Petar Selem

13.10.2008.

Petar Selem kazališni je redatelj, sveučilišni profesor povijesti i predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora.

Rođen je u Splitu, školovao se u Zagrebu i Strasbourgu, jedan je od najutjecajnijih egiptologa i najcjenjenijih profesora na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Usporedno sa znanstvenom, Petar Selem gradio je i umjetničku karijeru, jer je kao kazališni redatelj u svim većim hrvatskim, ali i u lijepom broju europskih gradova ostavio niz kako dramskih tako i opernih predstava. Pored mnogih priznanja, dobitnik je i Nagrade hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje u operi. Opernom režijom i dalje se bavi, pa je i ovogodišnje Splitsko ljeto otvoreno njegovom režijom Verdijeva “Don Carlosa”. No, u Splitu je ovoga ljeta bilo vruće najviše zbog predstave “Bakhe” Olivera Frljića, zbog čije je zabrane Petar Selem čak ponudio ostavku na mjesto dramaturga splitskog HNK.

Da počnemo konkretno - jeste li ili ipak niste dali ostavku?

O toj sam priči o "Bakhama" rekao što sam imao. Jasno sam rekao da sam dao ostavku u jednom trenutku, kada jednostavno nisam htio biti ni na koji način involviran u tu priču. Objasnio sam onda zašto sam dao ostavku i čini mi se da, zapravo, nema smisla vraćati se na tu temu, jer mislim da je o tome previše govoreno u odnosu na sâm povod. Čini mi se da je čitava priča predimenzionirana. Radilo se o jednom sukobu kakvih u kazalištu ima često – nesporazumu između umjetnika koji traži svoju slobodu i ravnatelja koji traži svoje pravo da na neki način i on ima svoju riječ o proizvodu. O tome je bilo puno govora i ne bih se na to vraćao – ostavku sam bio dao i objasnio sam zašto sam je bio dao. Čini mi se da bi zanimljivija tema bio "Don Carlos", koji je na kraju moja predstava, s kojom smo otvorili Splitsko ljeto. To je bio iznimno velik projekt – ne ulazim u njegovu ocjenu, jer to ne mogu definirati, ali stvarno je projekt koji je iznimnog zamaha i daha, i koji možda predstavlja jedan od najambicioznijih projekata u našem kazalištu u posljednje vrijeme.

Niste gledali “Bakhe” u Splitu, kad ste bili između ostavke i ostanka na mjestu dramaturga kuće koja ih je proizvela, na razne načine. Hoćete li ih pogledati sada, kad bi trebale gostovati u Zagrebu u sklopu manifestacije “Yes.Zgb”?

Predstavu nisam gledao jer je moj sin, koji je vaterpolist i juniorski državni reprezentativac, u to vrijeme imao pripremne utakmice u Šibeniku. Otišao sam to gledati, jer je to za mene apsolutno važnije. Prije svega sam roditelj, a pogotovo sam jako ponosan na vaterpolsku karijeru svog sina, jer sam i sâm u mladim danima bio vaterpolist. Čak sam bio i golman, kao što je i moj sin – prema tome, to je jedna veza koja je za mene iznad svega. Ne znam hoću li gledati "Bakhe" ili neću - to ovisi o tome hoću li biti slobodan.

Smatrate li da bi ipak barem Milan Štrljić trebao dati ostavku nakon cijelog skandala?

Ne mogu ulaziti u odluke Milana Štrljića. Međutim, ponavljam da mislim da je čitava stvar predimenzionirana i da Milan Štrljić sâm najbolje zna što treba raditi.

Štrljić je istu stvar, ali ipak prije nego što se na predstavi počelo raditi, ponovio samo mjesec i pol kasnije, kad je odbio dramu Feralovca Predraga Lucića "Aziz", koja je ipak već bila najavljena kao jedna od premijera ove sezone. Ako već intendant i ravnatelj drame ne znaju što stavljaju na repertoar, jeste li znali vi, kao dramaturg kazališta? Jeste li pročitali Lucićevu dramu i slažete li se s tvrdnjom da bio ona mogla vrijeđati publiku?

