Upjevavanje Wagnera

U glavnim crtama, mladi pjevač tijekom studija svake godine mora naučiti određeni broj arija i solo-pjesama, ali za to prave pripreme za glazbenu scenu nema. Jer, u okviru kolegija studija opernih uloga nauče se tek dvije-tri role, i to samo uz glasovirsku pratnju, a kolegij scenskog pokreta obično jednako nevoljko odrađuju i studenti i njihovi profesori. Dodamo li svemu tome i činjenicu da već desetljećima na Muzičkoj akademiji u nastavnom programu ima malo mjesta za sve što izlazi iz okvira belkantističke opere, pogotovo ako je riječ o glazbi dvadesetog stoljeća, jasno je da od tog studija baš i nema osobite praktične koristi.

A koliko se drukčije i učinkovitije može studirati pjevanje pokazao je prekjučerašnji koncert u velikom Lisinskom, na kojem je Dunja Vejzović predstavila četvero hrvatskih studenata iz svoje klase na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu. Dvije su ključne razlike u odnosu na zagrebački studij – pjevače se školuje za puno širi raspon repertoara, a pritom im se daje mogućnost i puno češće nastupanje. Rezultati ne izostaju, pa je tako većina učenika Dunje Vejzović preklani osvojila visoke nagrade na HNK-ovom Natjecanju mladih pjevača.

Naravno, ne treba zanemariti ni faktor ambicioznosti njihove profesorice. Ona u tome zna ponekad i pretjerati, pa je pitanje kolika se usluga napravila mladim umjetnicima kad im se povjerilo da čitavu večer pjevaju Wagnerovu glazbu. Naime, u opernoj literaturi devetnaestog stoljeća, upravo su djela tog skladatelja daleko najzahtjevnija, te zbog toga možda i iznad realnih mogućnosti pjevača na početku karijere. No, i sama će Dunja Vejzović priznati kako, zapravo, samo jedna njena studentica ima predispozicija za vagnerijanski repertoar. Ne čudi stoga da je upravo ta pjevačica, tek 22-godišnja mezzosopranistica Kora Pavelić, osvojila najveće simpatije publike svojim sugestivnim, ali ni po čemu pretjeranim viđenjem pakleno teške arije Ortrud iz "Lohengrina". U doziranju vokalne, ali i scenske ekspresije ona je pokazala visoku razinu osjećaja za mjeru, koja je, nažalost, ponekad nedostajala njenim kolegama. Jer, iako su sopranistica Evelin Novak, tenor Ivan Turšić i bas Marko Špehar već iskusniji pjevači od nje, ipak je za njihove nastupe bila karakteristična prevelika količina glumatanja, koja je samo odvlačila pozornost od njihovih neupitnih vokalnih kvaliteta.

A vrijednost pedagoškog rada Dunje Vejzović između ostalog leži i u tome što je u stanju osposobiti pjevače da vokalno visoko profesionalno izvedu čak i repertoar koji im nije primarni fah. Naime, premda sumnjamo da ćemo u budućnosti na nekoj pozornici gledati ove pjevače u velikim Wagnerovim ulogama, čije su ulomke predstavili na ovom koncertu, njihova muzikalnost, jasna dikcija, a uvelike i pjevačka zrelost dostatno kompenziraju relativnu neprilagođenost njihovog glasovnog aparata tom repertoaru.

Dunja Vejzović inače je i sama nastupila u dvama ulomcima – dvopjevu iz "Ukletog Holandeza", te "Ljubavnoj smrti" iz "Tristana i Izolde". Je li to baš bilo nužno, ostaje otvorenim za raspravu. Iako je riječ o jednoj od najvećih vagnerijanki prošlog stoljeća, ona se već povukla sa scene, a njeno današnje pjevanje tek je zagasit odbljesak nekadašnje velike karijere. To, međutim, ipak ne baca preveliku sjenu na ovaj koncert, za razliku od doprinosa Mladena Tarbuka i Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije. Nažalost, navika je većine naših orkestara da prigodnim dobrotvornim koncertima, a ovaj je bio u korist Saveza društava distrofičara, prilaze površno. Tako je svirka bila na razini ispod one koju bi se očekivalo od jednog profesionalnog ansambla, a čini se da se niti dirigent Tarbuk nije osobito trudio u tom pogledu išta promijeniti.

No, na kraju balade, ipak ostaje dobar dojam koji je ostavilo četvero perspektivnih pjevača. Oni pokazuju kako kvalitetno osmišljena vokalna pedagogija može polučiti zavidne rezultate – što ne bi bilo loše da se konačno shvati i na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji.

Trpimir Matasović