GODIŠNJI PREGLED: Likovnost 2009.

Ipak, ima nešto istine i u tome da bi suvremeni umjetnici trebali barem pokušati pretvarati se da žive na istom planetu kao i ostali puk. To dvoje uopće nije nepomirljivo, ali kada se u godini recesije naša bijenalska reprezentacija bojom, kistom i nadasve patetičnom retorikom krenula boriti za slikarstvo pod epohalnom parolom „korak unatrag!“, planet Zemlja kao da nam je na trenutak namignuo s noćnog neba. S razmjerno male, ali nezgodne udaljenosti. Je li baš tako teško slikarstvu prepoznati sebe u 'dobu slika' i ne razviti komplekse? Jest, ali samo ako umjetnički ne živite u istom desetljeću, kao Zoltan Novak, Nikola Koydl i Matko Vekić, ili u istom stoljeću, kao nacionalna izbornica Biserka Rauter Plančić.

Dok je hrvatski trojac ruke, kista i uljanih boja jurišao na Zapad u boj protiv elektroničkih Turaka, u samoj Turskoj spremao se drugi za nas važan Bijenale u 2009-oj. Zanimljivo, ovaj drugi se izravno pozivao na djelo i autora iz prošlosti, ali upravo zato da bi se autentično i uvjerljivo očitovao o sadašnjosti. Zvuči otrcano, ali nije, jer takav je efekt imao Bertolt Brecht na projekt kustoske udruge WHW, ili nam se samo tako čini od pustog spominjanja.

„Od čega čovjek živi?“ samo je slučajno posuđen citat naslova songa iz «Opere za tri groša», a posve je namjerno i relevantno pitanje kojim se Istanbulski bijenale u režiji zagrebačke četvorke obratio svijetu. Odnos između umjetnosti i njezine društvene uloge, kritički potencijal umjetnosti, politika, ekonomija, rat i svakodnevica – ništa od toga nije novo na globalnom repertoaru, pa ni u kustoskoj praksi WHW-a. Ali tajming je svemu tome dao novu, onu pravu, dimenziju, a recesija je bila ne samo element s kojim treba računati, nego u određenim aspektima i tema Bijenala. Lijeni novinari i penzionirani predgovarači vole za sve što riječju afirmiraju zabilježiti kako je izazvalo 'dobar odaziv kritike', ili da je 'međunarodno priznato' kao da je riječ o državici, čak i kad ni relevantnog odjeka ni priznanja nema.  WHW-ov Istanbul jedan je od onih dragocjenih momenata gdje činjenice i šablonski panegirici govore jedno te isto.
Nakon dobra dva i pol desetljeća, Hrvatsko dizajnersko društvo dobilo je svoj prostor, što samo po sebi i nije neka vijest, jer 'prostor', kad ostane neiskorišten, znači samo režije, ured s računalom i hladni pogon koji netko treba platiti. Srećom, pokazalo se da iza HDD-a stoji više nego dovoljno nestrpljivih i entuzijastičnih dizajnera, pogotovo onih mlađih. Program složen na brzinu, praktički prepisan s liste dobitnika nagrada na prethodnoj HDD-ovoj bijenalnoj izložbi, na kraju je bio sve samo ne serija prilika da se ponosni autori fotografiraju ispred svojih lijepih radova u lijepoj novoj galeriji.

Stvaralačka narcisoidnost pobijana je šarmantnom autoironijom - kao u slučaju izložbe Dore Budor i Maje Čule - ili pak gestom kojom se pokazuje briga i odgovornost prema vlastitom dizajnerskom, i ne samo dizajnerskom, kontekstu – kao kod Dejana Kršića. Vlastitim prostorom pojačana dizajnerska scena odjednom je prodisala, a nastavila je i na novoj osnovi razgovarati kako sa javnošću, tako i unutar sebe. Što će to značiti dugoročno, tek treba vidjeti.