Ta predstava nikad nije bila najavljena kao jedna od premijera ove sezone. Koliko znam, ona je bila ušla u jedan širi izbor od desetak, ili čak petnaestak tekstova koji su se vrtjeli kao mogući za narednu sezonu. Tu je bilo i drugih tekstova – recimo "Crvena razdjelnica" našeg velikog klasika Slobodana Novaka, koji je dramatizacija njegovog posljednjeg romana; bio je tu i jedan Gavranov tekst. Prema tome, tu se vrtjelo petnaestak tekstova i, na kraju krajeva, od njih je ušao samo tekst Lade Kaštelan. Dakle, Lucićeva predstava nikad nije bila najavljena, nego je samo bila u širem izboru. Tekst nisam pročitao – radio sam "Don Carlosa" i bio sam do grla u tom teškom projektu.

Vruće Splitsko ljeto produžilo se i u, čini se, jednako vruću jesen. Premda, barem službeno, jedno s drugim nema veze, ravnateljske funkcije napustili su Goran Golovko u Drami i Ivan Repušić u Operi. Premda su službena objašnjenja drukčija, ima li barem nešto istine u tezi da se Golovko povukao zbog “Bakhi” i “Aziza”, a Repušić zbog visokih troškova produkcije “Don Carlosa”, kojeg ste upravo vi režirali?

Što se tiče Golovka, morat ćete njega pitati. Nisam s njim razgovarao, pa čak niti vidio nakon što se povukao s te funkcije, tako da mi njegovi motivi zaista nisu poznati. Što se tiče ovog drugog, točno je da je to bila relativno skupa predstava, s obzirom i na podjelu, koja je obuhvatila nekoliko vrhunskih svjetskih pjevača, poput Michèle Crider. Međutim, to je ipak bilo daleko od one svote koja se pojavila u novinama. Osim toga, velik dio troškova te predstave su pokrili sponzori. Prema tome, ona nije koštala porezne obveznike ništa više od bilo koje druge obične predstave. Mislim da se Repušić nije povukao zbog toga. On ostaje u kazalištu kao glazbeni voditelj Splitskog ljeta i kao prvi dirigent. Mislim da se povukao samo zato jer se morao na neki način odlučiti želi li profesionalno obavljati funkciju ravnatelja Opere ili želi biti na Akademiji. On je ipak preferirao biti profesor na Akademiji, a jasno je da će se njegov umjetnički rad u HNK-u nastaviti, jer je to fenomenalan mladi dirigent.

Što, prema vašem mišljenju, splitskom teatru mogu ponuditi Dubravka Lampalov i Maja Žarković, a da to već nisu učinili Golovko i Repušić?

Što one mogu ponuditi tek ćemo vidjeti. Ne mogu nikome unaprijed propisati što može, a što ne može napraviti teško je to prognozirati. Poznata je anegdota o biskupu koji je navršio 92-93 godine, pa mu je jedan od čestitara poželio da proslavi i stoti rođendan, na što mu je biskup rekao da Bogu nikad ne treba postavljati granice. Prema tome, ne možemo prognozirati.

U prvom Štrljićevom mandatu bili ste umjetnički ravnatelj splitskog HNK, i u tom je pogledu jasno što je bila vaša funkcija. No, nakon toga ste postali dramaturg. Kakve je to promjene donijelo u opisu vašeg radnog mjesta? I, ako smijemo pitati, u kojim su splitskim predstavama tekstovi bili podvrgnuti vašoj dramaturškoj obradi?

Dramaturg sam postao u drugom Štrljićevom mandatu, kada je donesen novi Zakon o kazalištu. U tom zakonu više nije predviđena funkcija umjetničkog voditelja – taj je zakon nešto intendantovih ovlasti prebacio na poslovodnog ravnatelja, a funkcije koje su prije pripadale umjetničkom voditelju pripale su, barem tekstualno, intendantu. Ja sam, naravno, mogao nastaviti na toj funkciji, ali nismo željeli ni na koji način dolaziti u koliziju s novim zakonom. Uostalom, taj je zakon prošao kroz moj odbor, pa nisam mogao doći u koliziju sa zakonom kojeg sam sâm promovirao. Međutim, željeli smo nastaviti suradnju, a činilo nam se da je najbolja funkcija ravnatelj-dramaturg. Dakle, ne dramaturg koji analizira jedan ili drugi tekst, nego dramaturg koji sudjeluje u stvaranju dramaturgije općeg repertoara. On, dakle, traži stanovite suodnose dramskog, opernog i baletnog repertoara.

