Queer Zagreb komentar

Međutim, festival na granici umjetničkog eksperimenta, aktivizma i zabave mora imati barem čvrsti okvir, kad već unutar programa postoje nesukladnosti i raznorodnosti koje, ponekad čak i doslovno, preslikavaju neprevodivu riječ iz naziva. Tijekom devet dana šestog izdanja festivala, barem u izvedbenom dijelu programa, šok se miješao s nevjericom, kao u nekadašnjoj novinskoj egidi, ali bez suza. Što bi se drugo, uostalom, i moglo očekivati kad je ovogodišnja tema bila „Zločin, seksualnost i rod“. No, snažna tema ne donosi uvijek i jednako vrijednu obradu u selektiranom programu, što se ovoga puta Queeru i dogodilo, pa unatoč proplamsajima kazališne i performerske inventivnosti, za većinu izvedbenog programa ovogodišnjeg festivala i nije baš previše jasno zašto je i kako uopće izabran. 

Takav „pogodak“ dogodio se već na samom otvaranju, gostovanjem Jeana Abreua, navodno jednog od najistaknutijih mladih koreografa i plesača u Velikoj Britaniji, koji se zagrebačkoj publici predstavio cjelovečernjim programom sastavljenim od tri kraća komada. Izvan svakog konteksta, osim možda onog koji bi mu ponudio Tjedan suvremenog plesa, ali i on na selekcijskoj i programskoj margini, Abreu nije ponudio ništa osim relativno razvijenog i ne previše inventivnog pokreta, kojem elaborirano svjetlo i na trenutke zanimljiva glazba pomaže tek toliko da pristojnu publiku zadrži u dvorani. Slično je, iako potpuno drugim sredstvima, funkcionirao i performans britanske Pacitti Company, vizualno donekle zanimljiv ali u melankoliji predvidiv i monoton kvazibiografski esej, koji je potencijalno zanimljivu temu jednostavno potrošio ne dotičući se ni zločina, ni seksualnosti niti roda.

No, možda je riječ o promišljenom konceptu selektora Queer Zagreba, pa se neuspjeh prvog dana i lagano zaoštravanje sve do završne svečanosti sa zelenim vjenčanjem Annie Sprinkle i Elizabeth Stevens može gledati i kao obol dramaturgiji samog festivala. Jer već drugi dan bitno je više nalikovao manifestaciji koja se zove tako kako se zove. Iako južnoafrički performer Steven Cohen granice izvedbenog roda pomiče na način kako je to već uobičajeno i u svakom malo razuzdanijem baru Zapadne Europe, konkretnost njegovih poruka već ulazi u zadanu temu festivala. Pritom je od scenske pojavnosti važniji njegov izvankazališni angažman, jer je umjesto klistiranja vinom koje kasnije popije samo kako bi pronašao vlastiti transrodni okus, snažnija snimka site-specific izvedbe. Cohen je, naime, drag queen kostimu dodao i nekoliko Davidovih zvijezda i takav nastupio ispred francuskog instituta za istraživanje zločina u Drugom svjetskom ratu, te time isprovocirao policijsku reakciju. Koliko je riječ o vrijeđanju nečijih osjećaja, koliko tek o ekshibicionizmu a koliko o promišljenoj akciji koja stavlja naglasak na bitno, to jest na netoleranciju koja danas ima smo nešto uglađenije lice, Cohen nije odgovorio, ali je njegovim gostovanjem program festivala dobio nešto konkretnije, iako očekivano, lice.

