Božićni pulover - Glenn Beck

Pitanje je koje se postavlja na koricama knjige “Božićni pulover” Glenna Becka, za čije je pojavljivanje na hrvatskom tržištu «kriva» Naklada Ljevak. Ta dvojba još jednom dokazuje koliko je promašena tvrdnja kako nema glupih pitanja nego samo glupih odgovora. Nju je, pak, možemo se kladiti, smislio netko tko ih je postavio puno, i to upravo takvih, te ni na jedno nije odgovorio.

I doista, biste li promijenili onaj trenutak kada ste našmrkani kokainom kao Tony Montana ubili prostitutku koju ste pokupili na Glavnom kolodvoru? Biste li promijenili onaj trenutak kada ste pijani sjeli za volan i skršili auto, te usput i nekoliko života, koji su se našli na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, odnosno na cesti ispred vas? I naravno, biste li promijenili svaki glas koji ste na izborima dali za HDZ, i to u njegovim raznolikim fazama - “Ubijanje Srba”, “Pljačka državne imovine”, “Gušenje demokracije”, te na kraju opet “Pljačka državne imovine, Part 2: Ivo Sanader”?

No, da bi se uopće moglo odgovoriti na ovo ontološko pitanje koje je porodio um Glenna Becka, potrebno je znati tko je dotični. Biografija priložena knjizi “Božićni pulover” činjenično je pogrešna, a i potpuno očišćena realnosti postojanja ove groteskne, ali i prilično opasne medijske osobe. Za početak, unatoč tvrdnji Naklade Ljevak, Glenn Beck odavno ne vodi svoju emisiju na CNN-u, nego na Fox Newsu, kablovskom kanalu na kojem Rupert Murdoch okuplja ultradesničarske fanatike i luđake, među kojima Beck nema konkurencije. On u svojim emisijama uživo plače za Ameriku, za Baracka Obamu govori kako ima “duboko usađenu mržnju prema bijelcima”, te širi paranoju i najprozirnije laži, predstavljajući ih kao vijesti. Usput na svemu odlično zarađuje, pa kao veliki vjernik i moralist nema problema, primjerice, u svojoj TV-emisiji – a njegovo beskrajno radijsko trkeljanje da ni ne spominjemo – savjetovati svima da na burzi kupuju zlato, od čega i sâm izravno profitira.

Glenn Beck se, inače, bez ironije potpisuje kao “Velika medijska zvijezda”, što on nažalost i jest, ali to je i Paris Hilton, koja ipak ima malo više u glavi da izbjegne takve blamaže. Amaterska proza kakva je “Božićni pulover” tek je dijelom velikog pogona na kojem on mlati velik novac. Ako još nije jasno, dotični nije daleko od nakaznog mutanta, kojeg bi u hrvatskoj verziji činio spoj Thompsona, Milana Bandića i Anđelka Kaćunka - koje bi neki, sigurno je, predstavili samo kao popularnog pjevača, narodnog tribuna koji samo «dela» i uglednog teologa. Zato je u tome što imamo priliku čitati hrvatski prijevod “Božićnog pulovera” najsmješnije to što se pod Isusovom egidom ljubavi, mira i solidarnosti, zapravo, nude beskrupulozni kapitalizam, laži, glupost i, ni manje ni više, banalnost zla. Sažeto u dvije riječi to sve ponovno zvuči: Glenn Beck.

“Božićni pulover” je inspiriran autorovim djetinjstvom, a Becku je trebalo još dvoje pisatelja, diskretno navedenih Kevina Balfea i Jasona Wrighta, da svoja sjećanja fikcionalizira u priču o dvanaestogodišnjaku koji za Božić neizmjerno želi bicikl, a dobije predmet iz naslova. Razlog tome je siromaštvo njegove majke, kao i upokojenost oca – dakle, teška socijalna situacija. No Beck, kao svaki pravovjeran američki republikanac, smatra da je svaki beskućnik zaslužio smrzavati se na ulici, pa usput poučava da država ne treba biti “aparat sa slatkišima”.

Takvi kvazididaktički ispadi su u “Božićnom puloveru” česti, jer ova knjiga prvenstveno prodaje ideologiju, koja svojom zadrtom okrutnošću stoji u direktnoj suprotnosti sa svime na što se nominalno poziva. Osim ideologije, tu je i inspiracija koju Beck želi isporučiti svojim konzumentima i nema sumnje da funkcionira po principu obrnutog reciprociteta. Što ste pismeniji, načitaniji, informiraniji i skeptičniji, to će vam “Božićni pulover” biti manje inspirativan, osim možda kao sredstvo za bolje upoznavanje neprijatelja.

No, ako ste inteligentni tek dovoljno da znate slovkati, ali ne i da razumijete što slova znače kada se naslone jedna na druga, onda je ovo savršeno štivo za vas - falsifikat božićnog duha za pokondirene tikve i tikvane, priča u kojoj je malograđanska ljubaznost vrhunac egzistencije, a rečenice poput “Božić je umro s mojim ocem” vrhunac proze. Poznavajući ovdašnje čitateljske afinitete, za kraj treba reći tek: "Radujte se, narodi!"

Gordan Duhaček