GODIŠNJI PREGLED: Film 2009.

Isto to, dugo i dosadno, može se reći za filmsku 2009., koja je poput svake godine imala isti broj dana, no oni su se činili neobično dugima. Jedan od razloga za takav subjektivan dojam jest i Hrvatski audio-vizualni centar, krovna institucija za raspodjelu novca filmašima, koja je još u prvom dijelu godine trebala raspisati natječaj za filmsku djelatnost. Nakon iznenadne i po zajednicu tragične smrti prethodnog čelnika Alberta Kapovića, HAVC je preuzeo dotadašnji anonimus Nikša Sviličić, čovjek kojega su i njegovi suradnici teško pamtili. U svojim prvim nastupima on je svima bio odnekud poznat, ali ne dovoljno i da se sjete otkud.

Sviličić je smatrao da je to njegova prednost: «Apsolutno sam svjestan toga i naravno da je to prva stvar koja mi je bila kamen spoticanja u mojoj odluci da se javim na natječaj za ravnatelja HAVC-a. Ali gledao sam to i sa druge strane. Zadnjih 15-tak godina bio sam u menadžment vodama i radio sam neke druge stvari. U datom trenutku učinilo mi se da je ovo zgodan božji putokaz da nadoknadim tih 10-tak godina izbivanja i da u roku od 4 godine pomognem sustavu da stane na noge koje zaslužuje. Usput ću biti u prilici sresti puno ljudi, razgovarati sa strukom, biti puno više u cehu nego što sam bio prethodnih godina i u nekoj mojoj vagi interesa mi je to sasvim dovoljno u razvoju moje kreativne osobnosti».

Kreativna osobnost Nikše Sviličića, čak i uz pomoć božjeg putokaza, iznjedrila je tek “Vjerujem u anđele”, hit za narodne mase u kojemu se Dolores Lambaša morala odlučiti čiju će poklonjenu ribu prihvatiti. Sviličić se poput pravog hrvatskog menadžera najprije pobrinuo za sebe, a tek onda za HAVC, i posljedično za hrvatski film. Spas je, naime, stigao doslovno tri dana prije isteka godine - 29. prosinca. Tada je konačno raspisan natječaj pa je tako domaća kinematografija u 2009. ali još više u nastupajućoj 2010. - spašena.

Ove godine kreativno su osobiti i bez božjeg putokaza bili filmovi posijani prethodnih ljeta, poput “Metastaza” Branka Schmidta, koji je i u kinima i kod kritike prošao dobro, da bi već u jesen bio dostupan i na kiosku kao DVD. Kiosk je, inače, novo mjesto valorizacije hrvatske kulture. “Metastaze” su, na opće čuđenje, naišle i na povoljan odjek skupina kojima se bave, pa su blagoslov dali i miroljubivi Bad Blue Boys. Schmidt, ovim filmom konačno izvučen iz kategorije posrnulih režimskih redatelja devedesetih, bio je toliko zadovoljan da je “našim dečkima” oprostio i natprosječnu uživljenost u sceni u kojoj se skandira “Za dom spremni”: «Imali smo grupu od dvjestotinjak Bad Blue Boysa na snimaju scene na Dinamovom stadionu i mogu reći da su bili fenomenalni, dobro organizirani i poslušno radili sve što smo se dogovorili. 'Za dom spremni' su 'spremno' prihvatili i vrlo zdušno su tu scenu odigrali. Mislim da je film upravo u tom nekom duhu koji će se njima dopasti.»

Hoće li se “našim dečkima” svidjeti i krema ovogodišnje Pule, festivala i mjesta s kojega se samo načelno lansiraju domaći hitovi, treba vidjeti, jer tek u idućoj godini na repertoar stižu “Crnci” Gorana Devića i Zvonimira Jurića. Taj bi naslov mogao ublažiti mentalne ožiljke nastale konzumiranjem novog filma Nevena Hitreca “Čovjek ispod stola”, sage o siromaštvu i tranziciji koju je dečko iz centra, opet radeći prema onome što otac Hrvoje napiše, smjestio u daleku i prijateljsku Dubravu. Među uspješnijim domaćim naslovima bile su i kolektivne “Zagrebačke priče”, koje pak dokazuju kako mladih i kvalitetnih imena hrvatski film ima, samo im netko, a u ovom slučaju je to bio Grad Zagreb i Boris T. Matić, treba dati šansu.