Komentar takozvanog "slučaja Bakhe" je i taj da se njime na kraju okoristio jedino premijer Sanader, koji je pokazao zavidnu dozu svijesti o svojem položaju u određenom trenutku. Iste one koju je imao i kad je početkom devedesetih na mjestu intendanta HNK navodno otpuštao djelatnike čija nacionalnost nije odgovarala tadašnjem trenutku. Koji je vaš komentar činjenice da o zabrani jedne predstave treba odlučivati predsjednik Vlade?

Ponavljam ono što sam već rekao u intervjuu Globusu: termin zabrane je ovdje potpuno krivo upotrijebljen, jer se zna što su u kazališnoj povijesti zabrane. Zabrana je bila Krležine "Galicije", kada je policija došla i rekla: "Gospodo, vi tu predstavu nećete izvoditi". Zabrana uvijek dolazi izvana – kazalište ne može zabraniti vlastitu predstavu. Kazalište može predstavu odgoditi, otkazati ili privremeno ili trajno skinuti s repertoara. Prema tome, tu je već riječ o terminološkoj nepreciznosti.

Što se tiče premijera Sanadera, on je čovjek koji apsolutno, do krajnjih granica poštuje neka načela. Vjerojatno je on u tom času osjetio potrebu da Ured Vlade intervenira jednim priopćenjem, i mislim da je time čitava stvar završena. A kada je riječ o pričama o otpuštanju ljudi nehrvatske nacionalnosti, mislim da to apsolutno ne drži vodu.

Predsjednik ste Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskog sabora. Koliko se legislativna funkcija takvog tipa zaista očituje u kulturnoj i obrazovnoj praksi, pogotovo u svjetlu činjenice da je sve donedavno član tog odbora bio i Miroslav Škoro? Drugim riječima, koliko taj odbor zaista može utjecati na kulturnu politiku?

Taj odbor na kulturnu politiku može utjecati samo kroz zakonodavne elemente. Naime, nije njegova zadaća da kreira kulturnu politiku, nego da stvara zakonodavni okvir u kojem se kultura, obrazovanje i znanost mogu optimalno razvijati.

Početkom ovog desetljeća, s drugim kadrovima, Ministarstvo kulture donijelo je Strategiju razvitka kulture u Hrvatskoj. Bio je to jedan od rijetkih programskih dokumenata donesenih u posljednje vrijeme u hrvatskoj kulturi. Koliko se tih naputaka pridržava danas, i postoji li, s obzirom na političke promjene, strategija koju podržava ova vlast?

Apsolutno sam pristalica toga da se kulturi stvore što je moguće bolji uvjeti za razvoj i događanja. Jako sam skeptičan prema prevelikom programiranju kulturnog razvoja. Kultura je čudesna stvar, toliko spontana i nepredvidljiva, da bi neko programiranje moglo biti čak i ograničavajuća činjenica. Umjetnosti treba stvoriti što bolje uvjete rada, dati joj materijalne uvjete i omogućiti joj da se razvija u svim poljima. Ja mogu više preferirati jednu vrstu kazališta, ali moram apsolutno ne samo tolerirati, nego i promovirati ono kazalište koje nije moje. Ja sam za kazalište teksta, ali moram shvatiti vrijednost, recimo, fizičkog kazališta.

Kao predsjednik saborskog odbora, ali i kao aktivni kulturnjak, smatrate li rad Ministarstva kulture Bože Biškupića uspješnim? Zašto?

Mislim da je to ministarstvo u jednom segmentu napravilo jako puno – to je segment zaštite kulturnih spomenika. U tom segmentu mislim da je neprijeporan golem rezultat tog ministarstva – niz spomenika naše kulture, koji bi vjerojatno nepovratno bio izgubljen, sačuvan je i spašen marom i novčanim intervencijama tog ministarstva. Govoriti o tome je li kazalište bolje ili lošije, jesu li skladatelji više ili manje talentirani, bio bi potpuno drugi diskurs.

