Put oko svijeta u 80 dana – Krešimir Dolenčić

Jesu li oni mišljenje prije mišljenja ili su rezultat, kako tvrde skeptici, bogatog iskustva koje stvari svodi na bitno, jednako je teško odgovoriti kao i na pitanje hoće li se povođenje za njima odraziti na novi komad iskustva potvrdom ili negacijom. Francuzi možda jedu žabe, a Talijani mačke. Škoti su škrti, baš kao i Bračani. Englezi su pak uštogljeni, imaju stisnutu ne samo gornju usnu, ali su poznati po svojem humoru. Te dvije krajnosti pokušao je u novoj predstavi Zagrebačkog kazališta mladih povezati Krešimir Dolenčić. „Put oko svijeta u 80 dana“ Julesa Vernea spojio je s humorom nalik onome Letećeg cirkusa Montyja Pythona kako bi stvorio još jednu predbožićnu i prednovogodišnju pozorničku bajku namijenjenu svim uzrastima, primarno naravno djeci, ali i njihovim roditeljima.

Redatelj sklon glazbenom koliko i dramskom kazalištu odlučio se za hibridnu formu, ili se barem tako može činiti na samom početku predstave, kad na pozornici već čeka bend. Pohvalna ideja da put oko svijeta bude i world music slikovnica međutim, raspada se u nesustavnoj dramaturgiji, koja od putovanja svim bojama i oblicima poznatog svijeta odabire samo najpoznatije i najprepoznatljivije sitnice, ali i s njima kao da ne zna što bi. Umjesto da se igra s Verneovom blagom ironijom zbog koje tako izrazito britanski džentlmen kao što je Phileas Fogg uopće ne primjećuje svijet oko sebe, dramatizacija Ane i režija Kreše Dolenčića juri zajedno s njim, pa od svijeta ne ostaje više od naljepnica na kovčegu.

Pritom nije istina da se u zadanom formatu od sat i pol, koliko je maksimum za dječju predstavu, nije moglo više. Resursi Zagrebačkog kazališta mladih bili su na raspolaganju, u produkciji čak sudjeluje i impozantna količina polaznika raznih odjela ZKM-ovog Učilišta, ali sve to predstavi ne pomaže da bude više od nizanja prizora i da sveukupno izgleda poprilično ispodprosječno. Ako je cilj bio pokazati kako se u kazalištu, uz pomoć mašte, može putovati bolje i ljepše nego u virtualnom svijetu igrica u kojem današnji klinci većinom prebivaju, onda je misija jednostavno propala. Kao i svojedobni pokušaj Ivice Boban da „Kokom u Parizu“ na istoj pozornici rekreira neki drugi svijet, i ovoga se puta pokazalo kako je, nažalost, najveća i najbolja zagrebačka pozornica ipak mala i neugledna ako nema ideje kako je napuniti.

Zato ono što ostaje nakon „Puta oko svijeta u 80 dana“ jest tek nekoliko pogođenih dosjetki, pokoji glazbeni citat, vizualni štos ili uspješni geg. Ansambl poslušno sve to izvodi: Pjer Meničanin, zvijezda ZKM-a koja to ne želi biti, poslovično privlači pozornost, a svjesno i namjerno ukočeni Filip Nola te kvalitetno karikaturalno zaigran Goran Bogdan zaista jesu slika i prilika toliko različitih Phileasa Foga i njegovog francuskog sluge Jeana Passepartouta. Ujedno, Bogdan je i jedini koji se igrao jezikom u predstavi koja bi, znakovito, trebala projicirati baš cijeli svijet. Danijel Ljuboja i Edvin Liverić kao nimalo slučajno tako nazvane Victoria i Elisabeth komentiraju događanja iz malograđanske engleske perspektive i izravni su odjek Montyja Pythona, ujedno i jedan od, na kraju krajeva, napornijih. Njihova duhovitost, kao i komika njihove prisutnosti, ubrzo se iscrpljuje, a poruka postaje jasna već nakon drugog pojavljivanja, pa im čak ne pomaže ni kulinarski izlet. Nije, naime, riječ o pajtonovskom zaumu ili harmsovskoj ludosti, nego tek o televizijskom skeču prepisanom u kazališni kontekst, što samo po sebi ne mora biti smiješno.

No, kad već put oko svijeta u sat i pol kazališnog mraka nije ponudio ništa više, barem je integrirao ono, navodno, najvrednije što ZKM ima – njegovo Učilište. U svakom slučaju pozitivna gesta možda neće izvući samu predstavu, jer ona ni ne zaslužuje pamćenje dulje od uobičajeno kratkog blagdanskog. No, stajat će u biografijama onih koji na pozornici, onoj u Teslinoj ili bilo kojoj drugoj, možda i ostanu. Pa eto, barem nešto.

Igor Ružić