'Finale 2009!' - nagrada Radoslav Putar

Putarov „Finale!“ nema kustoske koncepcije, ali jednako je tako daleko i od bezličnih velikih i malih revija. Nije čak ni skupna demonstracija idejnog zajedništva u manjem formatu, nema nikakvog dodira s tržištem, niti s korporativnim sponzorima. Samo jedna, formatom jednostavna, nepretenciozna i savladiva skupna izložba, uvijek s četvero autora, koji nemaju ničeg zajedničkog osim da se kao finalisti natječu za još uvijek najbolje profiliranu nagradu za mlade umjetnike u Hrvatskoj. Putar je poseban zbog svoje, danas prilično neuobičajene, običnosti. Sve što je tu su radovi i njihovi autori, ponuđeni na neopterećeno čitanje, bez obveze da se cjelini pripiše smisao. Ali i ovo posljednje uvijek će se negdje pronaći.

Finalna izložba, kroz sad već niz godina održavanja u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici, imala je svojih jačih i slabijih trenutaka. Selekcija za 2009., možda i slučajno, dosta uvjerljivo korespondira s aktualnom produkcijom na sceni. Gotovo svi autori imali su u proteklih nekoliko mjeseci zapažene solo nastupe - Ivan Fijolić, Zlatan Vehabović i Goran Škofić. Sofija Silvia, ili Silvia Potočki Smiljanić, kontinuirano je pak prisutna, s fotografskim radovima koji nikako da dostignu zasluženu eksponiranost nakon sjajnog starta s trostrukom samostalnom zagrebačkom izložbom prije nekoliko godina. Lošija strana tog izbora je u tome što „Finale 2009!“ reciklira uglavnom već viđene radove.

S takvom reprizom u manjem mjerilu dobro se nosi didaktički pristup Zlatana Vehabovića. U tekstovima ravnopravno izloženim uz radove, on svoje slike ne tumači, ali publici daje ključ za razumijevanje njegovog promišljanja slikarstva. Ponajviše zato što to što čini ne proizlazi samo iz medija u kojem operira, nego iz paralelnih razmišljanja o mogućnostima pripovijedanja u slici, filmu i drugdje. Dva izložena iz nešto veće serije radova recikliranje dobro podnose i zato što je istoj pridodao kontinuitet, tako što je nastanak prve slike “The last minute“ tematski vezao uz kontekst njenog prvog izlaganja, dok je drugu, „Live to tell“, jednako svjesno konstruirao kao njen 'filmski' nastavak. Obje su koncipirane po spekulativnoj pripovjedačkoj logici, ili 'što bi bilo kad bi bilo?', i obje se tiču civilizacije i naše sposobnosti preživljavanja izvan parametara iste. Dio Vehabovićeve ideje vjerojatno i jest taj da se o njegovim slikama priča kao o filmovima, i u tome definitivno uspijeva.

Sa svojom recentno izlaganom serijom video radova „Corpus“, Goran Škofić je nagrađen na ovogodišnjem „Finalu“. Multiplicirani likovi protagonista nešto je što smo vidjeli i u „Matrixu“, i u „Biti John Malkovich“, pa i u nekim starim, manje poznatim provokativnim fotomontažama Mladena Stilinovića. Ipak, Škofićevo ironično pretjerivanje s akcijom u prvom licu, samo u različitim okruženjima i situacijama, doživljava se kao vrlo osoban rad. On funkcionira i kao suptilan komentar današnjeg društva, bez da o tome puno filozofira, a nije lišen uživanja u iskorištavanju potencijala koje nude novi mediji. 

Ivan Fijolić kroči pak putem ironiziranja užitka i smrti, vrlo slično onome što je ranije započeo njegov kolega Kristian Kožul. Besprijekorno izvedeni radovi „Školica“ i „Monocikl“ djeluju podjednako nametljivo estetizirano i simbolički uznemirujuće. Pri čemu je prevažni trenutak simbolike upravo onaj u kojem se Fijolićev rad najviše klima. On autoritativno upozorava na nešto veliko i važno, što ima veze sa samim životom i samom smrću, no iza tog efekta 'prijetnje' nije zapravo posve jasno na što se želi upozoriti osim na fatalnu univerzalističku povezanost između jednog i drugog.

Baš ni po čemu nametljive fotografije Sofije Silvie potpuna su suprotnost Fijoliću, ali i radovima svih ostalih finalista Nagrade Radoslav Putar. Čudno je gledati ih u tom kontekstu, jednostavno zato što sama institucija nagrade, i način na koji ona provocira pažnju publike, ipak preferira ekstrovertiranije radove. Sofija Silvia intrigantna je zbog posve suprotnih kvaliteta. Fotografski projekt u razvoju pod nazivom „Brijuni“ istražuje stvarnost otoka, ne bivajući pritom nimalo brbljiv. U svojim fotografiranjima ova je umjetnica kao svojevrsni lovac na duhove, nema u tim fotografijama interijera hotelskih soba ničeg neuobičajenog, nikakvog motiva koji bi napuknuo sliku o neposrednoj stvarnosti, a opet sve djeluju kao da su nečije blago, subjektivno, vrlo poetično, maštanje.

Marko Golub

Pročitajte i ...
I speak true things - Marko Tadić
Sve o medernizmu u praksi
'Modernizam u praksi' Feđe Vukića
Otočka karta - skupna izložba
Marko Tadić - novi dobitnik nagrade Putar
Marko Tadić – dobitnik nagrade Radoslav Putar za 2008.
Marko Tadić dobitnik je nagrade Radoslav Putar
Salon revolucije
Revolucija na Salonu mladih
Vedran Perkov izlaže nakon boravka u New Yorku