28 tjedana kasnije (28 weeks later)

Malo dalje u prošlost, šezdesetih je godina prevladavalo mišljenje o Amerikancima kao pristojnim i suzdržanim ljudima, barem su tako zborile europske glumačke dive prisjećajući se zlatnih šezdesetih. U međuvremenu, svašta se promijenilo i trenutna javna slika nije nimalo povoljna, čak je i trend imenovanje Bushove nacije odgovornom za cijeli niz globalnih problema. I koliko god to bilo točno, u filmskome svijetu anti-američki stav postao je okorjeli klišej, na kojega ni “28 tjedana kasnije” nije imun. Nimalo vulgaran i eksplicitan u takvom izražavanju, nastavak za žanr prijelomnog prethodnika “28 dana kasnije”, priklonio se očekivanoj struji i predvidljivom razvoju priče. Apokaliptični virus bjesnila koji je zarazio kraljičin otok sada je pod kontrolom, a koga drugog nego li – Amerikanaca. Ne onih suzdržanih iz sredine prošlog stoljeća, nego rabijatnih vojnika spremnih da “code red” uzbunu najvišeg stupnja proglase čim kakav zombi ovlaš prošeta, ili u ovom slučaju, protrči.

Slijediti vrhunskog prethodnika, kakav je original Dannyja Boylea, nije nimalo lagana stvar. Budžet je veći, očekivanja također, a Boylea nema nigdje osim na stolici producenta te nepotpisanog autora nekolicine scena, režiranih njegovog osobnog gušta radi. Na mjesto glavnog i odgovornog stavljen je Juan Carlos Fresnadillo, malo poznati Španjolac čija je ovo velika šansa. Ispunio ju je korektno, ali nažalost, tek sa tehničke i zanatske strane, pravdajući veći produkcijski zamah i većim obuhvatom kadra. Najdoslovnije su tu brojne panoramske snimke iz zraka; svega je više, počevši od eksplozija i grandioznih opustošenih naselja, pa do kozmetički sređenijih zombija. Krvavije, ljepše i brže, međutim, nije ujedno i bolje. Radeći sa posve drugom garniturom likova, koji nemaju veze sa onima iz prvog filma, Fresnadillo upošljava tek generičke slike djece i izgubljenih, preplašenih ljudi. Crno je i mračno, preživjeli od epidemije kriju se i žive u strahu, sve dok, naravno, metaforički šerif Bush ne pošalje svoje momke da spase stvar. Na koncu je spas u tome da momci izbace gomilu eksploziva, jer najlakše je konflikt riješiti tako da se utuče i jedna i druga strana. Oportunitetne žrtve Amerima nisu stran pojam, no “28 tjedana kasnije” mogao je i trebao je bolje od toga.

Visoka produkcija i stvarnosno stilizirani set miljama su daleko od izvornika. Za Boylea je prije junački dio posla odradila prljava i zrnata digitalna fotografija, “28 dana” doimao se kao autentični dokument sniman na licu mjestu. Ovdje je nabačen mrak i još brži montažni tempo, no spektakularni fragmenti u kojima caruje tugaljiva post-rock glazba rađeni su poput nasilnih intermezza koji bi, barem u teoriji, trebali ponuditi odmor od zbližavanja s mrklom sudbom likova. Problem je pak, što Fresnadillo preživjele gleda sa distance, i emotivne i scenarističke, pa sve zajedno i jest neka vrlo daleka i hladna priča koja ni u jednom trenutku ne kroči u pretpostavku mogućeg. Robert Carlyle odličan je i pouzdan odabir nekoga tko patnju i nesigurnost može ugodno nositi na licu, ali što sa njim izgubljenim u filmu koji je izgubio vezu s bazom i panično je traži negdje drugdje, na krivoj adresi. Otvoren kraj najavljuje kako tumaranje zaraženih nije u svojoj posljednoj epizodi, a logika sve većeg obujma možda zagolica i pažnju konfekcijskih teškaša. Steven Spielberg, primjerice, kasapio je “Rat svjetova”, pa zašto ne bi i ovo. I naravno da je svima jasno kako će se novi nastavak zvati “28 godina kasnije”, jer klišeji su neuništivi, dok god postoji publika koja ih guta, ovako lijepe i rafinirane, bez greške u okusu.            

Željko Luketić