Život drugih (Das Leben der Anderen)

Nagrada za film s neengleskog govornog područja često ima obilje zanimljivih kandidata, od kojih mnoge u banana državicama poput Hrvatske vidimo tek na festivalima. Neki dospiju i u kina, a onim slavnijima, poput samog dobitnika, život u distribuciji se produži. Za “Das Leben der Anderen” može se reći da je od svojih priznanja izvukao najviše: još od Zagreb Film festivala gdje je šarmirao publiku, pa sve do Oscara kojeg je po mnogima zavrijedio, konstantno generira zanimanje i pozitivan odziv. Ugodno popunjena dvorana u kojoj se trenutno prikazuje, pa i rast dnevnih rotiranja zadnjih dana pokazuju da “Život drugih”, kako je u nas preveden prvijenac Floriana Henckela von Donnersmarcka, valja vidjeti, posebno ako vam zapaljena glava Nicholasa Cagea kao alternativa predstavlja donju granicu samopoštovanja ispod koje ne bi trebalo ići.

Baš kao i “Der Untergang” koji se pozabavio zadnjim danima A. Hitlera, napisano tako jer je u Hrvatskoj trenutno u modi Adolf skraćivati u A. ili jednostavno Dado, i “Život drugih” u povijesnim baba-rogama traži humaniju stranu. U Njemačkoj je takav pristup već u početku garancija kontroverze, ali i visoke gledanosti, da o katarzičnom socijalnom momentu i ne govorimo. Za tipičnog djelatnika Stasija, DDR-ove tajne službe državne sigurnosti i to netom prije pada Berlinskog zida obuhvat je još veći jer ne uzima davne ratne dane, nego državnu službu koja je u komunističkom mirnodoblju upošljavala velik broj činovnika. Slično jednom drugom režimu u kojemu je “Posljednji kineski car” na kraju radio u muzeju kao narodni nitko-i-ništa, i danas se u Njemačkoj otkrivaju moćnici, ali na mjestima koja interesantno kontrastiraju bivšu moć. Junak “Života drugih”, krenuvši od statusa opasne birokratske špije, koja je bila u stanju zapečatiti sudbine i režirati propast, završi tako kao sažaljenja vrijedan otvarač i raznosač pisama.

Suštinska kontroverza koju Henckel von Donnersmarck proizvodi jest upravo taj osjećaj sažaljenja prema monstrumu i krvniku, pojačan relativno statičnom pozicijom žrtve. Hollywood, koji se nažalost već nabrusio raditi preradu filma, valjda sa nekom zapaljenom glavom umjesto Stasijevog oficira, u svojoj bi recepturi sve snage usmjerio na dvoje umjetnika koji su žrtve. “Život drugih” pak, njih ne ignorira, ali njihov žrtveni oltar je nepomičan, dok birokrat-prisluškivač doživljava transformaciju od poslušnog aparata, pa sve do, bez saharinskih dodataka, pravog anđela čuvara. Uvidjevši kako može režirati tuđi život, on iz razumljivih motiva sprema istome pozitivan kraj, krivotvoreći bilješke, pa čak i kradući dokaze. Svoju karijeru dovodi pred konac, ili još bolje, pred parni plamenik za tajno otvaranje pisama, no što je to prema osjećaju kako je moguće upravljati drugima?

I to, baš to, prilično je previđeni naglasak Henckela von Donnersmarcka, sakriven iza uredno režirane povijesne arhitekture mračnog vremena koja u urednim germanskim emocijama ima zahvalnog partnera. Jer “Život drugih” sada je aktualniji no ikad, ne samo u sklopu bivših komunističkih aparata koji svoje otvaranje dosjea zaboravljaju izvesti, nego i za sve one koji se osjećaju modernima prikovani za najnoviju epizodu Big Brothera i sličnih stvarnosnih programa. Tamo je možda 1984. godina, čita se Brecht, sluša Bach, namiguje se Orwellu i objašnjava Dušanu Kovačeviću kako je zbilja trebao ispasti “Profesionalac”, ali ono o čemu se najviše govori jest birokratski mentalitet kojemu je njuškanje u prirodi, gotovo genetski uvjetovano. A to imamo i sada, samo se drukčije zove i nije samo na šalteru banke, u čekaonici pošte ili poreznoj upravi, nego i u epizodi reality show-a koju se ovisno prati. Ono što je Donnersmarckov Stasijevac imao jest ništa drugo do redateljska Big Brother palica, i iskoristio ju je kako je najbolje znao. Humanost tako stanuje na najčudnijim mjestima, ali ljudska priroda se ne mijenja: životi drugih uvijek su mrvicu zanimljiviji, neovisno o režimu i razdoblju.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Njemački redatelj oskarovac koji nije gledao Fassbindera
Zagreb Film Festival još duži i bogatiji
Umro je Harold Pinter
Varaždinske barokne večeri - završni komentar
Animafest 2008.
Hulahop ponovo predstavlja Animafest
Objavljena monografija oskarovca Dušana Vukotića
Objavljena monografija Dušana Vukotića
Od 'Frigidne utičnice' do queer kulture: jedan korak naprijed, dva nazad
O evoluciji queer kulture u Hrvatskoj
Nema zemlje za starce - Ethan & Joel Coen
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
U 'Mećavi' je veći metež iza scene nego na njoj
Ivana Franke na Venecijanskom bijenalu predstavila svoj 'Latency'
Dražen Ilinčić i Damir Radić
Srđan Dragojević
Fatih Akin: Ono što se desilo ex Jugoslaviji može se dogoditi i Turskoj
Andrzej Stasiuk
'Anastasia' Dalibora Šimprage
Neočekivan roman o uskrsnuću
Andrea Feldman
Andrea Feldman - Povijesno gledamo
Klopka - Srđan Golubović
Film - godišnji pregled 2008.
Festival prvih - šesti put
Mediji i prava djeteta – tema Festivala prvih
'Kao da je bilo nekad' - dokumentarac o Ekatarini Velikoj
'Kao da je bilo nekad' na Zagreb film festivalu
Kao da je bilo nekad - Dušan Vesić
Zagreb Film Festival šesti put
ZFF u šestom izdanju nudi 80 filmova
Motovun slavi deseti rođendan
Motovun film festival slavi 10 godina postojanja
Počinje drugo izdanje Vukovar Film Festivala
Vukovar film festival predstavlja filmove podunavskih zemalja
Počinje festival filmova o ljudskim pravima
Novi početak Kina Europa
Kino Europa otvara se festivalskim i hrvatskim filmovima
Khadak - Mongoli lete u nebo
Nataša Rajković
Posjetitelj - Ljiljana Todorović
Austrijska avangarda u Zagrebu
Kaligula - Tomaž Pandur
I homoseksualci su bili žrtve nacizma
Otvorena izložba o nacističkom teroru nad homoseksualcima
Mein Kampf bez konteksta
Hrvatima za «Mein Kampf» nije potreban kontekst?
All Right - Nemanja Cvijanović
Fragmenti o postmodernizmu, medijima, politici, Americi i filozofiji
Filozofija - opijum za narod?
Gospođa Helga - lutka za napuhavanje u Galeriji Nova
Ivo Sanader - pjesnik!
Muško nabijanje u poeziji Ive Sanadera
40.PIF Post Festum
Filip David
Razgovor: Filip David
Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli
Delirijum tremens - Goran Marković