Kakva je to gromada na uglu Jurišićeve i Petrinjske?

Nakon Tesle, nakon Đapićevog Starčevića u Osijeku, a posebno nakon Gračanove Branke Šeparović na Dolcu, teško je uopće komentirati ga u tim kategorijama. U polemikama o spomenicima naglasak je obično na kritici 19-stoljetne ideje monumentalne plastike, ideje spomenika s licem, gdje se nadalje spekulira o alternativnim modelima, s uglavnom modernističkim argumentima. No, s nicanjem novih figura, još od devedesetih godina, rasprava o tome kao da se odvija na sve manje kompatibilnim, razumljivim i upotrebljivim jezicima. Marulić, i golemi bazen koji ga uokviruje, bio je skandal već zbog razmjera intervencije, osječki Starčević postavljen je samovoljom gradske vlasti, zaobilazeći prvonagrađeni koncept, Tesla je bio ceremonija licemjerja. Ostaje Kumica, čijem je tragikomičnom primjeru Stjepana Radić, nažalost, najbliži.

U kakav model, u kakvu kategoriju spomeničke skulpture uvrstiti te dvije figure? Prikazati ih kao anakrone posve je promašeno, isticati formalne kriterije i stilske značajke također je besmisleno, Radić ne samo da više idejno ne odgovara 19-stoljetnoj ideji spomeničke skulpture, nego izmiče i pojmu spomenika kakvog ga razumijemo. Slično kao «Kumica» na Dolcu, Radić kao da je izašao iz karnevalske parade, neobvezatan i nepromišljen, spašen od privremenosti čistom čvrstoćom bronce od koje je izrađen. Iako postavljen u predizborno vrijeme, bilo bi ga smiješno čitati kao manipulaciju u javnom prostoru, jer takvu težinu jednostavno nema, ili je ona u potpunom neskladu s onom koju ima krajnje neumjesno iz kolektivne memorije prisvojena ličnost od strane jedne lokalne stranačke organizacije.

U samom ambijentu, Radić je tek metalna figurica sa svojim postoljem, privatiziranih par metara kvadratnih koji s neposrednom okolinom ni na koji način ne komuniciraju. U slučaju Osječkog Starčevića, natječaj je barem proizveo jedno suvislo rješenje, odveć suvislo da bi ga se realiziralo. Radić, rad nepoznatog kipara Zorana Jurića, očito nije imao ni ozbiljnu konkurenciju. Sva tri prvonagrađena rješenja podjednako su bezidejna, likovno vrlo bliska, pri čemu se Jurićev rad izdvaja, eto, po većoj fizičkoj sličnosti brončanog 'krčmara' s likom kojeg ta figuracija predstavlja. Autor ga je čak pokušao pojasniti kao 'ideju' i kaže da je Radića doživio kao «velikog govornika i buntovnika i upravo tako izgleda njegov spomenik». Uzmemo li da on predstavlja spomenik ideji, modeli koje je autor uzeo kao polazište mogli bi biti buntovništvo i otpor Obelixa i René Artoisa, te elokvencija jednog Hercule Poirota, što također može objasniti karikaturalnost skulpture.

Što predstavljaju stube na kojima stoji, taj nekonvencionalan postament koji, opet, podsjeća na odbačeni projekt za spomenik u Osijeku? Je li to poziv prolazniku na interakciju sa skulpturom? To bi možda bio kompliment i kiparu i njegovoj ideji, no spontane su  asocijacije, naprotiv, uvredljive, pa spomenik kao da obilježava upravo sumanutu svečanost klicanja tragikomičnom govorniku kojemu je masa pomogla popeti se na njegov brončani podij.

Marko Golub

Pročitajte i ...
Ljudevit Gaj u Gajevoj
Ljudevit Gaj pao s Marsa u Gajevu
Tomaž Pandur 'Kaligulom' otvara novu sezonu Gavelle
'Sirena' Ray Leeja u Tvornici Jedinstvo
Novi uspjeh kustoskog tima WHW
Kustoski tim WHW radi 11. Istanbulski bijenale
Likovnost - godišnji pregled 2007.
Izložba zanemarenog umjetnika