Kraj 55. sezone Zagrebačkih solista

Jesen je tako ostala obilježena koncertom praizvedbi novih hrvatskih djela na Glazbenoj tribini u Puli, na kojem je od niske kvalitete anakroničnih skladbi poraznija bila samo površna, pa i nezainteresirana svirka Solista. Zimski je pak svečani obljetničarski nastup u Lisinskom samo još jednom potvrdio da stara slava nipošto nije garancija sadašnje, a kamoli buduće uspješnosti.

Sinoćnji je, posljednji ovosezonski nastup u HGZ-u, međutim, pokazao Soliste u posve drukčijem svjetlu. Sada to više nije sastav koji se sluša po inerciji ili iz pijeteta prema davno prošlim boljim danima, nego ansambl koji je dosegao solidnu razinu umjetničke relevantnosti. Premda je razlika u odnosu na ono što se moglo čuti prije manje od pola godine drastična, ne treba to smatrati nikakvim čudom. Prije je riječ o tome da je Borivoj Martinić-Jerčić konačno shvatio i proveo u djelo ono što su već odavno trebali učiniti i njegovi prethodnici na mjestu umjetničkog voditelja ansambla. Zagrebački solisti tako su u posljednje vrijeme bitno izmijenili i pomladili svoj sastav i temeljito prionuli na ozbiljan posao. Rezultati, premda još nisu na razini maksimalnih mogućnosti transformiranog ansambla, itekako su zamjetni. Zvuk je sada usklađen, kompaktan, bez ozbiljnijih intonacijskih ili ritamskih neusklađenosti, a uglavnom i prilagođen stilu pojedinih djela.

Solisti su na najstabilnijem terenu u romantičarskom repertoaru, što je, s obzirom na formaciju komornog gudačkog orkestra, i posve logično. Jučer izvedena djela Rudolfa Matza i Brune Bjelinskog tom repertoaru ne pripadaju periodizacijski, nego samo stilski, ali su i kao takva bila vrlo ilustrativna. Bjelinskijevih ne osobito inventivnih "Šest invencija za gudače", doduše, ne plijene pozornost svojim sadržajem, no čak su i takvu glazbu Solisti predstavili u najboljem moguće svjetlu. No, zato su Matzova "Elegija i Humoreska" bile jedan od dva kvalitativna vrhunca čitavog koncerta, i to ne samo zbog odličnog doprinosa solističke dionice violončelista Smiljana Mrčele.

S druge strane, o stilskom bi se pristupu glazbi bečke klasike, konkretno Josepha Haydna, moglo raspravljati. On je, naime, u izvedbama po jednog glasovirskog i violinskog koncerta tog skladatelja bio pomalo zastario, više na liniji romantičarske tradicije nego povijesne obaviještenosti. No, i unutar takvog pristupa, u koji su se uklopili i solistički istupi Maje i Gorana Bakrača, uspjelo se ostvariti zanimljive glazbene cjeline, u kojima su stilski upitnici kompenzirani razigranom i uigranom svirkom.

Najugodnije je iznenađenje bila prva zagrebačka izvedba "Koncerta za violončelo, glasovir i gudače" Krešimira Seletkovića. Premda se u  još u nedavnoj prošlosti Zagrebački solisti baš i nisu proslavljali svojim interpretacijama suvremene glazbe, ovom su prilikom dostojno odgovorili na iznimno zahtjevno, ali i zahvalno djelo. Dosad možda i najbolja Seletkovićeva skladba strukturno je čvrsta, a sadržajno snažna. Skladatelj pritom učinkovito kombinira tradicionalnu sonatnu formu s elementima izraza "poljske škole", čime se, na posve samosvojan način, ovaj nekadašnji student Davorina Kempfa iznenađujuće približava stilu Stanka Horvata. U Zagrebačkim je solistima, ali i čelistici Petri Kušan i pijanistu Danijelu Detoniju, Seletković pronašao idealne interprete, što je samo još jedan zalog nade da bi se i u budućim koncertima tog ansambla moglo stvarno uživati.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Zagrebački solisti – otvorenje sezone 2009./2010.
90. obljetnica Zagrebačkog kvarteta
Stefan Milenković: Dobro sviranje čuje se i na lošem instrumentu
Stefan Milenković ponovo u Zagrebu
55. obljetnica Zagrebačkih solista
Zagrebački solisti u HGZ-u