Teretni čovjek - Damir Bartol Indoš

Težak i mračan, tek ponekad i zabavan ili fascinantan, kao onda kad mu se slučajno dogodilo da je otkinutim umivaonikom razbio vrata svojeg Parainstituta baš u trenutku kad je iza njih bljesnula munja. Činjenicu da nikad nije bježao od svoje težine, odlučio je kapitalizirati u najnovijem radu naslova „Teretni čovjek“, premijerno izvedbenom u polukružnoj dvorani Teatra &TD na sam početak 9. izdanja NO Jazz festivala.

Parafraza fizikalnog zakona tvrdi da koliko jedan čovjek pritišće drugoga, toliko pritiska i sam osjeća. Teret u naslovu tako je zapravo ideja mnoštva i interaktivosti. Kao da je svako značenje, ili osjećaj koji ljudska bića razmjenjuju svojevrsni paket određene težine, i upravo mu ta težina daje – težinu, u oba prenesena značenja. Indoš, naravno, radi na oslobođenju od tog tereta, ali svojim tezama o zasluženoj temi, ili čuvenom sintagmom o svijetu koji počinje tamo gdje završavaju vršci njegovih prstiju, ne pripada solipsističkoj struji koja bi bila u stanju negirati okruženja. Jedna od najvećih, a uobičajenih pogrešaka u recepciji Indoševog danas već tridesetogodišnjeg djelovanja je proglasiti ga nesvjesnim svijeta, jer upravo je interpretacija svijeta, i to sasvim konkretnih učinaka tog svijeta, konstanta njegovog rada, i bitno veća nego kod institucionalnih kazalištaraca. Oni, na primjer, rekonstrukcijama govore kako je ova ili ona dramatičarska ikona naš suvremenik, dok je Indoš na toj suvremenosti trajno zaposlen razvijanjem tema koje variraju od prava životinja, do mogućnosti opravdanja za terorizam, od biciklističke ugroženosti u svijetu oktana, do prava osoba s posebnim potrebama u diktaturi poželjnosti i savršenstva.

Upravo zato, Indoš sve češće surađuje ne samo s veteranima ovdašnje kazališne avangarde, nego i s mlađim umjetnicima, ili barem onim bitno drukčijeg puta od njegovog. „Teretni čovjek“ čak je i potpisan u suradnji s Tanjom Vrvilo, pa se utjecaj zagrižene sljedbenice i suradnice možda može čitati i u sveukupno nježnijem i donekle strukturiranijem pristupu. Ovim performansom, naime, po prvi put Indoš kao da pokušava zavesti publiku - najprije glazbom, zatim i vlastitom smirenom gestom, te na koncu i scenografskim i kostimografskim elementima.

I dalje međutim nije riječ o eksplikaciji, nego tek o indoševskom pokušaju zbližavanja, nalik onom iz „Njihanja“, ali ovoga puta bez tako jasnog motiva. „Teretni čovjek“ tako ima donekle pravilan luk koji ipak ne završava tamo gdje je počeo. Dramaturgija, naime, odradi svoje, pa ambijentalni početak ne nudi pomireni kraj, nego tek izvod iz uobičajeno razuzdanog i gromoglasnog središta posvećenom sjećanju i rekonstrukciji pjesmarice davnog jazz punk benda Deep Throat. Koja je emocionalna ili povijesna veza između Indoša i njih nemoguće je saznati iz „Teretnog čovjeka“, ali ukoliko je riječ o glazbenoj inspiraciji, ona Damiru Prici Kafki, Svenu Buiću, Andreji Košavić i Igoru Pavlici ni ne treba, s obzirom da čine bend iz snova svakoga tko se odluči za žanr glazbenog performansa.

Otkad je kod Bad Co. obukao odijelo, Indoš je postao svjestan kako doduše ono  ne čini čovjeka ali kostim čini scensku pojavnost, pa čak i subjektnost. Iako se može nostalgično žaliti za razvučenim gaćama, Indoš nije netko kome se može predbaciti pomodnost nego tek lagana promjena, možda u skladu s godinama, a možda i zbog već spomenutog udjela drugih u njegovim radovima. Stoga ovaj, na pojavnoj razini, nije uobičajena Bartolova postindustrial buka i bijes, kao što ni njegov pokret nije ostao nedotaknut društvom Emila Matešića koji se napokon vratio onome što je uvijek i trebao biti, dakle – izvođač. Zanimljivo je pritom, koliko je Indioš dopustio utjecaj, pa se u šali može reći čak da su dijelovi „Teretnog čovjeka“ njegovo „Labuđe jezero“, dok je Matešić ostao pri svojem karakterističnom efektnom pokretu ipak bližem plesu nego performansu.

