Zagrebački solisti u HGZ-u

Ograničimo li se samo na područje ozbiljne glazbe, posve je svejedno je li riječ o, recimo, Zagrebačkoj filharmoniji, Zagrebačkim solistima ili Zagrebačkom kvartetu, jer je obrazac manje-više isti. Sve su to sastavi koji su u prošlosti imali i konkretne umjetničke rezultate i, samim time, neosporne zasluge u hrvatskoj kulturi. No, iz tih zasluga stečena prava i prečesto su izlika za uljuljkivanje u inertno površno recikliranje samih sebe, bez ikakvih spomena vrednijih novih rezultata.

Čini se da su, nakon godina i godina letargije, to konačno shvatili u Zagrebačkim solistima. Početkom sezone njihov je novi umjetnički voditelj Boro Martinić najavio zaokret u pristupu djelovanja ansambla, koji se može svesti na dvije ključne odrednice – poštivanje suvremenih svjetskih interpretativnih i repertoarnih tendencija, te, jednako važno, ozbiljan i temeljit rad na unapređivanju sviračke kvalitete ovog sastava.

Nakon tih velikih najava, iste je demantirao već prvi ovosezonski koncert kojeg su Solisti održali u Hrvatskom glazbenom zavodu u okviru svog pretplatničkog ciklusa. No, njihov zaključni nastup prije ljetne stanke, upriličen preksinoć na istom mjestu, pokazao je da određenih pomaka ipak ima. To se prije svega odnosi na aspekt sviračke preciznosti, discipliniranosti i međusobne koordinacije. U posljednje vrijeme upotpunjen i nizom mlađih, vrlo kvalitetnih glazbenika, ovaj sastav sada je konačno ponovno ostvario niz godina zapostavljenu – i zaboravljenu – visoku razinu tehničke izvrsnosti, što je, naravno, za svaku pohvalu.

Kada se to još spoji s repertoarom kojeg Solisti mogu smatrati svojim terenom, a Mendelssohnova "Deseta simfonija za gudače" i Paraćev "Koncert za violinu" to definitivno jesu, ne izostaje niti posve zadovoljavajuća razina interpretacije. U drugom od ta dva djela njoj je svakako bitno pripomogla i osobnost Tonka Ninića, koji je ovom prigodom obilježio pola stoljeća suradnje sa Zagrebačkim solistima. Čovjek koji, dakle, pamti i najbolje, ali i najgore dane tog ansambla, potvrdio je svoj umjetnički autoritet, i teško da je moguće zamisliti sugestivnijeg tumača ove odlične Paraćeve partiture.

Ninić je, međutim, tijekom uvodnih prigodnih govorancija istaknuo i nešto vrlo bitno, a to je da se prije dvadeset i više godina, kad je bio na vrhuncu karijere, glazbu baroka izvodilo drukčije nego danas. Nažalost, Zagrebački solisti to su ili prečuli ili ignorirali. Jer, njihova izvedba Mozartove "Glazbene šale" i "Petog violinskog koncerta" prije nekoliko bi desetljeća još koliko-toliko i mogla funkcionirati, ali ju je zato današnje vrijeme potpuno pregazilo. Uzalud Bori Martiniću zaklinjanje u uvažavanje načela povijesne obaviještenosti, kad se od toga u izvedbi čuje malo ili ništa. Da ne bude zabune – Mozart Zagrebačkih solista nije niti loš niti nemuzikalan, ali je i dalje vrlo staromodan i gotovo umrtvljen. Scenske doskočice ubačene u "Glazbenu šalu" pritom su polučile kontraefekt – umjesto da potcrtaju duhovitost Mozartovog divertimenta, one su je ugušile. Nije se time nimalo prikrilo niti nedostatke akademski krute svirke, koja je jednostavno nespojiva s vrckavošću glazbenih dosjetki salcburškog majstora.

Da stvar bude još i više zabrinjavajuća, kao solist u Mozartovom "Petom violinskom koncertu" pojavio se Ivo Dropuljić, inače Ninićev student, koji je u svom nastupu pokazao daleko manje živosti i glazbeničke znatiželje od svog profesora. Od jednog dvadesetogodišnja ipak se ne bi očekivala tolika doza interpretativnog konzervativizma i ukočenosti, no, upravo je to ono što je ponudio ovaj glazbenik, mlad po rodnom listu, ali ne i po načinu glazbenog razmišljanja.

Ukratko, Zagrebačkim solistima mora se priznati da su u posljednjih godinu dana bitno napredovali. No, do povratka na poziciju uistinu respektabilnog izvodilačkog tijela pred njima je još uvijek prilično dalek put. Nadajmo se samo da na njemu neće prebrzo posustati.

Trpimir Matasović