Domaći kulturnjaci nerijetko ističu autohtonost kao jedinu vrijednost koja domaću kulturu može prenijeti preko granice. Isključimo li LADO, na što se točno misli, ukoliko se uopće slažete s tom konstatacijom?

Za mene je autohtono sve vrijedno i kvalitetno što nastaje tu kod nas. To mogu biti i najnovije činjenice umjetnosti i kulture, ako one nastaju tu, a nisu samo uvezene izvana. Ako to ima neku vezu s prostorom u kojem nastaje, onda je to naš prilog europskoj kulturi. Čini mi se da u tome zaista postoji nešto više. Naime, često razgovaram sa svojim prijateljima u Francuskoj i Italiji, i svi jako inzistiraju na vrijednosti tih donedavno perifernih europskih kultura. Smatraju da u tim prostorima, koji možda nisu zasićeni nekim elementima kojima su zasićene ove velike kulture Europe, mogu nastati stvari koje su originalne i interesantne. One ne moraju biti folklorne, dapače, ali nose neke nove značajke i elemente koje predstavljaju prinos kulturnom bogatstvu i raznolikosti Europe.

Zaboravimo li predstavljanje Hrvatske na Sajmu u Leipzigu, što još domaća kulturna vlast radi na promociji hrvatske kulture u inozemstvu? Čini se da ste na položaju koji može donekle usmjeravati i projekte, a ne samo legislativu, pa koje biste onda projekte podržali, ili već i podržavate, ali mi to ne znamo?

Postoji sigurno niz elemenata kojima se Hrvatska predstavlja u svijetu. Na Bijenale arhitekture u Veneciji došli smo zaista s nečim što je vrlo originalno i što je kao takvo i primijećeno. Kad god je postojao neki projekt koji je bio interesantan za svijet, on je dobio apsolutnu potporu države. Sigurno je da će svaki kvalitetan projekt otići van. Je li to Tamara Obrovac ili Katarina Livljanić, koja također radi čudesne stvari, pitanje je preferencija, ali sigurno je da će sve što je vrijedno naći svoj put do Europe. Božo Biškupić uvijek plače što se "Prazor" Jure Kaštelana i Rubena Radice, kojeg smo 1991. radili u zagrebačkom HNK-u, koji je bio najviši domet kazališta koje ima naš supstrat, ali i europsku razinu, zbog početka rata nije mogao izvoziti.

Prestali ste režirati dramu, pa ste čak i Nagradu hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje dobili u kategoriji opere. Zašto ste odustali od drame?

Od drame nisam odustao. Dapače, iduće ću sezone u Varaždinu režirati Schillerovu "Mariju Stuart". Istina je da dramu nisam režirao već pet godina, od kad sam u Dubrovniku radio "Početak zimskog perioda" Yasmine Reze. Stjecajem okolnosti imao sam u posljednje vrijeme puno više ponuda za operu nego za dramu. I neka su me vremenska ograničenja, koja imam zbog svojih drugih obveza, također više upućivala na operu. Dramu morate pripremati puno dulje, a u operi dobar dio posla pripremi dirigent, iako i s pjevačima radim na dramskom tekstu. Drugo, s obzirom da je opera univerzalan jezik, dosta sam opera režirao i u inozemstvu, što s dramom nisam imao šanse. Dramu ipak nikad nisam zaboravio, niti je želim zaboraviti, jer mi se čini da je nezdravo režirati samo operu. Ne priznajem "operne redatelje" – mislim da čovjek može oboljeti od skorbuta ako režira samo operu. Zato i ne volim da me se zove "opernim redateljem" – ja sam kazališni redatelj, koji možda sada više režira operu, ali sam u jednom periodu više radio dramu.

Uostalom, kao što uvijek ponavljam, operu sam počeo režirati gotovo slučajno, iz političkih razloga. Kad me Marijan Radmilović, nakon godina kad sam zbog Hrvatskog proljeća bio proskribiran, htio vratiti u hrvatsko glumište, htio je da radim dramu. Onda su mu u nekom komitetu rekli da je drama jako opasna i ideološki osjetljiva, pa da bi bilo bolje da meni, s obzirom da sam politički sumnjiv, radije da nešto drugo, a ne dramu. Tako sam režirao Verdijevog "Nabucca", koji je i dan-danas na repertoaru.

