Kazalište - godišnji pregled 2008.

Koliko će se stezanje remena i sve ostale floskule odraziti na kazalište u 2009. tek ćemo vidjeti, jer zagrebačke pozornice ipak više ovise o gradskom nego o državnom proračunu, koji je smanjen za realnih desetak posto, tek ćemo vidjeti, ali krize u godini na izmaku nije bilo. Solidno popunjeni repertoari, s mnoštvom naslova koji, doduše, rijetko kome nešto i znače, govore o još jednoj ispunjenoj obavezi. I ni o čemu drugom.

Prazna forma, ili znak bez sadržaja, nije odlika samo repertoara, nego, sudeći po novopokrenutom festivalu svih festivala, i gradske kulturne politike. Iako se već neko vrijeme nagađalo o i takvoj želji lokalne uprave, Zagrepčanima je Jesen u Zagrebu ili Zagrebački multikulturalni susreti, ipak došao kao iznenađenje. U želji da od Zagreba naprave metropolu u pravom smislu riječi, politički kulturnjaci reaktivirali su tezu s kojom je osnovan i Festival svjetskog kazališta, a to je da bi Zagreb, po uzoru na glavne gradove Europe, morao imati i neko žešće jesenje događanje, pa je spomenuti festival tako tek jedna od stavki tih novih, navodno multikulturalnih susreta. U njih je, producentskim trudom Duška Ljuštine i selektorskim nervom Mani Gotovac, ušlo uglavnom sve što se u kulturi ne prevelikog i ne previše bogatog grada odvija od rujna do studenog. Nevjerojatno ali istinito, Yes.Zgb tako su činile i potpuno oprečne poetike, od „Orfeja“ u Hrvatskom narodnom kazalištu, preko gostujuće izložbe njemačkog ekspresionizma do zaista rubnih, ali i najzanimljivijih gostovanja na Festivalu novog cirkusa ili Queer Zagrebu.

Umjesto da doprinese vidljivosti, izmišljanje brenda kakav je Yes.Zgb zapravo je oduzelo medijski prostor festivalima i inicijativama koje je tako velikodušno progutalo, uz pomoć jednostavne ucjene od strane Grada koji ionako plaća sve te programe pa s njima misli da može raditi što želi. Jedino zbog čega je taj novi festival imao smisla bilo je gostovanje proslavljenih „Bakhi“ kojima je na Splitskom ljetu Oliver Frljić uspio izazvati skandal gotovo nezapamćen u domaćem kazalištu. Sezona kiselih krastavaca išla mu je na ruku, ali činjenica je da će se 2008. pamtiti po tome što je, pa makar i sredinom srpnja, kazalište postalo udarna vijest i zaradilo nekoliko naslovnica dnevnih novina. Nažalost, to samim „Bakhama“ nije pomoglo, jer su one na kraju samo poslužile političkoj lakirovki o demokraciji i europskom putu Hrvatske. One su pokazale da angažirano kazalište u Hrvatskoj nema prođu čak ni kada otvoreno računa sa skandalom, jer je na kraju, nakon medijskog udara kakav nijedno ovdašnje kazalište ne može platiti, učinak u smislu publike izostao, barem u Splitu. Zagrebačko gostovanje napunilo je Tvornicu, ali to više nije bilo to – u studenom su „Bakhe“ već  predstava koja se ispuhala nakon što je skandal s pokušajem zabrane, koji je otkrio ono što se ionako zna, pospremljen pod tepih i to bez ijedne ostavke - u Splitu ili u Zagrebu.

No, ako su pomogle Sanaderu, „Bakhe“ su barem malo pomogle i Oliveru Frljiću, jer izuzme li se senzacionalni uspjeh Saše Anočića, njegovih „Kauboja“ i Teatra EXIT koji ih je istrpio, 2008. sigurno je njegova godina. Počela je s dvostrukim projektom „Didona i Eneja / Smrt u Veneciji“ u Teatru &TD, nastavio je zaista kvalitetnim i provokativnim „Turbofolkom“ u riječkom HNK, nakon čega je uslijedio Split. U drugom dijelu godine Oliver Frljić kao da je htio dječjim kazalištem razvodniti učinak, pa je u Žar ptici ostavio „Strah u Ulici lipa“, a u ZKM-u „Gulliverova putovanja“. Kao što su „Bakhe“ gostovale u sklopu Jeseni u Zagrebu, i „Turbofolk“ je igrao na Gavellinim večerima, a zaključak je isti – i ta smotra ima smisla samo zato što dovodi nezagrebačke predstave, bile one u konkurenciji ili ne. S obzirom da žiri Gavellinih večeri nije imao hrabrosti, nego je nagradu dodijelio matičnom kazalištu, nepravdu su ove godine iznenađujuće ispravile Nagrade hrvatskog glumišta, na kojima su Anočićevi „Kauboji“ postali i službeno najbolja predstava, ali i najbolja režija. Iako se s ovim posljednjim može polemizirati, činjenica da je Teatar EXIT napokon dobio i takvu satisfakciju dokazuje da se čak i neke ustaljenosti domaćeg kazališta ponekad mogu promijeniti.

