'Fraternity' Marijana Molnara u Galeriji AŽ

Možda jest posrijedi neka slučajna podudarnost, a ne izravna referenca, no povezuje ih čak i tema kojom se bave - oba autora, i likovni i filmski umjetnik, tematiziraju isti ideal bratstva. Kieslowski je svoju trilogiju bazirao na bojama francuske zastave, koje redom simboliziraju revolucionarne ideale jednakosti, slobode i bratstva, zaključivši ju s «Crvenom» na kraju, koja okuplja likove iz prethodna dva filma, a zanimljivo je primijetiti da i Molnar čini nešto slično, realizirajući svoje «Bratstvo» u dvije etape s vremenskom odgodom.

U uvodnoj sekvenci iz filma «Crveno» netko u Ženevi podiže telefonsku slušalicu i bira broj, nakon čega kamera juri kroz splet komunikacijskih žica i prekidača, zaustavivši se kod aparata daleko u Engleskoj koji počinje zvoniti. Ranije pak spomenuti rad Marijana Molnara također je sastavljen od snimaka niza telefonskih razgovora koje umjetnik obavlja s desetak svojih kolega. U svakom od razgovora Molnar svojim sugovornicima postavlja tri identična pitanja – u prvom traži očitovanje o samom idealu bratstva, u drugom o mogućnosti «bratstva među umjetnicima», dok u trećem evocira sasvim konkretnu situaciju 'bliskosti' među sudionicima umjetničke kolonije koja se održala u Baranji dvije godine ranije. I Kieslowski i Molnar, dakako svaki na svoj način, ovu svojevrsnu barijeru između sugovornika koriste upravo kako bi odgodili bliskost, odnosno samu ideju kojom se bave, pustili da vibrira u nekom pročišćenom polju u kojem se može realizirati jedino 'nevidljiva' priroda njihove povezanosti.

Sva napetost Molnarovog rada leži u njegovoj izrazito jednostavnoj i repetitivnoj strukturi, te u pojedinim analogijama s drugim radovima na izložbi. Ponavljanje triju identičnih pitanja sugovornicima koji zatim daju individualne odgovore korespondira, primjerice, redu fotografija učesnika Baranjske umjetničke kolonije koji svi nose istovjetne crvene majice jednake veličine s natpisom «Fraternity». Majice im, naravno, različito pristaju, kao što je i njihovo viđenje predložene ideje «bratstva» različito.

Međutim i sam razgovor koji Molnar formalno ponavlja od jednog do drugog sugovornika u sebi je vrlo slojevito tematiziranje bliskosti. Na površini, ono se odvija kroz sam sadržaj razgovora. Nešto je zatim dublja paranoidna razina u kojoj taj čin podsjeća na zavjereničku komunikaciju temeljenu već na zajedničkom pristanku na razmatranje bratstva. U ovom slučaju taj je pristanak motiviran dubokom vjerom u mogućnost realiziranja jednog takvog ideala, koja postoji sasvim neovisno o pojedinačnim stajalištima i interpretacijama takve vrste bliskosti, s pretpostavkom da zajedništvo podrazumijeva njihovo pregrupiranje.

No ono najvažnje i najdublje o bliskosti otkriva se neposredno u načinu na koji je Molnar odlučio prikazati komunikaciju. Na snimkama svih razgovora vidimo jedino njegovo lice, dok je onaj 'drugi' predstavljen samo glasom iz slušalice. U toj najdubljoj razini, odnos bliskosti moguće je promotriti kao posve ogoljen na elementarno – ponavljajući iste rečenice u svakom razgovoru Molnar zapravo upozorava na postojanje jednog temeljnog uzorka koji je lako previdjeti prateći sadržaj razgovora. Ono što Molnar ponavlja, a naglašeno je fokusiranjem na njegovo lice, je čin obraćanja svakom pojedinačnom drugom. Upravo tim činom, a ne razmjenom izgovorenoga, uspostavlja se bliskost – osnovno što je tematizirano u kontaktu nije ništa drugo nego sam kontakt.

Kieslowski u već spomenutoj sekvenci filma «Crveno» upućuje na isti taj pokret koji se uvijek odvija od 'jednog' do 'drugog', na nevidljivu sponu koja se uspostavlja neovisno o izrečenomu, dok s druge strane Molnar inicira razgovor o bratstvu i bliskosti svjestan da je bliskost već uspostavljena samim kontaktom – neovisna o sadržaju, konvencijama, konkretnim motivima i očekivanjima.

Marko Golub