Siromašno kazalište - The Wooster Group

Kao obavezna lektira, prisutna u svakoj povijesti suvremenog kazališta i performansa, The Wooster Group iz New Yorka nalikuje argumentu koji ne zvuči eurokazovski, niti je takav u biti, no vjerojatno je prevagnula želja da se jednu od povijesno najznačajnijih novokazališnih grupa  dovede u Zagreb. Pritom je ipak očito koliko je štete napravila činjenica da je kronološki obrnutim redom na Eurokazu već bila, na primjer, čikaška skupina sličnih nazora Goat Island koja osvaja još težim ili konceptualnijim pristupom, pa se nakon njih, paradoksalno, Woosteri čine kao čak i „lakša“ derivacija, što naravno nije i ne može biti točno. Ipak, godine su ostavile traga, a i Eurokaz je publiku uspio na svašta naviknuti, a ponešto i naučiti.

Ako je ono osnovno u umjetnosti intenzitet kreativnosti, ali i ustrajnost, The Wooster Group zaista jesu trajna umjetnina, čak i više nego umjetnici. I previše u vlasti samih sebe, kao koncepta koji traje, i voditeljice grupe Elizabeth LeCompte,  predstavom s kojom su se napokon pojavili u Zagrebu potvrđuju taj status. Trajanje jest jedna od kategorija u kojoj se umjetnik, ili umjetnina, može potvrditi, ali je i rezultat sustavnog rada na promociji, prezentaciji i uopće zalaganju za same sebe, što Woosterima također ne nedostaje, unatoč relativnoj skromnosti koju pokazuju, i posezanjem za predloškom kao što je „Siromašno kazalište“ Jerzyja Grotowskog. Sasvim legitimno čini se objašnjenje Elizabeth LeCompte da je upravo Grotowskog uzela za ishodišnu točku i trajnu referencu svoje predstave zbog osobnog iskustva pri prvom susretu s radom takozvanog gurua iz Poljske, učitelja Eugenija Barbe a djelomično i Petera Brooka. Iako naslov baštini iz cijele poetike Grotowskog, The Wooster Group zapravo radi na rekreaciji prve predstave s kojom je gostovao u Sjedinjenim Državama, autorskom obradom drame „Akropolis“ Stanislava Vispjanskog.

Nema, naravno, ničega lošeg ili neoriginalnog u tretmanu tuđe predstave i vlastitog iskustva u vezi s njom, kao podloge za novu autorsku kreaciju. Rekonstrukcije su ionako „in“, vjerojatno nakon što je sasvim solidno istražen dokumentarizam, pa je nakon same zbilje, na red za novu interpretaciju došla već i sama interpretacija. Značenjski slojevi i premreženost iskustva, te njihovog upisa i ispisa, ukoliko je riječ o doživljajnom i spoznajnom ostatku ili pak o izvedbenoj praksi koja se iz njega rađa, postaju pritom primarni interes rada. Detaljna, čak minuciozna rekonstrukcija dijelova davne inspiracije u svemu tome tek je zagriženi odjek čvrste odluke. Članovi The Wooster Group zaista jesu naučili poljski, čak ga i solidno izgovaraju, „skinuli“ su pokret Grotowskijevih glumaca, dok na pitanje „Zašto?“ ipak ne znaju odgovoriti. U tom možda jest problem, jer izrazita političnost s kojom je izvornik s početka 20. stoljeća reinterpretiran nakon iskustva Drugog svjetskog rata i koncentracijskih logora, u predstavi Woostera postaje tek igra referencama, izvedbenim strategijama i redateljskim inzistiranjima.

Kako je u drugom dijelu predstave objekt posvete promijenjen u lik i djelo američkog koreografa europske karijere Williama Forsythea, otkrivena je jedina prava autorska namjera – odgovoriti na pitanje kako opisati predstavu, dramsku ili plesnu, kako je prevesti i koliko u tom prijevodu ostaje od autora, a koliko od prevoditelja. No, naizgled jednostavna pitanja nemaju i jednoznačne odgovore, čak ni na poljskom.

Zato „Siromašno kazalište“ izgleda s jedne strane, kao predstava Roberta Lepagea  bez kostima i priče, dok s druge nalikuje didaktičnoj, samoobjašnjavajućoj izvedbi nekog od projekata skupine Goat Island. Kao sklop ideja, i novokazališnih postupaka od koji su neki očuđujući, a neki već kanonizirani do granice banalnosti, riječ je o predstavi koja svoju vrijednost crpi najprije iz fame, zatim iz posvećenosti i izdržljivosti same grupe, a tek na kraju i kao autorski čin. U tom smislu bi se i podnaslov „Serija simulakruma“, mogao shvatiti doslovno, kao odgovor na pitanje jesmo li zaista u Zagrebu vidjeli The Wooster Group ili samo tehnološki i izvedbeno na zavidnoj razini razrađenu simulaciju.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Sljedeći Eurokaz gledat ćemo na Mirogoju!
Gordana Vnuk
Indijski glazbeni mistici u završnici Eurokaza
'No Dice' & 'Toranj loše glazbe'
Toranj loše glazbe na Eurokazu
Eurokazov glazbeni program između loše i bolje glazbe
Čak i kad je prirodno, kazalište ne može imitirati život
Dani satire 2008. - komentar
Legendarni The Wooster Group otvara 22. Eurokaz
Američki, ali ne samo američki Eurokaz
22. Eurokaz: od obavezne lektire do ispitnih produkcija
U agoniji – novo Brezovčevo čitanje Krleže
Krleža na Brezovčev način
Međunarodni fetival malih scena Rijeka 2008.
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Zabranjeno kazalište - Dragan Živadinov
Idiot - Ivan Plaziblat
Ana Karić doziva vraga u Teatru &td
Sympathy for the Devil u Teatru &td
Od 'Frigidne utičnice' do queer kulture: jedan korak naprijed, dva nazad
O evoluciji queer kulture u Hrvatskoj
Kuga - Oliver Frljić
Kazalište - godišnji pregled 2007.
Ne kao ja - Via Negativa
The Lastmaker - Goat Island
Sezonu Teatra &TD otvara praizvedba skupine Goat Island
Park - Janosz Sikora
Tomislav Čadež
Tomislav Čadež - liječeni katolik
Kome pripada Festival svjetskog kazališta?
Tko stoji iza festivala svjetskog kazališta?
Žižek o Staljinu - skoro pa pozitivno
Okrugli stol: smisao umjetnosti i reforme institucija
Velika Montaža Tita
Tito od Rusije do Brijuna
Kučkini sinovi između istine i mita
Eurokaz 'projektom Tito' odgovara na potrebu za sintezom povijesti
Ana Lederer
Duško Ljuština
Eurokaz 2008.
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD
Sjevernjačke tišine i balkanska dernjava u ZKM-u
FSK 2007. - prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Festivalski program 12. Europske kazališne nagrade u Solunu
San Ivanjske noći - Aleksandar Popovski
Sumrak bogova