Antoniju Nuiću “Kenjac” nije bio prva šansa, ali je zato ni kriv ni dužan naletio na kolumnistički gnjev Denisa Kuljiša koji je izveo presedan u povijesti ovdašnje publicistike. Kuljiš je naime napisao ne samo osvrt na Nuićev film, nego i analizu cjelokupne kinematografije pogledavši samo foršpan za “Kenjac” i zavapivši glasno zatražio, ne božji putokaz, nego barem božju pomoć, jer mu je dosta “pretencioznih i sporih ruralnih filmova”, čega je Nuić recentna perjanica. Autor tog “pretencioznog” filma o ljudima koji su magarci i magarcima koji su ljudi, nije bježao od komentara: «Tekst sam pročitao i on je jasno rekao da nije gledao film, tako da je bilo dosta hrabro od njega dijagnosticirati na osnovu toga. Proširio je svoj spektar viđenja na cijelu hrvatsku kinematografiju i učinio je to poprilično krivo. Ali nekako sam iz tog teksta osjetio da se Kuljiš više obračunavao sa svojim kolegama novinarima i kritičarima, nego sa mnom, valjda je zato i uslijedio odgovor Jurice Pavičića u istom tom Jutarnjem listu. Bilo bi dobro da je Kuljiš bio i oko čega u pravu makar i na razini nagađanja, međutim, sve je to on dosta krivo shvatio.»      

Spomenuvši domaće, teško je ne spomenuti Pulu, koja barem po izdašnom financiranju i dalje drži svoju poziciju velebno važnog mjesta hrvatske kulture, što pripadajuće Ministarstvo redovito nagradi kojim milijunčićem kuna. No, za razliku od rasipne ljetne zabave u Areni kojoj novac nikad nije bio problem, ostatak festivalske scene već je debelo osjećao ekonomsku krizu. Iako je premijer, trenutak prije misterioznog, čak i filmskog bijega, uporno govorio da je nema. Unatoč skromnijem financiranju, nekoliko važnih festivala i ove je godine dokazalo svoj status, čak ga i kvantitativno podebljavši: sve veći i važniji je Zagreb Film Festival, ali i ZagrebDox i Animafest, dok je osobito propulzivna nekomercijalna scena, gdje 25FPS, Human Rights Film Festival i Filmske mutacije pokazuju kako svaki, pa i najčudniji naslov, svoju publiku ipak ima.

Među potonje bi se mogao ubrojiti i Tabor Film Festival, no on je nakon posljednjeg izdanja ukinut, kao čin protesta zbog posvemašnjeg ignoriranja lokalne zajednice. Motovun, nekoć omiljeno ljetovalište političara, mladih zagrebačkih urbanih profesionalaca i Jamiea Bella, iz usta je Igora Mirkovića prvi javno izrekao do tada Hrvatima rijetko poznatu riječ – recesija. «Recesija, neimaština i siromaštvo su ključne riječi ovogodišnjeg programa», kazao je Mirković na otvorenju, «međutim, naše je mišljenje i uvjerenje da kada bi netko neupućen došao u Motovun da se to neće vidjeti jer imamo jednak broj filmova, kina, projekcija i koncerata. Nekim ćemo malim mađioničarskim trikovima koje smo naučili od sveznadara sa Wall Street-u uspjeti napraviti da sa malo novaca sve izgleda normalno.»  

I sve bi zaista bilo normalno da scenu nisu potresle i neke loše vijesti. Nezanemarivu će publiku zauvijek imati Zvonimir Berković, koji je ovog ljeta preminuo, ostavivši iza sebe filmografiju koja se s pravom smatra jednim od posljednjih velikih opusa hrvatskog filma. Zoran Tadić, koji je otišao još ranije od Berkovića, ove godine je dočekao svoje ukoričene “Oglede o hrvatskom dokumentarcu” i to u izdanju iznimno aktivnog Hrvatskog filmskog saveza. Ovoj obaveznoj literaturi može se pridodati još jedno važno izdanje, “Za ideju – protiv stanja”, knjiga i DVD-ROM koji su objavili novosadski autori, ali se posredstvom ovdašnjeg Dokukina Croatia i udruge Restart može nabaviti i u Hrvatskoj. Iscrpno istraživanje koje se bavi djelom Želimira Žilnika gotovo da je pokazni primjerak kako treba dostojno pratiti važna imena filmske kulture, u ovom slučaju, one s područja dokumentaristike.

