Bakhe - Oliver Frljić

S obzirom da hrvatsko glumište takvu „čast“ dobiva tek zbog prometne nesreće, smrti, hospitalizacije ili otkaza, riječ je o fenomenu, ali „Bakhe“ su puno više od toga. One su smišljena i čvrsto autorski zadana provokacija, koja bez ostatka pogađa neke od ukorijenjenih predrasuda ovog društva i zato joj je medijska pažnja istodobno pomogla i odmogla. Kako je riječ o angažiranom kazalištu koje izlazi iz kutije, svaki napis o „Bakhama“ radi na širenju poruke koju je redatelj Oliver Frljić htio dati, ali ne više u smislu umjetničkog, nego prije aktivističkog angažmana, onog o kojem većina domaćeg, pogotovo institucionalnog kazališta, ni ne razmišlja. Riječ je o predstavi koja gubi od svoje početne vrijednosti upravo onoliko koliko je kao provokacija uspjela.  

U „Glembajevima“ je jedan džip od pleksiglasa i kartona na kraju bio važniji od političkih faca izravno povezanih s legendom o ubojicama i varalicama. „Bakhama“ se dogodilo skoro isto - da meso i maketa budu važniji od pravog lica politike koje jednom nasmiješenom stranom zagovara europske vrijednosti dok drugom, mračnijom, brani nečovječne ispade nacionalizma, od ratnih zločina do mokrenja po leševima. No, „Bakhe“ se, umjesto izgradnjom kulisa, bave razgradnjom, u mjeri koja je negdje između zamišljenog i, ne više zabranom, nego produkcijom i recepcijom, dopuštenog.  

Frljić presijeca polja politike i kazališta kako bi im zajednički nazivnik našao u  proizvodnji laži, ali taj zaključak ova predstava oprimjeruje bitno radikalnije nego što se dosad hrvatsko glumište usudilo, prvenstveno zato što crpi jednako iz politike i iz kazališta. Činjenica da je nastala na reprezentativnom ljetnom festivalu, u produkciji jednog Hrvatskog narodnog kazališta, daje joj težinu bitno veću od uličnog performansa s krvavim rukama ili bez njih, kakve je Frljić radio u svojim ranijim fazama, ali mišljenje je isto. Zato nije uprljao ruke pristajući na „Tko nas zavadi?“ retoriku Milana Štrljića koji ga je pokušao cenzurirati, jer predstava je ipak odigrana, a barem dio poruke prenesen kanalima čitljivijim i prisutnijim od kazališnih.

Oliver Frljić inscenaciji klasičnog, a zapravo svakog teksta koji radi, supostavlja autorsku slobodu režiranja predstave iz fusnota vlastitog čitanja - predstava tako postaje utjelovljeni dnevnik razmišljanja i asocijacija koje se na tekst lijepe kao paraziti koji ga proždiru. Od izvornika je u „Bakhama“ ostao tek jedan sažimajući monolog o mahnitanju, kolektivnom ludilu ili tek zaluđenosti koji rezultiraju zločinom. Mehanizam koji građane pretvara u zločince jedan je od primarnih fokusa kod Euripida, ali i kod Frljića, pogotovo kad predstavu radi u Splitu koji je zbog „slučaja Lora“, jednako kao što bi to mogao biti i Zagreb zbog „slučaja Zec“, primjer kako se i u pozadini, a ne na frontu, događaju najneobjašnjivija i najgora zlodjela.

Jedan od najkrvavijih tekstova antike postavljen je kao interaktivni i kritički okvir za mržnju koja se prenosi čak i institucionalnim obrazovanjem. Predstava funkcionira i kao cinična uputa ne samo o banalnosti, nego i o vječnom ponavljanju zla, jer dok djeca u lektiri uče dramski tekst o tome kako je majka raskomadala sina, iz zaleđa im svira „Ćale moj“, čitljiv na razini Tuđman-Sanader, ali i kao posveta svim ostalim očevima nacija, no i odjek zavjeta koji konstruiraju političku povijest kao ponekad i kvalitetno režiranu predstavu. Problem je samo u tome što sve svetinje i nacionalni mitovi koje se „siše s majčinim mlijekom“ jednom dolaze na naplatu, i pretvaraju u slučaj kojim se društvo, želi li biti zdravo, treba trajno baviti. U suprotnom, postat će njihova igračka.