Ono najvažnije, ipak, dogodilo se tek u kasnom nedjeljnom terminu, kao dodatak za odabrane ili one u potpunosti posvećene. Riječ je o zapravo monodramskoj produkciji u režiji Francuskinje Gisele Vienne ali engleskog višeznačnog naslova „Jerk“, koja fascinira omjerom uloženog i dobivenog. Naizgled nepretenciozna, čak i neambiciozna, „Jerk“ je priča za jednog izvanrednog glumca i tri lutke u njegovim rukama, ali jednostavna ginjolska igra inspirirana je stvarnim zločinima, serijom ubojstava s homoseksualnom i vrlo poremećenom pozadinom. Kad se, putem programske knjižice, sazna da je lutkarstvo zaista bila terapija za serijskog  ubojicu, i kad se to spoji s nevjerojatno preciznom i zadivljujućom interpretacijom Jonathana Capdeviellea, za kojeg granice između izvođača i lika kao da ne postoje, „Jerk“ ostaje jednom od najboljih predstava koje su domaće pozornice ugostile u posljednje vrijeme. Ona je ujedno i pravi vrhunac festivala, koji je svoju kičastu završnicu imao spomenutim vjenčanjem veteranke radikalnog performansa, ponovno rođene Annie Sprinkle. Između ta dva pola pluta i program festivala Queer Zagreb, kao pučka zabava ili karneval koji uživa u skidanju maski, i kao ozbiljni umjetnički festival s čvrstim programskim odrednicama. Utoliko, zapravo, opravdava i svoje ime.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Snaše kako ih vidi Helena Janečić
Lezbijske snaše na izložbi u Galeriji SC
Pritajeni sentiment Ministarstva obrazovanja prema nacizmu
Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ne želi da se uči o nacističkim zločinima
Zločin, seksualnost, rod - teme šestog izdanja festivala Queer Zagreb
Queer Zagreb - najjeftiniji festival s najbogatijim programom
I homoseksualci su bili žrtve nacizma
Otvorena izložba o nacističkom teroru nad homoseksualcima
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
Uspjesi filma '38 Baba Višnjina ulica'
Film o junacima Baba Višnjine ulice
Sprema se Gay Pride 2008.
Zagreb Pride u znaku hrabrosti i zajedništva
Od 'Frigidne utičnice' do queer kulture: jedan korak naprijed, dva nazad
O evoluciji queer kulture u Hrvatskoj
Novi početak Kina Europa
Kino Europa otvara se festivalskim i hrvatskim filmovima
Usmena povijest homoseksualnosti
Homoseksualnost od Tita do Tuđmana
Film - godišnji pregled 2007.
Le Zbor ima rođendan!
Tito od Rusije do Brijuna
Staklenac - dokument skrivene povijesti
'Boys and their toys' - o dječacima i njihovim igračkama
Boys and their toys
Slučaj: Akademija
Počinje tabor Film festival
U Desiniću počinje još jedan Tabor film festival
Protiv političke korektnosti
Apsurdi političke korektnosti
Hanjo - Senka Bulić
Zeleno vjenčanje za kraj Queer Zagreba
Anđeli garavog lica u Galeriji SC
Sumnja - Marko Torjanac
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Orfej - Ozren Prohić
Prisutna odsutnost Aleksandra Srneca
Izložba Aleksandra Srneca u Varaždinu
'Moja predstava' projekt za djecu s posebnim potrebama
Privatna «Moja predstava» kazališnog projekta Thearto
Glazba po izboru publike
Missa Solemnis
Sve što je dobro i pametno - Dražen Šivak
Dijeljene glazbe i manjinski identiteti
Zatvara se Galerija Križić Roban
'San ljetne noći' s duhovima na Lokrumu
Izložba Vojina Bakića u Galeriji Nova
'Argentina' - priča o Hrvatskoj
Nogomet + tango = 'Argentina' - Hrvatska
Zagreb Jazz i N.O. Jazz Festival (ne) smetaju jedan drugome
'Bijeg od budućnosti' je bijeg od loše književnosti
'Bijeg od budućnosti' - novi roman Darka Lukića
Mia Engberg: svojim filmovima ne želim napaliti samo lezbijke
Feministica i redateljica Mia Engberg - za dildo spremna!
Objavljen drugi hrvatski gay roman
'Na mom Ikea kauču' - drugi hrvatski gay roman
Naš dečko - Franka Perković
Uvjetovani emocionalni odnosi u 'Našem dečku'
Razgovor sa Želimirom Žilnikom
Želimir Žilnik: Veljko Bulajić je parazit!
Pier Paolo Pasolini jedan je od najvažnijih filmskih autora dvadesetog stoljeća.
Prosjaci, lopovi i kurve...
Chuck, sad možete poljubiti Larryja - I Now Pronounce You Chuck and Larry
Zagreb Pride 2007.
Kako su homoseksualci spasili civilizaciju?
Dražen Ilinčić i Damir Radić