Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo

Iako nije riječ o smrti kazališta u pravom smislu, a i davno je bilo kad je Indoš „Čovjeka Ribu“ izvodio između stupova na ulazu u takozvani hram hrvatskog glumišta, onih istih kojima dosta godina kasnije ništa nisu mogli ni karate udarci Marija Kovača, novi projekt nekadašnjeg Kugla glumišta pravo je mrtvačko kazalište. Ali ne onako kako je Peter Brook opisivao kazalište koje više ne diše niti proizvodi, nego teatarski ritual koji je u stanju sagledati i samog sebe u zrcalu prolaznosti, nasljeđa i pripadajućeg sentimenta.

Oko „Knjige mrtvih“, koprodukcije Kulture promjene Studentskog centra i Eurokaza, okupili su se preživjeli članovi i suradnici nekadašnjeg Kugla glumišta, pojačani mlađim snagama, davnim i u međuvremenu pridodanim suradnicima, te oboružani nesofisticiranom tehnologijom teškog metala i ostacima metodologije koja uvijek iznova ispituje koliku štetu krhkom ljudskom tijelu i još krhkijoj duši nanosi izvedbeni sraz s postojanošću s jedne strane fizičkih prepreka od metala i betona, a s druge krutošću ideala. 

«Knjiga mrtvih» obuhvaća totalitet iskustva koje dolazi nakon što se prođe nekoliko ciklusa inkarnacija, ponovnih rođenja im usputnih, ali jednako tragičnih smrti. U spoju između onoga što zapadnom umu, ili ono koji to pokušava biti, prvo pada na pamet pri spomenu smrti, i više ili manje shvaćenih istočnjačkih učenja, giba se ova predstava kao pogrebna povorka od svojeg spektakularnog početka do utišanog, gotovo neprimjetnog kraja.

Umjesto „Bardo Thödola“, koji nudi oslobođenje putem slušanja, ova predstava nudi ga putem gledanja, ali gledanja raspadanja forme u koju se nekad vjerovalo sve do malih smrti izvedbe u spomen malih smrti velikih, ili barem sudionicima ovog simboličnog sprovoda, važnih ljudi. Individualno sjećanje i jest ono na što se svodi svijet, od kojeg za nas a bez nas ionako nema ništa, pa je Zlatko Burić Kićo i ostali autori i izvođači ove predstave možda napokon dotaknuo sukus svega onoga čime svoju publiku i dalje iznenađuje nekauzalno i nelinearno kazalište. Solipsizam i nije drugo nego osnova objektivnosti svake kazališne zbilje, a komunikativnost ovisi o kontaktu tih privatnih svjetova, pa ni «Knjiga mrtvih» u tom smislu ne radi ni više ni manje od ranijih radova. «Tibetanska knjiga mrtvih» ionako je vodič ne samo umrlima, ili umirućima, nego i živima, a živi su, gleda li se malo pesimističnije, ili možda realnije, zapravo trajno umirući.

Predstava je organizirana kao retrospekcija, od reminiscencije do letargije, ili od sjećanja do pomirenja. Nije to pomirenje nekadašnjih frakcija Kugle, nego pomirenje višeg stupnja, otprilike u skladu s tvrdnjom da je život ionako ono što od njega upropastimo. Početak u dvorištu Studentskog centra živi od slike, rekonstrukcije uspješnica Kugla glumišta, dokumentarnim filmskim zapisima i živom, možda manje autentičnom ali time zanimljivijom živom izvedbom na tragu nekadašnjih akcija. Trendu oživljavanja kazališne prošlosti ova se predstava tako približila samo na čas, kao da želi pružiti još jedan, možda izvedbeno i posljednji dokaz prisutnosti i nikad do kraja prihvaćenog značaja, vidljivog nažalost i dalje tek u ovakvim paradoksalnim iskoracima koji skraćuju putovanje od izvornika do rekonstrukcije.

«Knjiga mrtvih» tako je naravno ne konačni dokaz svima onima koji još sumnjaju da reinkarnacija, barem u kazališnoj umjetnosti, postoji. I da je prolaznost kazališta, ukoliko ono zaista ima što reći, zapravo prijelaznost. Nostalgija, kao nužna suputnica svake promjene nakon što prođe osnovni strah, ostaje sentimentalcima koji u kazalištu žele i emociju. No bez nje, svaki bi pokušaj sjećanja ostao tek hladno i mehaničko ponavljanje, a to je ono što nitko od autora ove predstave ne bi htio, a vjerojatno niti  mogao, proizvesti.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Eurokaz 2009. - Summa summarum
Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz 2009. - prvi izvještaj
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Noć kulturnih instituta Europske unije