Iako nazvan radikalnim i glazbenim, „Teretni čovjek“ je i dalje, i prije svega, Indošev performans o još jednoj zasluženoj temi. Njime je dokazao da je jedna od osnovnih karakteristika ljudskosti mogućnost svjesnog prepuštanja tuđem utjecaju, na vlastitu štetu ili korist.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Ima li nezavisna kultura šanse?
Nezavisna kulturna scena izborila pobjedu?
Zagreb Jazz i N.O. Jazz Festival (ne) smetaju jedan drugome
'No Dice' & 'Toranj loše glazbe'
Toranj loše glazbe na Eurokazu
Eurokazov glazbeni program između loše i bolje glazbe
Publika za posebne namjene ili predstava u predstavi
Publika za posebne namjene intenzivno gleda i sudjeluje
Montažstroj: kazalište vaše i naše mladosti
Montažstroj: ako igrate na sigurno, ovo nije kazalište za vas!
The Lastmaker - Goat Island
Velika Montaža Tita
Kučkini sinovi između istine i mita
'Zeleno, zeleno' na zgarištu nesvrstanog prijateljstva
Razgovori o novom kazalištu
Nataša Rajković
Iza kulisa uspjeha domaćih umjetnika
Zanima li svijet hrvatsko kazalište, drama i ples?
Gordana Vnuk
Promjene - Bad Co.
Platforma mladih koreografa – susret domaćeg i inozemnog plesa
Okrugli stol: smisao umjetnosti i reforme institucija
Lijenosti kroz 'Promjene' BAD Co.
Zagrebi! – Ekofestival ili Ickeofestival?
Eros + politika
Motovun film festival predstavlja 'Tjedan ruskog filma'
Tišina u kuli Lotrščak
Tišina - sinopsis za zvučni esej
'Tišina' ili Bajsićev radiofonijski duh u kuli Lotrščak
Sve je spremno za PSI 15
PSI 15 u lipnju 2009. - najveći znanstveni skup ikada
Rozamunda - Ivica Buljan
Pijanistica - Dario Harjaček
'Argentina' - priča o Hrvatskoj
Nogomet + tango = 'Argentina' - Hrvatska
Sumnja - Marko Torjanac
Plakati Mihajla Arsovskog
Fragmenti iz opusa Mihajla Arsovskog u Galeriji SC
Out - Via Negativa
Petar Selem
Zeleno vjenčanje za kraj Queer Zagreba
Oprostite, mogu li vam ispričati...? - Anica Tomić
Oprostite, mogu li vam ispričati... u ZKM-u
Pričanje umjesto isprike u novoj predstavi Anice Tomić i Jelene Kovačić
Zločin, seksualnost, rod - teme šestog izdanja festivala Queer Zagreb
Queer Zagreb - najjeftiniji festival s najbogatijim programom
Počinje četvrti 25FPS
Počinje četvrti Festival eksperimentalnog filma
ZGetno ponovno u duhu polistilizma
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Marin Blažević više ne vodi Teatar &TD
U agoniji - Branko Brezovec
U agoniji – novo Brezovčevo čitanje Krleže
Krleža na Brezovčev način
Koriolan - Miran Kurspahić
Koriolan - stup društva
Kurspahić i «Koriolan» u &TD-u: Heroj ili zločinac?
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Idiot - Ivan Plaziblat
Nakon Shakespearea i skraćeni Dostojevski u &TD-u
Kazališna Revija Akademije dramske umjetnosti
Kradu na ADU!
Sympathy for the Devil - François-Michel Pesenti
Ana Karić doziva vraga u Teatru &td
Sympathy for the Devil u Teatru &td
Paris Hilton, piletina i Strauss u &TD-u za Valentinovo
Ministarstvo kulture najavljuje rat sapunicama koje kvare mlade glumce
Ministarstvo kulture želi poboljšati svijet!
'Jackie' & 'Svinjac' - Ivica Buljan
Proces - Ivan Plaziblat
Kuga - Oliver Frljić
Počinje umjetnička akcija 'Odbrojavanje'
Umjetniča akcija 'Odbrojavanje' broji sitno do otvaranja plesnog centra!
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji - Oliver Frljić
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji
Ljubav, smrt i politika u trojedinoj predstavi
Tri nove suvremenoplesne predstave
Teatar &TD piše Vijeću za kazališnu djelatnost
Otimačina Stilskih vježbi
Kazalište - godišnji pregled 2007.
Kazalište vaše i naše mladosti - Borut Šeparović
Nagrade hrvatskog glumišta 2007.
Hanjo - Senka Bulić
Senka Bulić govori o predstavi Hanjo
Trokut nerealizirane žudnje: Yukio Mishima, Senka Bulić i Teatar &TD
Ne kao ja - Via Negativa
Festival prvih - društvena odgovornost kapitala
Festival prvih - peti put
Sezonu Teatra &TD otvara praizvedba skupine Goat Island
Festival Nebo – vrhunski etno
Muzički Biennale Zagreb 2007 – jedan festival i četiri teme
Mate Matišić
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Američki, ali ne samo američki Eurokaz
22. Eurokaz: od obavezne lektire do ispitnih produkcija
Disability art: ekstravagantna tijela, seksualnost i nasilje