Opernom se režijom i dalje bavite sustavno, da ne kažemo uporno. Što vas privlači toj vrsti teatra, i to bez obzira što kritička recepcija vašeg djelovanja na tom području baš i nije blistava?

Što se tiče kritičke recepcije, o tome bismo mogli jako puno govoriti. Nema nijedne moje operne predstave koja nije imala nekoliko izvrsnih kritika. A postoje i dva kritičara koji "a priori" pišu o meni loše, što god ja napravio, pa onda traže argumente za to. Jedan je prošli put pisao da je tenor premršav, a sopranistica debela – to je bio glavni argument. Tu vrst recepcije ipak mogu apstrahirati.

Mislim da je opera danas jedna, možda paradoksalno, nevjerojatno propulzivna grana kazališta – daleko propulzivnija od drame. Prije, kad bih došao u Pariz, pitao bih svoje prijatelje iz kazališnih krugova što moram ići gledati i oni bi mi nabrojali četiri-pet dramskih predstava koje treba vidjeti. Sada, međutim, svaki put kad dođem u Pariz vidim dvije-tri odlične operne predstave. Ima još nešto – danas je opera u svijetu apsolutno prva kazališna vrsta. Danas opere svuda režiraju vrhunski redatelji, a postoji i fantastična operna publika, od najmlađih do ljudi zrelih godina. Očito postoji nešto u ovom vremenu što žudi prema operi. Pitanje je kakva je to žudnja, ali na nju opera očito daje odgovor. Recimo, kad sam posljednji put bio u Parizu, išao sam pogledati neku poslijepodnevnu predstavu "Seviljskog brijača" – to je bilo prepuno, iako su ulaznice vrlo skupe.

Premda je u vašoj generaciji bilo opernih režisera koji to nisu bili po formalnom obrazovanju, nego po, recimo to tako, vokaciji, danas je situacija drukčija. Naime, današnji vodeći domaći operni režiseri, poput Ozrena Prohića, Krešimira Dolenčića ili Dore Ruždjak-Podolski odreda su profesionalci. Kako vi gledate na rad svojih mlađih kolega?

Uvijek s najvećim simpatijama gledam na rad mlađih kolega, bez obzira sviđa li mi se estetika jednog ili drugog više ili manje. Međutim, čovjek može napraviti užasnu grešku da prema mlađima počne imati odnos zavisti. To se dogodilo jednom našem velikom opernom redatelju, Vladi Habuneku. Bio sam mu asistent u jednoj predstavi, a kad sam napravio "Nabucca" i postigao fenomenalan uspjeh, Habunek se jako ohladio prema meni. A mogao je reći da sam ja njegov učenik, pa da je to bio i njegov uspjeh. Ja ne mogu reći da sam bilo koga od spomenutih troje režisera nešto naučio, ali njihov rad gledam i pratim s velikom simpatijom, čak i kad on u nekim svojim estetskim pojavnostima ne odgovara mom shvaćanju operne pozornice.

Kad već govorimo o operi, zaštitni znak produkcija na Peristilu u doba mandata Mani Gotovac bili su zapaženi projekti koje su autorski vodili već spomenuti Ozren Prohić i dirigent Nikša Bareza. Zbog čega Split nije nastavio suradnju s tim očito dobro uigranim tandemom?

