već kod tog uvjetnog suživota, a s obzirom na to da ste ujedno i glazbenik i dobar poznavatelj lokalnih paradigmi, što je onda s klubovima na periferiji urbanih centara u kojima se sluša turbo-folk? Čini se da bi jedan od takvih klubova bio idealna scenografija za vaše komade...

Vaši slušatelji to vjerojatno ne znaju, ali ja sam autor nekoliko genijalnih turbo-folk kompozicija. Recimo, autor sam pjesme "Nema cure do Hrvatice, seksi žene i domažice", koju Tarik Filipović pjeva u predstavi Miljenka Jergovića. To se često događalo silom prilika. Recimo, za film "Dva igrača s klupe" Dejana Šorka dogodilo se da je trebalo smisliti neku pjesmu, pa se nije moglo platiti autorska prava za tu pjesmu. U takvim me situacijama zamole da napišem neku pjesmu kao Thompson ili kao Ceca. Tih se mojih pjesama već dosta nakupilo – pisao sam ih, recimo, za Renea Bitorajca, Vedrana Mlikotu, Zrinku Cvitešić, a neke sam čak i ja pjevao. U "Svjedocima" pjevam jedan narodnjak, samo što to nitko ne zna, osim moje kćeri, koja je jedina primijetila da to ja pjevam. Čak sam mislio da bi se uz Večernji list moglo prodavati jedan CD s tim pjesmama, ali ne znam bi li ti glumci pristali na to.

No, ne znam bi li te moje pjesme baš sjele na tim mjestima na kojima se pušta turbo-folk. Nisam nikad bio tamo, ali možda bih trebao otići. To sad postala vrlo popularna mjesta, iako svi tvrde da tamo ne idu, a onda se svi nađu tamo. U ovom filmu kojeg sad radim s Vinkom Brešanom neke se scene događaju u takvim ili sličnim prostorima, ali ne ovdje, nego u Srbiji, gdje vjerujem da je atmosfera identična – možda su čak isti ljudi tamo i ovdje.

Zagrebačko gostovanje ruske produkcije vaše drame “Svećenikova djeca”, koje je bilo na proputovanju za splitske Marulićeve dane, svojevrsni je događaj prošle kazališne godine. U međuvremenu vas sve češće postavljaju izvan Hrvatske, pa je tako na Danima satire gostovala i srpska verzija “Anđela Babilona”. Čini se da nije daleko dan kad će se pod sintagmom najizvođeniji hrvatski dramatičar razumijevati tvoje ime a ne ono Mire Gavrana - ili nije baš tako?

Mislim da će još puno vremena proteći prije nego itko prestigne Gavrana. Imam, doduše, nekoliko tih vanjskih produkcija – upravo sam neki dan dobio jedan grozan plakat iz Bugarske za jednu svoju predstavu. A predstava Puškinovog teatra mislim da je posebna – to je najznačajniji teatar u kojem sam radio, i uopće ne možete zamisliti koja je to vrsta produkcije i koliko je to drukčiji način rada nego što je to ovdje kod nas. I sam sam bio malo šokiran kada sam došao tamo i vidio da u ansamblu imaju troje ljudi koji su završili i solo-pjevanje i glumu. To je druga vrsta ozbiljnosti, i drago mi je da sam to doživio barem jednom u životu. Ne znam hoće li se to ikad više ponoviti, ali mi je to bilo zaista drago iskustvo, jer sam bio s najboljim ruskim umjetnicima. Naprosto, doživio sam neke lijepe stvari – zašto, ni sam ne znam, ali to se dogodilo.

Igor Ružić

(Intervju je emitiran 02.02.2006. u emisiji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
Alabama - Dario Harjaček
Dario Harjaček režira dramski tekst Davora Špišića 'Alabama'
Nagrađena 'Alabama' na pozornici kazališta Gavella
'Ničiji sin' - novi film Arsena Ostojića
U kino distribuciju kreće 'Ničiji sin' hrvatski kandidat za Oscara
Film - godišnji pregled 2008.
Iza kulisa uspjeha domaćih umjetnika
Zanima li svijet hrvatsko kazalište, drama i ples?
Platforma mladih koreografa – susret domaćeg i inozemnog plesa
Tjedan suvremenog plesa - velika kreativnost domaće produkcije

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici