HRBA i Haydnova obljetnica

No, u tom umjetničkom području teško je govoriti o konzistentnom pravcu. Problematičnost kalemljenja "Sturm und Dranga" na glazbu razvidna je već i iz žanrovske disparatnosti djela koja se paušalno svrstavaju u tu kategoriju. K tome, glasovirske skladbe Carla Philippa Emanuela Bacha, pojedini dijelovi opera Christopha Wilibalda Glucka, nekolicina simfonija Josepha Haydna, te samo jedna simfonija i po par glasovirskih sonata i koncerata Wolfganga Amadeusa Mozarta ne samo da pripadaju različitim žanrovima, nego kod njih često nema čak ni približnog vremenskog poklapanja. Usprkos tome, kod tih se djela redovito govori o kratkotrajnoj "romantičarskoj krizi" njihovih skladatelja, što je ne samo anakronizam, nego predstavlja i zatvaranje očiju pred širim glazbenim kontekstom u kojem su te skladbe nastale.

Loših kategorizacijskih navika se, međutim, teško riješiti, pa je tako i Hrvatski barokni ansambl svoju ovogodišnju koncertnu sezonu odlučio zaključiti u znaku "Sturm und Dranga". Konkretno, bila je riječ o dvjema simfonijama Josepha Haydna, izvedenima točno na dan dvjestote obljetnice njegove smrti. Između njih je ubačen i "Koncert za čembalo u D-duru" istoga skladatelja, koji, doduše, nema nikakve veze sa "Sturm und Drangom", ali, s druge strane, takvo je odstupanje od unaprijed zadane koncepcije donijelo itekako poželjan kontrast.

Ako zanemarimo prigovore na nategnutu programsku koncepciju – što se Hrvatskom baroknom ansamblu i inače nerijetko događa – valja reći kako je ovo bio jedan od najboljih koncerata ovoga sastava u posljednje vrijeme. Naime, još se jednom potvrdilo kako je riječ o ansamblu koji, usprkos velikim potencijalima svojih glazbenika, nasušno treba autoritativnog voditelja, bez obzira je li riječ o dirigentu ili gostujućem solistu. Najbolje rezultate HRBA je ostvarivala kad su se pred njom našli, primjerice, Hervé Niquet ili Aapo Häkkinen, a na istoj je razini kreativne dirigentske izvrsnosti i Tonči Bilić. Svoju senzibiliziranost za povijesno obaviješteno izvođenje glazbe bečke klasike on je pokazao i dokazao već u nekoliko navrata, između ostalog i nedavnom interpretacijom Haydnovog oratorija "Stvaranje svijeta". Tada se, kao i na ovom koncertu, osobito učinkovitom pokazala odluka o uvrštavanju starijih, prirodnih rogova, umjesto modernih instrumenata s ventilima. Ta tek naizgled sitna intervencija bitno mijenja cjelokupnu zvučnu sliku, a u slučaju nastupa s Hrvatskim baroknim ansamblom ona je dodatno oplemenjena i korištenjem baroknih oboa i fagota.

No, i to bi bio tek kozmetički zahvat, da nije Bilićeve interpretacije, u kojoj se, između ostalog, otkriva i teatarski nerv ovog dirigenta. To je osobito korisno u "Žalobnoj simfoniji" i "Simfoniji rastanka" Josepha Haydna, djelima o čijoj se pripadnosti "Sturm und Drangu" može raspravljati, ali koja su nedvojbeno bitno obilježena gotovo opernom gestom. Kada se to prepozna, u drugi plan padaju povremene manje asinkronosti unutar ansambla, s obzirom da je ostvareno nešto puno bitnije – snažan dramatski naboj izvedbe.

Kao predah između dviju simfonija poslužio je "Koncert za čembalo i orkestar u D-duru", u kojem je svoje solističko umijeće u najboljem svjetlu pokazao Pavao Mašić, jedan od naših najistaknutijih čembalista, ali i orguljaša mlađe generacije. No, Tonči Bilić ni ovdje nije bio skrštenih ruku. To je bilo posebno naglašeno u završnici djela, u kojoj je duhovito potcrtao pseudofolklorne elemente, pri čemu proklamirani "mađarski" duh glazbe neodoljivo podsjeća na "turske" elemente posljednjeg Mozartovog violinskog koncerta. Ukratko, ovaj je koncert bio prava mala svečanost glazbe jednog još uvijek nepravedno zanemarenog skladatelja, ali i pokazatelj da bi naredna, jubilarna deseta sezona Hrvatskog baroknog ansambla mogla biti na razini kakvu takva obljetnica i zaslužuje.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Laurence Cummings i HRBA
Laurence Cummings: Händel ima arije za svako raspoloženje
Aapo Häkkinen i Hrvatski barokni ansambl
Hrvatski barokni ansambl u 'Nordijskom deliriju'
Barokna trublja nije nesavršen instrument!