Postojao je prije toga još jedan tandem – Nikša Bareza i Petar Selem. Mi smo napravili niz projekata, pout Boitovog "Nerona", koji je odjeknuo u cijeloj Europi, jer se ta opera vrlo rijetko izvodi – ne zato što nije interesantna, nego zato što je užasno teška. Dakle, i taj je tandem bio uspješan i, uostalom, sada se i obnovio, jer smo prošle godine u zagrebačkom HNK-u napravili "Mirjanu". Nikad ne bih gledao zašto u nekom trenutku negdje ne režiram. Recimo, prije sam često režirao u Rijeci, a sada ne režiram. Postoje normalne fluktuacije – neko vrijeme neki ljudi rade na jednom mjestu, pa onda na drugom. Ne treba se ni na jednom mjestu zaustaviti – nisam se uopće smatrao oštećenim što stanovito vrijeme, u doba direkcije Mani Gotovac, nisam režirao u Splitu. Režirao sam prije toga, znao sam da ću jednog dana opet, i mislim da su to potpuno normalne fluktuacije – to nije ništa čudno, i ne mislim da bi o tome trebalo imati nekakve pozitivne ili negativne stavove.

I vi ste se upisali u povijest Teatra &TD, čak i time što ste iz velike dvorane maknuli zastor. Kako danas gledate na taj mitski prostor i ono što se u njemu umjetnički događa?

Moram priznati da mi je Teatar &TD jako na srcu, jer sam stvarno s Božidarom Rašicom u svojoj predstavi "Kaligule" skinuo zastor, i time smo otvorili taj prostor za nešto drugo. Nakon onih prvih predstava Camusa, Claudela i Sartrea poslije sam, nakon duge pauze, napravio "Gorki mjesec", "Mjesec Alabame" i "Top Girls". Dakle, opet je to bio ciklus od tri predstave koje su vrlo značajne u mom redateljskom kurikulumu. Dakle, prema tom teatru u svakom slučaju osjećam veliku simpatiju, pa čak i nježnost. Nažalost, moram priznati da u posljednje vrijeme malo idem u taj teatar. Nisam vidio njegove predstave i ne mogu o njima suditi – ne zato što to ne bih želio, nego jednostavno ne dospijem.

Koliko je kazalište danas suvremeno - kao medij i kao poruka, ili možda ipak, slijedom namjerno pogrešnog prijevoda, masaža?

Moram priznati da u kazalištu ima masaže – možda nije lijepo da to kažem ja, kao čovjek iz kazališta, ali masaže ima, i to često puta vrlo opasne i tegobne. Zbog toga je opera lijepa, jer u njoj masaže nema. Masaža u mnogočemu skriva da je danas kazalište u krizi. To se uvijek govori, ali danas je dramski teatar zaista u krizi, jer su čak i neki veliki projekti šuplji i prazni.

Ovih dana u Dramskom kazalištu Gavella igra "Kaligula" Alberta Camusa prema vašem prijevodu, ali u režiji Tomaža Pandura. Jeste li gledali predstavu? Imate li o njoj mišljenje, čak i na neviđeno?

Ponekad čovjek ima mišljenje i na neviđeno, i ono se, nažalost, često samo potvrdi viđenjem. Predstavu nisam vidio – čuo sam da je to moj prijevod, ali i da je teksta vrlo malo, pa je očito malo i mog prijevoda. Čitao sam neke kritike, koje su govorile o formalnoj interesantnosti te predstave, ali i o unutarnjoj šupljini. Mislim da su pogriješili ako su potcijenili, odnosno degradirali taj prekrasan tekst, koji i dan-danas može biti fenomenalno živ, kao što je bio i prije četrdesetak godina, kad sam ga ja radio.

S obzirom na bogato kazališno iskustvo, i činjenicu da ste se družili, pa čak i radili s nekim od najvažnijih redateljskih imena 20. stoljeća, koliko slobode interpretaciji u kazalištu možete podnijeti, a koliko podržati? Nije riječ samo o "Bakhama" Olivera Frljića, ali ne treba ih zaboraviti, jer se iz medija moglo saznati o toj predstavi gotovo sve.

U principu, i tu bi bilo krivo postavljati bilo kakve granice. Međutim, moje je mišljenje, pri kojem ostajem, i ne mislim da je tako konzervativno, da je ipak tekst primaran, i da nije potrebno koristiti klasičan tekst da bi se kazale neke stvari koje svaki dan čujemo na televiziji i radiju ili ih čitamo u novinama. Ne mislim da to pridonosi nekoj živosti i neposrednosti kazališta - ovi drugi mediji koji te stvari donose su djelotvorniji. Prema tome, kazalište mora imati jedan svoj vlastiti medij, a taj je medij apsolutno vezan uz tekst, uz izravnu riječ. Osim toga, zaista mi se čini da ti tekstovi imaju toliko vrijednosti i ljepota, da bi - premda ih se mora interpretirati u jednom suvremenom senzibilitetu i ključu koji odgovara razinama svijesti današnjeg gledatelja - bila šteta da teatar izgubi šansu koju ima upravo u tekstu.