Ono što je nepromjenjivo, s izuzetkom Trešnje koju sad vodi spomenuti Saša Anočić, su ravnatelji, koji su u ovoj navodno izbornoj godini jednostavno potvrđeni, pa i HNK i ZKM i Gavellu i dalje vode isti ljudi. Navodna živost njihovih dramskih odabira rezultirala je tek ponekim uspjehom, u koji se ne ubraja suradnja Gavelle s Tomažem Pandurom na „Kaliguli“, niti HNK-ovi spektakularni promašaji s „Olujom“ ili „I konje ubijaju, zar ne?“. Ostaje međutim, pristojna „Elektri pristaje crnina“,  onoliko koliko uspije igrati na sceni nacionalnog kazališta, ili Williamsov „Orfej silazi“ u Gavelli, kao primjer poštenog mainstreama, a na istom tragu je i „Polet“ u ZKM-u. Naizgled najživlje kazalište u gradu pokušalo je s gostima, ali Dino Mustafić nije znao što bi s Jonom Fosseom, pa se oslonilo na vlastiti kadar. Rezultat je „Najbolja juha! Najbolja juha!“, gotovo autobiografski iskaz Renea Medvešeka kojeg je kasnije poništio, kao i dobar dio svoje reputacije, „Glasima iz planina“. ZKM je također posegnuo i u resurse koji su dotad pripadali gotovo ekskluzivno Teatru &TD, pa su jedni za drugim nekadašnji štićenici Savske 25, tandem Anica Tomić – Jelena Kovačić i spominjani Frljić, iskoristili priliku koja im je ponuđena. To međutim ne znači da je &TD ostao bez programa, kao što je ostao bez umjetničkog voditelja u liku Marina Blaževića koji je plesao samo jedno ljeto. Mlađi redatelji kao što su Ivan Plazibat, Miran Kurspahić i Dario Harjaček i dalje imaju svoje igralište, a tu su i veterani kao Indoš i Brezovec, koji su ionako već više od repertoarnih činjenica. Među njih se svrstava, iako poetički na suprotnom polu, i sve prisutniji Borut Šeparović, koji je „Timbuktuom“, izvanrednom predstavom o psima i ljudima na Sceni Travno, otvorio pitanja koja domaće kazalište, uza sav navodni napor, ni ne dotiče. 

Izvan repertoara ostaju festivali, među kojima je ove godine po količini programa, trajanju i edukativnim ambicijama prednjačio Eurokaz. Kombinacija gostovanja, od legendarnih The Wooster Group preko kompanije Akrama Khana do Nature Theater of Oklahoma, pokazuje da nekadašnji festival novog kazališta, čak i kad nema koncepta, može proizvesti relevantnost i iz samog sebe. S druge strane, i Festival svjetskog kazališta ove se godine potrudio i ponovno zadro u novo u kazalištu pozivanjem skupine TG Stan ali i «Ivanova» berlinske Volksbühne. Pored toga, gostovanjem Ostermeierovog „Hamleta“ dokazao je da zagrebačke dvorane nisu tijesne samo kad dolaze na primjer Atelje 212 ili Jugoslovensko dramsko pozorište iz Beograda. Dok se tako nadoknađuju izgubljene godine kulturne nesuradnje, zagrebački i hrvatski plesači i dalje čekaju svoj krov nad glavom i igraju u nepopularnim terminima koja kazališta, od &TD-a, preko ZKM-a i ZKL-a do Histrionskog doma, ionako ne mogu popuniti. Agonija koja traje, i koja podjednako muči i ansamble i takozvane neovisne grupe, ne ostavlja nadu da će biti riješena u godini koja dolazi, jer kad se već steže remen, najlakše ga je stegnuti onima koji su na to već navikli. Zato bi prioritet zagrebačke kulturne politike u 2009., baš kao i toliko godina prije, trebao biti – Zagrebački plesni centar. Makar bio otvoren i u sklopu sljedeće Jeseni u Zagrebu. 

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Srce moje kuca za nju - Borut Šeparović
Tko je hrvatska reprezentacija, pitaju se Šeparović i Frljić
Nogometna utakmica Hrvatska : Engleska iz 2007. na daskama HNK
Gavelline večeri sanjaju o promjenama
Gavelline večeri sanjaju postati regionalna smotra
Oliver Frljić
Ambijentalno kazalište - teatar u prostoru koji pobuđuje maštu
I Novi Zagreb može biti pozornica!
Škrtac - Oliver Frljić
Splitsko ljeto - 'Bakhe' se više ne mogu dogoditi!