Ulica nevjernih žena - Milana Vuković Runjić

 I ne samo zbiljskoga, nego i ženskoga, jer osim pripovjedačice, ulicu o kojoj je riječ nastanjuje još puno ženskih likova različitih generacija, navika, sklonosti, snova i sudbina. Izmiješane su tu, ali i izmijenjene, uobičajene uloge žena i muškaraca u našem patrijarhalnom društvu, pa su tako žene ovaj put te koje su nevjerne i uživaju u dokolici, a patuljak kao jedini pravi muškarac u romanu zaprima ulogu neodoljivog ljubavnika ispunjavajući damama njihove seksualne fantazije. Premda je Milana Vuković Runjić i u ovom djelu potvrdila umješnost da na izravan i neposredan način zadire u tjelesnost i seksualni život svojih junaka, a napose junakinja, što je jedna od kvaliteta njezinih kolumni pod nazivom «Seksopolis», na nekom višem nivou zapravo su gatanje, proroštvo, nevjera i smrt one prakse koje vladaju ulicom iz romana.

Sazrijevanje glavnih protagonistica odvija se kroz svakodnevne rituale pažnje koju si posvećuju, kroz emancipaciju stečenu preko prevare bračnih partnera, putem tjelesnog prepuštanja zelenom patuljku Robertu, ali i uranjanjem u kolektivno nesvjesno. Mogućnost psihoanalitičkog čitanja ovog djela naznačena je zapravo već i na koricama knjige zrcalnom fotografijom autorice. Po mnogočemu se ova ulica izdvaja iz prosjeka i odvaja od okolnog svijeta, svakako i stoga što je riječ o Vrapčanskom odvojku, smještenom u Stenjevcu kojeg autorica mjestimice opisuje autentično i kronički, a onda opet i bajkovito, respektirajući natopljenost njegove povijesti mentalnim poremećajima i njegovu obilježenost psihijatrijskom bolnicom. Smještajući radnju u okruženje u kojem je granica između normalnog i nenormalnog vrlo diskutabilna, a ono svakodnevno lakoćom postaje čudnovato, autorica si je suptilno pripremila teren za izlete u fantastično, dopuštajući si usput i vremenske skokove unutar naracije, odnosno balansiranje između godina, životnih razdoblja, mitova i legendi.

Pripovjedačica se katkad izvlači na metapoziciju otkuda upravlja izlaganjem građe, ne susprežući se ni od autoreferencije, no podjednako često je njena pozicija u tekstu ona lika, koji je poprilično samozatajan i nenametljiv. U mnogim dionicama «ja» tako postaje «mi», a uz naratoricu, još i njezina sestra te prijateljice Dunja i Tila postaju promatračice i komentatorice zbivanja. Roman je podijeljen na pet osebujnih poglavlja, a kako u njemu osim logičkog reda izostaje i onaj kronološki, dok radnja postoji samo u tragovima, jezik se daje kao izrazito važno sredstvo za oblikovanje svjetova, i tu autorica ponosno otplaćuje dug trima zbirkama poezije s početka svoje književne karijere, kao i svojoj neugasloj ljubavi prema lirici. Obraćajući pažnju i na najsitnije detalje, te ne škrtareći na čestim i opsežnim opisima stvari, bića i pojava, Milana Vuković Runjić je ispisala tekst koji se nimalo ne dodvorava čitatelju, već štoviše od njega zahtijeva strpljenje i pozornost.

Potreba za referencama na književnost, filozofiju i psihologiju kod nje premašuje volju za direktnim zazivanjem poznate domaće stvarnosti, pa se i u tom smislu jasno opredjeljuje za onu vrstu literature koja rastvara nove i nepoznate svjetove, računajući pritom na nenametljivu, ali zavodljivu citatnost. Na taj način uspjela je spojiti pisanje o strasti i vlastitu strast pisanja, posluživši se postmodernističkom nedorečenošću i nedovršenošću te stvorivši žanrovski nedefiniranu ljubavnu priču, smjesu horora, bajke, fantastike i erotike, i to još s primjesama autobiografije. Upravo će iz spomenutih razloga «Ulica nevjernih žena» zaživjeti po svojoj prilici ne kao bestseler, već prije kao roman za strastveno čitanje.

Ozren Biti