Kad se spomene Sinišu Labrovića, pomislimo najprije  na jednu od rijetkih pravih i autentičnih  suvremenoumjetničkih zvijezda kod nas. Drugo na što pomislimo je ona već spomenuta rečenica: „Od čega čovjek živi?“. Labrović nesumnjivo ima talenta za to da publici udari u pravu žicu, a da pritom ostane i živ i dosljedan sebi. S priručnikom za kriminalce „Postdiplomsko obrazovanje“ otišao je na Istanbulski bijenale, a u njega je uspio potrpati sav očaj hrvatskog društva i sebe samoga kao pojedinca.

Što se tiče pojedinačnih izložbi u 2009., svakako vrijedi izdvojiti onu Ivane Franke u Umjetničkom paviljonu. Tu je ova autorica pokazala što to zaista znači vladati prostorom i ambijentom. U njenom, kao i u svakom dobrom slučaju, to znači ne biti agresivan prema prostoru, a i ne dopustiti da te sam prostor svlada. Taj teren je labilan, baš kao što i naslov izložbe „Lability“ kaže. Jednokratna predstava „Narančasti pas i druge priče“, koju je priredio kustoski tim Kontejner donio je pak mali presjek povijesti performansa u Hrvatskoj iz jedne druge, dosad neisprobane, perspektive. Humor „narančastog psa“ potisnuo je patetiku, a iako se nisu svi glumci najbolje snalazili u ulozi performera - ili upravo zbog toga što nisu – proizvod je bio podjednako inteligentan, koliko i zabavan i pristupačan.

Pristupačan bi, uostalom, i trebao biti kad je već riječ o povijesti. A to nas pak vodi do novog Muzeja suvremene umjetnosti. Za simboličan oproštaj od starog prostora na Katarinskom trgu 2 pobrinuo se Željko Kipke s jednodnevnom izložbom posvećenom „Nevidljivim galerijama“. Treba se prisjetiti da je upravo on nekih deset godina ranije bacao slikarske kletve na institucije, a među njima i na MSU koji je počastio rečenicom: „I ne probudili se do daljnjega“. „Nevidljive galerije“, međutim, nisu bile toliko zanimljive zbog kletvi, koliko zbog transformacije na sceni koja se očekuje s početkom funkcioniranja Muzeja. Naime, slikarski ciklus i istoimeni film pričao je iz osobne, intimne, perspektive o galerijskim prostorima koji danas uglavnom više ne postoje. Željko Kipke je svjedok i sudionik, ono s čim on barata je usmena predaja, a s novim Muzejem suvremene umjetnosti situacija se zapravo dramatično mijenja. Sa stalnim postavom i novim mogućnostima izlaganja i drugih aktivnosti, povijest suvremene umjetnosti stoji nadohvat ruke, a ova mogućnost susreta jednako je dragocjena i umjetnicima – koji su bliže svom neposrednom kontekstu – kao i ostaloj publici.

Neće se, međutim, puno toga dogoditi ako sam MSU ne počne odgajati svoju publiku. Publika se ne rađa ni presijecanjem pupčane vrpce, niti one svečane. Nju treba odgajati, no to istovremeno znači i da institucije poput MSU-a unutar sebe trebaju ozbiljan preodgoj. „Zbirke u pokretu“, kako se zove njegov stalni postav, još su svježe i imaju svojih propusta, no najvažnije je da se 'kreću'. Kaotičan zalet s nespretno organiziranim otvorenjem nije problem - problem bi bio da gužve nije bilo – a zalet treba iskoristiti. U suprotnom, to je kao kad se spustite niz tobogan Carstena Hoellera. Metalna cijev vas izbaci vani, na zimu. I onda stvarno više nema veze što je unutra bilo toplo i fino.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Siniša Labrović: Nismo svi talentirani za politiku i žicanje
Siniša Labrović i 'Postdiplomsko obrazovanje'
'Od čega čovjek živi?' - 11. Istanbulski bijenale
Istanbulski bijenale - uspjeh kustoskog kolektiva WHW
Igor Grubić spreman je za Istanbul
Grubićeva 'Priča s istočne strane' na Istanbulskom bijenalu
Oliver Frljić
'Dodiplomsko obrazovanje' Siniše Labrovića uskoro će biti ukoričeno!
Priručnik za kriminal Siniše Labrovića na Istanbulskom bijenalu
Ne bi li bilo jednostavnije da vlada raspusti narod i izabere drugi?