GODIŠNJI PREGLED: Ozbiljna glazba 2009.

Recesija jest zahvatila i područje ozbiljne glazbe, ali kriza tu nije nastala prije godinu dana, nego traje puno dulje - nepovoljniji financijski okvir samo je potcrtao trajan problem. To su, prije svega, institucije, koje nose najveći dio produkcije ozbiljne glazbe. Njima je lako koristiti recesiju kao izliku za loše funkcioniranje, ali neki su izvaninstitucionalni akteri upravo ove godine pokazali da kvaliteta nije nužno financijski uvjetovana.

Na Zagrebačku filharmoniju ne treba trošiti riječi – ona, zahvaljujući obilnoj potpori gradske vlasti, i dalje rasipa novac poreznih obveznika na sadržaje čija je kvaliteta sve niža i niža. To se pokušava prikriti povremenim spektakularnim projektima za široke narodne mase, ali kriza je vidljiva već i doslovno – većina se Filharmonijinih koncerata odvija pred otužno polupraznom dvoranom.

Koncertna direkcija Zagreb nekako je uspjela zadržati kvalitetu svog udarnog ciklusa "Svijet glazbe", ali u svim se drugim segmentima njen program urušava. Nekad prestižni "Forte fortissimo" krpa se programima koji s ozbiljnom glazbom nemaju nikakve veze, a Zagrebačke ljetne večeri pale su na nedopustivo niske grane. O tome dovoljno govori i ono što bismo, u nedostatku boljeg pojma, mogli nazvati njihovom programskom koncepcijom - "šareni bomboni, nekoliko lijepih žena i nekoliko talentiranih muških ansambala".

U trećoj gradskoj glazbenoj ustanovi, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, godinu je obilježilo otkriće azbesta u instalacijama – koji je tamo bio čitavo vrijeme, ali je, eto, najednom postao opasan. Dvorana je zatvorena, za vrijeme radova dogodio se i jedan požar, a publika je sa strepnjom očekivala zakašnjeli početak nove sezone. Srećom, program je ipak krenuo, a novi ravnatelj Dražen Siriščević uspio je zadržati razinu kvalitete koju su prethodno uspostavili Tonči Bilić i pokojni Lovro Lisičić.

Gradsko-državna ustanova koja se odaziva na ime Hrvatsko narodno kazalište nije nas, barem kad je riječ o operi, ničime osobito usrećila. Iznimka je praizvedba opere "Crux dissimulata" Srećka Bradića – koja se, da nije bilo Muzičkog biennala Zagreb, ne bi ni dogodila. A i kad se dogodila, skinuta je s repertoara nakon samo tri izvedbe. Toliko o skrbi nacionalnog kazališta za suvremeno nacionalno stvaralaštvo.

Što se tiče sâmog Biennala, on je nedvojbeno bio najznačajniji glazbeni događaj godine. Tom bi se festivalu, doduše, mogla prigovoriti nedovoljna otvorenost prema inovativnijim smjerovima u suvremenoj glazbi. No, s druge strane, njegova je koncepcija ionako ponuditi presjek različitih danas aktualnih estetskih odabira – u svoj njihovoj raznolikosti.

Direktor Biennala Ivo Josipović u međuvremenu je postao predsjedničkim kandidatom, no već je prije toga politiku uveo u svoj primarni, glazbeni resor. Odluka da "crvena nit" ovogodišnjeg festivala bude odnos glazbe i politike, to jest pitanje društvenog angažmana umjetnosti, svakako je hvalevrijedan potez. Njime se dalo do znanja koliko je pogrešan stav većine kulturnih institucija da je umjetnost nešto onkraj svakodnevnih društvenih, pa i političkih pitanja. Pritom je otvoreno i pitanje potrebe dvosmjernosti komunikacije, koja u binomu "glazba - politika" ne funkcionira najbolje.

Uz Biennale, najveći doprinos u promicanju suvremenosti, umjesto velikih institucija, dali su manji akteri, poput, primjerice, Cantus ansambla. Doduše, i tu postoji vrijedna iznimka u obliku Glazbene proizvodnje Hrvatske radiotelevizije. Njen Simfonijski orkestar i Zbor već godinama sustavno predstavljaju i nova djela, a iz ovogodišnje ponude valja izdvojiti prvu hrvatsku izvedbu "Epistole" Ive Maleca.

Ti su se ansambli sjetili i nekih bitnih obljetnica, pa je tako pod ravnanjem Tončija Bilića upriličena i iznimno uspješna izvedba Haydnovog "Stvaranja svijeta". Drugi obljetničari – Georg Friedrich Händel i Henry Purcell – morali su se zadovoljiti tek prisutnošću u programima Hrvatskog baroknog ansambla.

Ipak, najveći su junaci ove recesijske godine organizatori manjih festivala. Samoborska glazbena jesen tako se, za razliku od svih onih koji su to odavno trebali učiniti, sjetila u Hrvatsku pozvati u svijetu proslavljenog kontratenora Max Emanuela Cencića. Njegov recital bio je posve izniman događaj, kako zbog umjetničke kvalitete, tako i zbog beskompromisnog zahtjeva za intelektualnim angažmanom publike.

Također izvan okvira velikih institucija, dogodilo se i četvrto izdanje Zagrebačkog međunarodnog festivala komorne glazbe. Riječ je o manifestaciji koja iz godine u godinu raste - i kvantitativno, obimom programa, ali i kvalitativno,  dovođenjem sve boljih, uistinu vrhunskih svjetskih glazbenika. Priređivači su na tom putu ustrajali usprkos recesiji, pa makar i na vlastitu financijsku štetu.

Možda i više nego ikad dosad, upravo se u ovim kriznim vremenima dokazala ne samo potreba, nego i svrhovitost suradnje umjetničkih institucija. To, doduše, i dalje uglavnom ne čine one koje su financijski jake, nego one koje manjak novca kompenziraju vlastitim entuzijazmom. Najbolji je primjer toga izvrsna produkcija Mozartove "Čarobne frule", koju su zajedničkim snagama pripremile sve tri zagrebačke umjetničke akademije i Tekstilno-tehnološki fakultet.

Nažalost, takva je suradnja i dalje iznimka, jer su ključne institucije i dalje uvjerene u svoju samodostatnost. No, s takvim stavom prostora za kvalitativne pomake nema. Otrcana fraza "kol'ko para, tol'ko muzike" ove je godine pala u vodu – jer, ako je riječ o umjetnički vrijednim projektima, "sitne ribe" su višestruko nadmašile "velike igrače".

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Dvanaest zborova - Sergej Tanjejev
Koliko zaista košta održavanje orgulja u Lisinskom?
Nula viška u troškovniku održavanja orgulja KD Vatroslav Lisinski?
HRBA i Haydnova obljetnica
Stvaranje svijeta - Tonči Bilić
Lisinski dobio podobnog ravnatelja
Metropolitan u Lisinskom
Izravni prijenosi iz Metropolitana u Lisinskom
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
Dvorana Lisinski obnovila svoje orgulje