Barbara Hendricks i Kvartet Magnusa Lindberga u Lisinskom

Stanovniku zapadnih zemalja bit će tako koliko-toliko bliski, recimo, i Mozart i “Beatlesi”, jer je riječ o glazbama koje dotiču iste ili slične punktove u kolektivnoj podsvijesti izgrađenoj u judeo-kršćanskom kulturnom krugu. No, tradicijska glazba, primjerice, Indije i Kine, koliko god mu zanimljiva bila, ipak neće u njegovoj svijesti odzvučati na isti način kao i onima kojima je ta glazba integralni dio njihove civilizacije. Jer, svaka je glazba izgrađena od niza kodova, koji u svakoj kulturi dobivaju neko drukčije izvanglazbeno značenje, pa je, dakle, u susretima civilizacija i na glazbenom području neminovan barem određen stupanj šuma u komunikacijskom kanalu.

Taj šum je, naravno, puno slabijeg intenziteta kad je riječ o različitim glazbenim tradicijama unutar okvira manje-više istog kulturnog kruga. Zato, uostalom, i postoje razdiobe na “ozbiljnu” i “popularnu” glazbu. Ta podjela se u ovo naše post-postmoderno doba uvelike dovodi u pitanje, jer su kontakti, pa i miješanja između tih dviju vrsta, zapravo, stari koliko i čovječanstvo. No, činjenicom ostaje da je i dalje riječ o glazbama obilježenima različitim estetikama, sustavima vrijednosti i, što je najvažnije setom kodova koji u svakoj od njih potiču drukčije asocijacije.

Kada se, dakle, dogodi sraz između, recimo, svijeta opere i svijeta jazza, neminovno je da će doći do određenih nesporazuma. Pritom, doduše, nipošto ne treba zanemariti niti plodotvorne učinke međusobne komunikacije, ali i dalje su takvi susreti dvosjekli mač. Pokazao je to i koncert što su ga prošle subote u velikom Lisinskom održali sopranistica Barbara Hendricks i Kvartet Magnusa Lindberga. Ugledna operna diva tom je prilikom odlučila zakoračiti na teren jazza, konkretnije bluesa, a sastav ne manje respektabilnog jazz saksofonista džentlmenski je pružio svu potrebnu podršku u ovom zanimljivom, premda ne u baš svim segmentima posve uspjelom glazbenom dijalogu.

Kvartet u tom dijalogu nije bio problematičan element – on u svom glazbovanju govori vlastitim jezikom, kojim vlada majstorski, i to na svim, recimo to tako, sintaktičkim, leksičkim i retoričkim razinama. Barbara Hendricks ovdje se, međutim, našla na kliskom terenu. Izričaj bluesa njoj jest blizak i, poslužimo li se nespretnim kulturološkim stereotipom, usađen je u njene afro-američke gene. No, taj je izraz ona, na neki način, svojim klasičarskim obrazovanjem i kasnijom karijerom zaboravila, pa ga je, dakle, uvelike trebala iznova učiti. Za to je učenje ona pokazala velik talent, no, godine izražavanja drugim glazbenim jezikom učinile su joj jazz tek drugim, nematerinjim idiomom, u kojem vjerojatno nikad neće zvučati kao izvorni govornik.

Ipak, mora se priznati da je na razini pasivnog vladanja tim jezikom ova sopranistica gotovo posve suverena. Njene interpretacije pokazuju tako da jezik Dukea Ellingtona i Billie Holiday u potpunosti razumije. No, i dalje ostaje problem aktivnog znanja. Konkretno, njen više ne baš posve mlad glas, obilježen k tome i tipično opernim “vibratom” i dalje je jednostavno strano tijelo kad ga se smjesti u kontekst jazza. Barbara Hendricks nedvojbeno je velika umjetnica, i takva je čak i kad pjeva jazz. Pa ipak, čini se da je glazba velikana bluesa njenim izletom u inače joj strano područje, zapravo, više izgubila nego dobila. Poslužimo li se naslovom jednog jazz standarda, mogli bismo se složiti da u ovom slučaju “dama pjeva blues”. Ali, možda bi joj ipak bolje bilo da se i dalje drži opere.

Trpimir Matasović