Tosca - koncertna izvedba

Iako glazbeno-scensko djelo lišeno kazališne pozornice gubi jedan svoj nezanemariv aspekt, izvedbe u koncertnim dvoranama imaju i određene komparativne prednosti. Prije svega, za njih je, zbog njihove jednokratnosti, a i manjeg troška, lakše okupiti u cjelini bolju postavu izvođača. K tome, na taj je način moguće izvesti i djelo koje bi, zbog tehničkih zahtjeva ili nedovoljnog interesa publike za više izvedbi, bilo neisplativo postaviti u opernoj kući. Upravo zbog toga, koncertno se izvode manje poznate opere, dok je repertoarnim djelima, naravno, mjesto pri svega u kazalištu.

U tom smislu, posve je opravdano što je Zagrebačka filharmonija ove sezone u dvorani Lisinski izvela Wagnerovog "Ukletog Holandeza". Ipak, nejasno je zašto je, nakon toga, na isti način posegnula i za Puccinijevom "Toscom", djelom koje je gotovo konstantno na programu barem jedne od četiriju hrvatskih opernih kuća. Jedina koliko-toliko smislena izlika za ovaj potez mogla je stoga biti angažiranje talijanskog bas-baritona Ruggera Raimondija. Naime, riječ je o glazbeniku kojeg se već desetljećima s pravom smatra najboljim svjetskim tumačem dijaboličnog lika prefekta rimske policije Scarpije u toj operi.

No, Filharmonija nije imala sreće – Raimondi je obolio od upale grla, pa je, umjesto njega, u izvedbu uletio Giorgio Surian, riječki pjevač koji je veći dio karijere proveo u milanskoj "Scali", pa je, kao takav, bio relativno dostojna zamjena Raimondiju. Takva je situacija, naravno, rezultat više sile, ali, dok je uprava orkestra promptno pronašavši zamjenskog solista reagirala profesionalno, isto se ne bi moglo reći i za odnos prema medijima i publici. Jer, u onom trenutku kad je postalo jasno da Raimondi neće nastupiti, valjalo je odmah obavijestiti medije, što nije učinjeno. Također, na ulazu u dvoranu također se nije moglo ništa o tome saznati, nego su posjetitelji, od kojih je većina po 300 kuna za ulaznicu izdvojilo upravo kako bi čulo tog pjevača, za promjenu saznalo tek u sâmoj dvorani. U svijetu bi u takvim okolnostima bilo posve normalno da oni koji to žele mogu vratiti ulaznice i dobiti natrag novac koji su za njih platili, ali do tog stupnja civilizacijskog razvoja Zagrebačka filharmonija očito još nije došla.

Očekivalo se, međutim, da će i bez Raimondija "Tosca" proći bolje od "Ukletog Holandeza". Jer, za razliku od Wagnera, Puccini je domena u kojoj je Vjekoslav Šutej bitno jači. U konkretnom slučaju, to se prije svega odnosi na odabir pjevača. Njemačka sopranistica Nadja Michael bila je sugestivan tumač naslovne uloge, a talijanski tenor Fabio Armiliato solidno joj je, iako ne i osobito nadahnuto, parirao kao Cavaradossi. Protagonistički trokut stabilno je zatvorio Giorgio Surian, a i pjevači angažirani u manjim ulogama pokazali su se na razini postavljenog zadatka, osobito sopranistica Marija Kuhar-Šoša u maloj, ali upečatljivo donesenoj ulozi Pastira.

Stječe se, međutim, dojam da bi svi oni mogli Puccinijeve likove još i dorađenije interpretirati da su imali potporu boljeg orkestra i dirigenta. Zagrebačka filharmonija i ovaj je put djelo prosvirala u granicama urednog, ali i dalje s popriličnom količinom nespretnosti unutar glazbenog stila kojem očito nije vična. Vjekoslav Šutej je, pak, prečesto dopuštao da pjevači dirigiraju njemu, a ne obrnuto, a gradnja interpretacije kretala mu se u šetnji od efekta do efekta, bez pokušaja promišljanja šireg dramaturškog lûka. To još može proći, iako ne bi trebalo, u ranom belkantističkom repertoaru. No, kod Puccinija, koji u svakom činu glazbeni vrhunac precizno stavlja na mjesto zlatnoga reza, izostanak šire osmišljene interpretacije zakida djelo za jednu vrlo bitnu sastavnicu. K tome, dok se u opernoj kući na račun scenskih efekata mogu prikriti nedostaci u sviranju orkestra, na koncertnom podiju to nije moguće, pa je na vidjelo još jednom izašla zapuštenost i inertnost Zagrebačke filharmonije. Šteta – jer, s malo boljim dirigentom ova je "Tosca" mogla biti vrhunski glazbeni događaj, a ovako je ostala tek na razini rutinski obavljenog posla.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Sve je spremno za početak 59. Dubrovačkih ljetnih igara
Držiću posvećene 59. Dubrovačke ljetne igre
Drukčija klasika na Bundeku
Ex profundo exitus
Dubravko Palanović: Ne pišem nebuloze
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.
Novi gost dirigent u Zagrebačkoj filharmoniji
Karamazov u Lisinskom
Edin Karamazov
Edin Karamazov: Sting je sretan izbor za izvođenje Dowlanda
Duško Ljuština
Eugen Indjić i Zagrebačka filharmonija
Triptih – Arnaud Bernard
Carmen - Philippe Himmelmann
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski privremeno bez ravnatelja!
Lisinski bez ravnatelja do 'rješavanja problema'
Violončelističko natjecanje iznenadilo raspodjelom nagrada
Missa Solemnis
Iz domaće kuhinje
Muzički Biennale Zagreb 2007 – jedan festival i četiri teme
Lastavica u Lisinskom
Prva izvedba Puccinijeve Lastavice u Hrvatskoj
Njemačka komorna filharmonija iz Bremena
Susret Bacha i iranske glazbe
Ivana Orleanska na lomači
Njemačka državna filharmonija Porajnja-Falačke
Ruski nacionalni orkestar
Novo izdanje rodno osviještene Jazzarelle
Simfonijski orkestar Grada Caracasa u Lisinskom
Vesna Gorše snima live album u Lisinskom
Einojuhani Rautavaara - Vigilia
Lutosławskijev 'Glasovirski koncert' prvi put u Hrvatskoj
Sprovod u Theresienburgu
Umijeće improviziranja na orguljama
Hilary Hahn u Lisinskom
Kvartet Porin i Monika Leskovar u Lisinskom
Udaraljkaška elita u Bjelovaru
Vesela udovica - Peter Oschanitzky
Aziza Mustafa Zadeh u Lisinskom
Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa - žongliranje kao umjetnička, a ne politička disciplina
Ivo Pogorelić u Lisinskom
Londonska filharmonija i Leonard Slatkin
Paul McCreesh: ne vidim potrebu za sviranjem na metalnim e-žicama
Orkestar Champs-Élysées
Milko Kelemen
Milko Kelemen: elektronska muzika ima još puno mogućnosti
Umro Nenad Turkalj
Mayumana - idejno ispražnjena zabava
Dama s kamelijama - Derek Deane
Patrice Chéreau - razgovor
Patrice Chéreau – dobitnik Europske kazališne nagrade 2008.