Naravno, kad se dotakne dokumentaristiku, u Hrvatskoj je nezaobilazno ime Nenad Puhovski, ali i Factum, koji je jedini, i to javnim pismom, reagirao na “Natječaj HRT-a za nabavu dokumentarnog filma od neovisnih producenata”. Igrajući se pravog hrvatskog kapitalista, koji je za par tisuća kuna gospodar svega živog i neživog, HRT je sam sebi propisao mnoštvo beneficija, od toga da može samovoljno prekrajati scenarij, napustiti projekt ako mu se prohtije, a kasnije ga premontirati i pustiti u komadićima, ne nužno tim redoslijedom. Ili kako već Mirjana Rakić u “Reporterima” odluči, a Đelo Hadžiselimović odabere. Puhovski je ponovio ono što bi na javnoj televiziji odavno trebali znati: «Svaki film je autorsko djelo od prvog do zadnjeg kvadrata i nitko ne smije u to autorsko djelo bez izrazite pismene dozvole autora intervenirati. To je zakon i toga se trebaju svi držati, pa i Hrvatska televizija. Ako to oni ne rade, onda bi onaj tko zastupa film trebao protestirati, tražiti odštetu i zahtijevati da se film ponovno prikaže, ali u cijelosti.»

Prikazivanje filma u cijelosti nije samo pitanje HRT-ovih škara, nego i veselih multipleksa. Predvodnik korporativnih trendova u tome je “Cinestar”, koji i dalje sjekirom prelama filmove na dva dijela ako su duži od dva i pol sata, kako bi mlađarija napunila zalihe kokica, ispraznila Coca-Colu iz mjehura ili se tek nonšalantno prešetavala. U nasilno izvedenim 15-minutnim pauzama ni 3-D nije bio svetinja, što se dogodilo i “Avataru” Jamesa Camerona, navodno kvantnom skoku u produkciji, ali puno manjem kvantnom u sadržaju. No, to masovnom ukusu nije smetalo, pa su pri vrhu lista gledanosti i obligatorne animirane uspješnice. Od onih poticajnijih, našlo se u 2009. filmova koji će se zaista pamtiti, poput braće Coen i “Ozbiljnog čovjeka”, Eastwoodovog “Gran Torina”, SF-a “Distrikt 9”, oživljenog Mickeyja Rourkea u “Hrvaču” ili “Nemilosrdnih gadova” Quentina Tarantina.

Pomlađene “Zvjezdane staze”, osim u prethodnoj kategoriji, pri vrhu su i jedne druge liste, one najviše piratiziranih filmova godine i to prema ukupnim rezultatima torrent tražilica. Dok se producentima od te ideje diže kosa na glavi, ostaje nepobitno nekoliko već dokazanih postulata internetske generacije: prva je, ako nešto ne valja, nitko to i ne želi ukrasti, a druga kaže kako su oni koji najviše filmova skidaju s mreže, upravo i oni koji ga najviše kupuju na DVD-u ili gledaju u kinima. Na tu činjenicu, kao i na cijelu hrvatsku filmsku 2009. godinu valja tek reći – pametnome dosta.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Vjerujem u anđele - Nikša Sviličić
Završio Pula film festival 2009.
Pula Film Festival raspodijelio nagrade bez kalkuliranja
Pula film festival nudi ove godine čak 10 domaćih igranih filmova!
Počinje Pula film festival 2009.
Nikša Sviličić - novi direktor HAVC-a
Nikša Sviličić tvrdi da nije dio ni jednog filmskog klana!
Ministarstvo kulture - nije bitno tko snima film
Božo Biškupić: Svejedno je hoće li film snimati Marko ili Janko