Večernja zvijezda - Alan Hollinghurst

Ovaj Britanac, dobitnik Bookera 2004. godine za „Liniju ljepote“, piše prelijepim, istančanim stilom, nalik na savršeno ispeglane i urešene vojničke uniforme na kojima je sve na svome mjestu, i koji je ključan za uživanje u njegovoj prozi. A to uživanje hrvatskom čitatelju omogućila je Petra Mrduljaš, koja je imala nimalo lagan zadatak nalaženja pravog tona za prijevod Hollinghurstove petsto stranica obimne druge knjige. No, Mrduljaš ne samo da je vjerno prenijela duh Britančeve precizne proze, nego je demonstrirala i zavidnu erudiciju, u fusnotama razotkrivajući stihove pjesama koje ovaj pisac ponekad zna skriti unutar svojih rečenica, kao i objašnjavajući neke manje poznate reference, te ukazujući i na finese ironičnih igara riječima koje ispunjavaju tekst „Večernje zvijezde“. Čitati ovaj prijevod Petre Mrduljaš dvostruki je užitak, jer ne samo da je Hollinghurst odličan pisac, nego je i kao takav otkriven zahvaljujući njenom prepjevu, što bi zapravo bio precizniji opis učinka ovog teksta, koji u sebi sadrži tipično lirski romantizam.

Jedna od glavnih tema autora tog perioda bila je velika, opsjedajuća, pa na kraju moguće i destruktivna ljubav, a nju opisuje i Alan Hollinghurst. Njegov glavni lik je Edward Manners, čije prezime odmah naznačuje karakter ovog tridesettrogodišnjeg profesora engleskog i književnosti, koji se na prvi pogled zaljubljuje u svojeg sedamnaestogodišnjeg učenika Luca. „Večernja zvijezda“ objavljena je 1994., a radnja romana smještena je u rane devedesete, što znači da gay ljubav u ovom romanu nema onu konzervativnu tragiku nerealiziranosti kakvu je idealizirao Thomas Mann u „Smrti u Veneciji“. I hvala Bogu na tome. U „Večernjoj zvijezdi“ predmet žudnje nije udaljen kao Tadzio, na kraju je i konzumiran na obostrano zadovoljstvo i zadovoljenje, a također nema ni nekada obavezne smrti barem jednog od ljubavnika kao metafizičke kazne za takozvani protuprirodni blud. S druge strane, Edward i Luc nisu ni ljubavnici iz snova koji zajedno odlaze u zalazak sunca, nego svaki svojim putem, kao što se najčešće događa u životu.

Hollinghurst je jedan od prvih pisaca koji je počeo pisati iz izrazito gay perspektive, znači bez udvorničkog opravdavanja širokoj publici, a opet svima potpuno razumljivo. Zato u „Večernjoj zvijezdi“ nema ničega skandaloznog, iako se po sižeju čini da bi trebalo biti, no svi opisani gay barovi i općenja, afere i ljubavi u ovoj prozi predstavljaju normalne događaje u životima normalnih ljudi. Možda je to i jedina velika mana ovog romana, jer Hollinghurstova priča previše je svakodnevna, čak i obična, pa se savršene rečenice kojima je ispisana, čine boljima od onoga što pripovijedaju. Ali, ovaj autor nije književni pozer niti wildeovski dandy, pa u njegovoj priči nema larpurlartističkih konstrukcija ili ispada oduševljenja vlastitim talentom.

„Večernja zvijezda“ podijeljena je u tri dijela. Prvi i treći opisuju dolazak i život glavnog lika u neimenovanom belgijskom gradu, dok je srednji, naslovljen „Šipražje“, posvećen njegovom kratkom boravku u rodnom gradu, gdje se prisjeća svoje prve ljubavi iz srednjoškolskih dana. U tih stotinjak stranica Hollinghurst postiže, baš kao njegov uzor Henry James, savršeno jedinstvo stila, priče, opisa likova, događaja i unutarnjih mijena što se u ostatku romana događa ipak tek na mahove. Tinejdžerska ljubav i strast Edwarda Mannersa i njegovog tadašnjeg dečka Dawna sagledana iz perspektive sada mnogo iskusnijeg i umornijeg čovjeka nije nimalo idealizirana, no u njoj je sažeta sva ljepota življenja, kakvu rijetko osjetimo. «Večernja zvijezda» iz naslova, koja u tmini Edwardu uvijek pokazuje pravi put, na kraju nije izgubljeni mladić Luc, nego prva romansa koja se odvijala između pisanja zadaća, skrivanja od roditelja i provociranja ostalih školskih kolega. Ona naravno nije mogla trajati, jer je ta ljubav bila mnogo veća i zrelija od dvojice dječaka koji su je zajedno proživljavali, ali ispunjava svačije srce, bilo ono homo ili heteroseksualno.

Gordan Duhaček