Čuda u Poskokovoj Dragi - Ante Tomić

U «Đekni» se Nikolić brutalno zezao na račun brđanske zadrtosti i načina razmišljanja, koji logiku koristi prvenstveno da bi joj prkosio. Jedanaest epizoda te TV-serije s razlogom je steklo kultni status, zahvaljujući ponajprije spoju etnologije i apsurdnog humora, ali i tome da Nikoliću ništa i nikada nije bilo sveto. Također, «Đekna» se nadovezala na romane Miodraga Bulatovića, među kojima je najzabavniji «Heroj na magarcu», u kojima se crnogorsko čojstvo predstavljalo kao vrhunac groteske, dok se takav mentalitet bezočno parodirao.

Slično tematsko područje, samo kojih par stotina kilometara zapadnije i sjevernije, zaposjeo je u prošlih deset godina i splitski pisac Ante Tomić. Ovaj hrvatski humorist u svojim djelima često opisuje Dalmatinsku Zagoru i njene stanovnike, a najuspješniji među njima je hit-roman, a onda i hit-film, «Što je muškarac bez brkova?». U njemu je Tomić postavio modele svojeg pripovijedanja, koji uključuju praćenje većeg broja likova u međusobno zapetljanim odnosima, dozlaboga blagi humor koji se baš ni ne trudi glumiti da ima satiričnu oštricu, iako su peripetije u kojima se likovi nalaze većinom proizvod primitivnih društvenih konvencija. Ukratko, Tomić ideološki piše potpuno suprotno u odnosu na spomenute Nikolića i Bulatovića, jer on ima razumijevanja za svakoga, a time i za svašta, dok željeni čitalački smijeh služi kao kamuflaža nepodnošljive lakoće primitivizma.

Na isti je način, skoro pa po formuli, napisan i njegov najnoviji roman «Čudo u Poskokovoj Dragi», u kojem Tomić ne pravi nikakav tematski ili stilski iskorak. I dalje zna odlično osmisliti likove i posložiti fabulu, te ispričati priču u kojoj mnoge pretjerane slučajnosti izgledaju smisleno. U tome mu pomaže i humoristični odmak, jer u komediji i nije toliko važno da se sve u zapletu poklopi, koliko je važno da bude smiješno.

No, humor ovog pisca i dalje se zasniva na forsiranju neznanja i banalnosti, pa ako se već nitko ne oklizne na koru od banane, onda, eto, padne niz liticu leteći loše konstruiranim zmajem. I preživi, naravno, jer bi smijanje nečijoj smrti bilo previše opasno za mlaki malograđanski humor «Čuda u Poskokovoj Dragi». Tomić odlazi tek jedan mali korak dalje od ustaljenih „fora“, pa kroz cijeli tekst spominje neobičan način pripravljanja pure, koji uključuje dodatke poput višanja, senfa ili vanilije. Da, pura s voćem, mora biti smiješno, zar ne? Jedan od likova ne zna tko je Mel Gibson, ma ludnica!

Čovjek se onda zapita u kome je problem, odnosno kome je «Čudo o Poskokovoj Dragi» smiješno? Jer ako se smijete «Đekni», ali i Nušiću i «Simpsonima», onda Tomić baš i nije gospodar vašeg smijeha. Ako se pak smijete Željku Pervanu, ali ne kao neslanoj šali svemira, nego darovitom komičaru, onda ćete uživati i u onome što piše Ante Tomić. Još jedna je prednost što Tomić piše dovoljno benigno da ga može čitati „urbana raja“, a da se ne osjećaju kao rasisti jer se cerekaju na račun seljaka, kao i sami seljaci, jer nije bilo te grozomorne seljačine koja kod Tomića nije predstavljena kao iskonski dobra u duši.

«Čudo u Poskokovoj Dragi» je inače ispunjeno plejadom općih mjesta novije hrvatske povijesti, a među korumpirane policajce, nadrkane branitelje, muško-ženske odnose po principima Žuži Jelinek i stalnu borbu malog čovjeka protiv zle vlasti – koju taj isti mali čovjek konzekventno bira – ubačeni su i, sada pomodni, homoseksualci. Na kraju svi dobiju svoj ni najmanje zasluženi hepiend, do kojeg čitatelj dođe i brzo i lagano, jer Tomić je umješan pripovjedač.

Ali dvije stvari kopkaju, a to je da je itekako moguće pročitati «Čudo u Poskokovoj Dragi» a da se niti jednom ne nasmijete, iako će svaki put biti jasno kada bi trebali, a druga se vjerojatno ne bi trebala svaliti na leđa Ante Tomića, nego na cijelo hrvatsko društvo. No, kad je već on pri ruci, treba još reći da su takvi simpatični, dobri mali ljudi, kakve Tomić oplakuje suzama radosnicama, u prošlom desetljeću klali i pljačkali čim im se za to ukazala prilika. Zato čak ni kod Tomića nije smiješno što je nečija majka Srpkinja.

Gordan Duhaček

Pročitajte i ...
'Ne bih o tome' - zajednički roman Borisa Becka i Igora Rajkija
Beck i Rajki kao Iljif i Petrov
Grički dijalog estradno o estradizaciji
Estradni Grički dijalozi
Damir Karakaš
Dražen Ilinčić i Damir Radić
Mate Matišić
Renato Baretić