Živite u Zagrebu, koji izdvaja sredstva za kulturu u bitno većem iznosu od onih koje izdvaja država. Smatrate li to pozitivnim? Jeste li zadovoljni zagrebačkom kulturnom ponudom?

Zagrebačka kulturna ponuda je onakva kakvu Zagrebu u ovom času može ponuditi. Nije pitanje čak niti izdvajanja – sigurno je da Zagreb izdvaja dosta novca za kulturnu ponudu, i to je sjajno, ali ona i dalje ovisi o kreativnoj moći ljudi koji tu ponudu realiziraju. Dakle, to nije zasluga mog inače dragog prijatelja Milana Bandića, nego ljudi koji stvore ili ne stvore djelo s onim novcem kojim raspolažu.

Upravo ovih dana objavljeno je da će grad i republika zajedno ući u još jedan kapitalni projekt – izgradnju zgrade zagrebačke opere. Svojedobno ste, kad je bilo riječi o izmještanju Drame HNK iz kuće na Trgu maršala Tita, i vi bili za gradnju nove opere a ne drame. Smatrate li to i dalje izvedivim?

Moram vas ispraviti – nikad nisam bio za gradnju nove opere. Mislim da je ova prekrasna, barokna zgrada našeg Hrvatskog narodnog kazališta idealna za operu, a nikako za dramu. Drama danas traži potpuno drukčije prostore, a taj neobarokni prostor apsolutno guši dramu i sprječava je da se iskaže u nekim očitovanjima koja su svojstvena današnjem dramskom teatru. S druge strane, mislim da je taj okvir idealan za operu, i radije bih gradio novu polivalentnu dvoranu, u koju bi mogle ići drama, ali i neke operne predstave koje su drukčije, koje nisu "Nabucco" i "Tosca", nego zahtijevaju drukčiji prostor. Znam, doduše, da danas opere idu u nove prostore, jer postoji tendencija u suvremenoj operi koja strahovito računa na tehničke mogućnosti. To može biti čudesno i jako zamamno, ali u ovoj našoj situaciji ne vidim budućnost drame u ovoj zgradi na Trgu maršala Tita, ali u njoj bar još neko vrijeme vidim budućnost opere.

Jedan ste od onih koji su osjetili '71. Svijet, međutim, obilježava '68. Koju obljetnicu, ili koju godinu, smatrate važnijom? I sasvim osobno, ali i u širem kontekstu, čak i širem od nacionalnog?

Tu moramo dijeliti nacionalno od općeg. Slučajno sam se '68. našao u Parizu – još nije bila prava pobuna, ali već se nešto u zraku događalo. Ti su događaji u Parizu imali neki svoj naboj, ali se on brzo ispraznio, kao što se ispraznio i naboj "livingovaca", koji su išli do krajnje konzekvencije da su u Avignonu pozivali publiku da vodi ljubav s glumcima. Ali to je nešto što je svakako u jednom času imalo određenu dinamiku. Kod nas te prave dinamike nije bilo. Kažu da je nešto malo bilo u Beogradu, ali u Zagrebu je to bilo nešto uvezeno, skoro "po dužnosti", i to se ne može uspoređivati s onom dinamikom koju je nosila '71. Ona je bila prava, izvorna dinamika hrvatskog naroda koji osjeća svoju šansu i otvaranje. Čini mi se da je to bila vrlo dinamična godina, i nikad nisam požalio onih trinaest godina izopćenosti iz hrvatskog kazališta koje sam doživio nakon toga. Ta je '71. nosila u sebi čudesan naboj i nešto optimistično, možda i naivno, ali svakako jako lijepo, i drago mi je što sam bio u svemu tome, pa makar sam zbog toga i propatio, premda manje od drugih.