Da je ipak humanist koji i te kako vjeruje u ljude, Frljić dokazuje količinom glumcima ostavljene slobode, pa se inače bez ostataka posvećeni Mislav Čavajda pomalo nepotrebno obračunava s prethodnim koracima svoje karijere, dok Zoja Odak dokazuje da ima glumaca koji status prvaka zaista i zaslužuju. S druge strane, uz Tajanu Jovanović iz splitskog ansambla, kojoj žestoka konkurencija uopće ne smeta, Vili Matula ponovno potvrđuje koliko je gorljivo vezan uz definiciju glumca, s kazalištem ili bez njega, kao petog stupa vlasti. Na istoj liniji građene su i same „Bakhe“, predstava–slučaj koja tek zvukom na beton padajućeg mesa nudi više od cijelih sezona hrvatskog glumišta.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Splitski HNK novu sezonu dočekuje s brojnim nedoumicama
Gordana Vnuk
Baletni San ljetne noći na Splitskom ljetu
Bakhe ipak neće biti otkazane?
'Bakhe' ipak igraju, Štrljić ne želi dati ostavku
Otkazana Frljićeva predstava na Splitskom ljetu – ili možda ipak nije?
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD
ZKM na kraju još jedne uspješne sezone
ZKM: 'Europske koprodukcije su budućnost i hrvatskog kazališta'
Turbofolk - Oliver Frljić
Publika za posebne namjene ili predstava u predstavi
Publika za posebne namjene intenzivno gleda i sudjeluje
Ana Karić doziva vraga u Teatru &td
Sympathy for the Devil u Teatru &td
Paris Hilton, piletina i Strauss u &TD-u za Valentinovo
Kuga - Oliver Frljić
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji - Oliver Frljić
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji
Ljubav, smrt i politika u trojedinoj predstavi
Kazalište - godišnji pregled 2007.
Montažstroj: kazalište vaše i naše mladosti
Montažstroj: ako igrate na sigurno, ovo nije kazalište za vas!
Gavelline večeri po 22 put
Okrugli stol: smisao umjetnosti i reforme institucija
Tjedan suvremenog plesa - velika kreativnost domaće produkcije
Tosca - Damir Zlatar Frey
Don Carlos - Petar Selem
Slijepi u kazalištu
Kazališne predstave u mraku!
Youri Vámos: Shakespearea se ne može mijenjati
Žudnja bez susprege na Splitskom ljetu
U agoniji - Branko Brezovec
U agoniji – novo Brezovčevo čitanje Krleže
Krleža na Brezovčev način
'Danse macabre' Staše Zurovca u HNK
Sprovod u Theresienburgu
Umro Galiano Pahor
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
Nataša Govedić povodom promocije svoje knjige
Filozofija dramativiteta Nataše Govedić
Metastaze - Boris Svrtan
Metastaze u kazališnoj verziji
Metastaze hrvatske zbilje u Gavelli
Balade Petrice Kerempuha na Brijunima
'Zeleno, zeleno' na zgarištu nesvrstanog prijateljstva
Kazalište Ulysses i u sedmu godinu postojanja ulazi ambiciozno
Trg žrtava Milana Bandića
Razgovori o novom kazalištu
Ministarstvo kulture najavljuje rat sapunicama koje kvare mlade glumce
Ministarstvo kulture želi poboljšati svijet!
Hanjo - Senka Bulić
Senka Bulić govori o predstavi Hanjo
Trokut nerealizirane žudnje: Yukio Mishima, Senka Bulić i Teatar &TD
Dani satire - deja vu
Zagrebačka Sloboština ponovo poslužila kao literarna inspiracija
'Sloboština Barbie' - roman o odrastanju
Kratka povijest hrvatskog filma u knjizi
Ivo Škrabalo - Hrvatska filmska povijest ukratko
Krešimir Rogina o arhitekturi osobno
Objavljen 'Abecedarij arhitekture Krešimira Rogine'
Fragmenti o postmodernizmu, medijima, politici, Americi i filozofiji
Filozofija - opijum za narod?
Usmena povijest homoseksualnosti
Homoseksualnost od Tita do Tuđmana
Književnost - godišnji pregled 2007.
Svetislav Basara u Zagrebu
Svetislav Basara na Danima srpske kulture
Mate Matišić
Slobodan Šnajder
I homoseksualci su bili žrtve nacizma
Otvorena izložba o nacističkom teroru nad homoseksualcima
Protiv političke korektnosti
Apsurdi političke korektnosti
Ivo Sanader - pjesnik!
Muško nabijanje u poeziji Ive Sanadera
Kobne potankosti bez kobnih posljedica
Renato Baretić