Ako vas nešto određuje, to je uspješnost, ili barem intenzivna prisutnost na raznim poljima. Čini se da vjerujete u univerzalnost ljudskog iskustva i rada – od uspješnog i cijenjenog sveučilišnog profesora, preko utjecajnog kulturnjaka opće prakse, do redatelja kojem su otvorena vrata najvećih kuća i autora čije knjige ne prolaze nezamijećeno, bile likovne, kazališne ili povijesne tematike. S druge strane, živimo u vrijeme sve užih specijalizacija. Je li prošlo vrijeme takvih ljudi kao što ste vi?

Mislim da je ta ekstremna specijalizacija jedna od velikih nevolja našeg suvremenog svijeta. Ali, s druge strane, vjerujem da u ljudskom duhu postoji uvijek ta znatiželja, nemir i uzbuđenost, koja navodi na neki širi uvid. Sve ovo što ste rekli mislim da nije nešto strahovito široko. Jer, moj je znanstveni rad jako vezan uz moj kazališni rad. U tom sam se znanstvenom radu isključivo bavio mitovima, arhetipovima i izvorištima kazališta i prikazivanja – dakle, stvarima koje su organski vezane s mojim kazališnim, umjetničkim poslom. Dakle, to je širok uvid, ali unutarnje povezan. Nesreća bi bila ako bi se ljudi stvarno potpuno zatvorili u svoje uže specijalnosti i ako bi nestali ti ljudi kojih je bilo – a nadam se da će ih uvijek i biti – poput liječnika koji sviraju u nekom orkestru ili inženjera koji slikaju. U ljudskom duhu postoji neka energija koja ipak tjera prema širini, i uvjeren sam da će i u svim vremenima koja dođu, biti ljudi koji će odbiti da se zatvore u neki najuži stručni specijalizacijski prostor i koji će tražiti duhovnu širinu i energiju.

Rekli ste da za vas ne postoji baština, barem ne u dramskom smislu, jer je riječ uvijek o živom djelu čija ga kvaliteta čini suvremenim. Kako gledate na ovogodišnje Dubrovačke ljetne igre u dramskom segmentu u potpunosti posvećene Držiću? S obzirom da ste iz Splita, biste li posvetili cijelo Splitsko ljeto Maruliću, jednom kad i njemu dođe okrugla obljetnica?

To nije ista stvar. Naime, Držić je velik kazališni pisac, a Marulić, doduše, jest pisao drame, ali to su ipak drame drukčijeg karaktera. Prema tome, Maruliću ne bih posvetio cijelo Splitsko ljeto, ali bih izveo opet Paraćevu "Juditu", a eventualno bih predložio nekome da radi pokušaj da se neki od tih Marulićevih dramskih tekstova na neki nov, moderan način pročita. S druge strane, mislim da je Držić tako velika pojava u hrvatskoj književnosti, da apsolutno nema razloga da mu se ne posveti i čitav jedan festival. To, jasno, ne znači da su sve te predstave bile dobre, može tu biti i opravdanih objekcija, ali mislim da Držić to ipak zaslužuje.

Što vam je sljedeće u planu od režija i knjiga?

U varaždinskom ću HNK-u režirati Schillerovu "Mariju Stuart". Dan mi je na uvid i jedan uvjetno rečeno operni tekst jednog našeg splitskog skladatelja – prvi čin sam proučio, a moram još i drugi i treći. To mi je ponuđeno, ali još ne znam hoću li se odlučiti na to ili neću. U sezoni 2009/10. imamo u planu Repušić i ja u Splitu raditi "Andréa Cheniera", 2010. mislimo postaviti i novu "Aidu" sa Svetlom Vasilevom, koja bi prvi put pjevala tu ulogu. Postoje i neke ideje u inozemstvu, ali ne znam hoću li to uspjeti ili ne. Što se knjiga tiče, u Matici hrvatskoj je skupina urednika posložila moje tekstove i od toga je ispalo pet knjiga, tako da će već za nekih mjesec dana u Matici izaći moja nekakva "odabrana djela".

Intervju je emitiran 18. rujna 2008. Pripremili Igor Ružić i Trpimir Matasović

26.11.2008.

Petar Selem

Anketa