Renato Baretić

"Osmi povjerenik", kako se prvijenac zove, u međuvremenu je osvojio publiku i kritiku, pa ni stručna povjerenstva za nagrade nisu mogla zaobići taj uspjeh. Tako Baretić ovih dana dvostruko slavi. Već se zna da je dobio nagradu August Šenoa koju dodjeljuje Matica hrvatska, a u Zagrebu će u 19.06.2004. primiti i nagradu Vladimir Nazor za prozu, jednu od uglednijih u državi, a upravo zato je "Osmi povjerenik" je i naša preporuka za ljetnu lektiru.

Krenimo od romana. "Osmi povjerenik" dovodi Zagrepčanina, mladog i perspektivnog političara na najudaljeniji, izmišljeni hrvatski otok Trećić. Iako znamo da ne volite autobiografske usporedbe, zašto ste se odlučili svoj prvi roman smjestiti na otok? Je li otok neka privatna fascinacija ili je nešto drugo posrijedi?

Čuo sam različita tumačenja tog svog prvog romana. Zapravo, začudim se svakome od njih, jer ga ljudi čitaju na načine koji su meni dragi i simpatični, ali su definitivno drukčiji od onoga što je bila moja namjera. Nisam bio posebno fasciniran otocima, pa da bih im htio spjevati odu ili nešto slično. Budući da sam odlučio napisati priču o čovjeku koji je bačen Bogu iza nogu, u ovo vrijeme kada zaista možeš komunicirati sa svima na svijetu u bilo kojem trenutku, i otkinuti ga od mobitela i tastature kompjutera, jednostavno nije bilo praktičnijeg mjesta za to. Bilo mi je važno da bude u Hrvatskoj, i zato sam izmislio taj otok – fascinacija otocima je došla malo kasnije.

Je li iskustvo otočkog života i mentaliteta skupljano usput, ili ste, kao pravi veliki i važni pisci, iznajmili kućicu na, recimo, Visu i čekali inspiraciju?

Nisam išao na otok da bih dobio inspiraciju. Od ovih, recimo, tisuću otoka što ih imamo, prošao sam dosad njih 20-30. Na svakome sam slušao, njušio i skupljao svakakve sitnice koje su mi bile nevažne u trentuku kad su došle, a kasnije bi isplivale kad mi je zatrebalo nacrtati svoj otok.

Čini se da "Osmi povjerenik" ulazi u tradiciju, ili bar podžanr otočke književnosti u korpusu hrvatske književnosti. Koliko su vam bliske literarizacije otoka iz pera Slobodana Novaka, Ranka Marinkovića ili Pavla Pavličića?

Ne mogu se pohvaliti da sam kao čitatelj jak u toj tematici. S druge strane, čini mi se da povlačenje tih paralela uopće nije nužno. Riječ je samo o tome da je o otocima i s otoka pisano malo u hrvatskoj književnosti. Da sam napisao roman o životu u, recimo, Zagrebu, i da je ovoliko popularan, sigurno me nitko ne bi pitao nastavljam li se na jednu nit pisanja o Zagrebu. To je ista stvar kao i s našom nesretnom serijom "Novo doba", kod koje su nas svi uspoređivali sa Smojom. Mi smo uporno govorili da to nema veze sa Smojom i da se uopće ne bismo usudili komparirati s njim. Riječ je samo o tome da nikad nije bilo ništa snimano u Splitu i o Splitu osim Smoje, i onda se nema ni s čim drugim uspoređivati nego s njim. Tako je i ovdje – malo se naše književnosti bavilo otocima. Pretpostavljam da su i Ferića to pitali kad je napisao svoju "Djevojčicu sa žigicama", pa se ponavlja i meni. Hajdemo više pisati o otocima, pa to više neće biti posebna tema za pitanja.

S druge strane, "Osmi povjerenik" je i knjiga o bijegu koji to zapravo nije. Iako taj bijeg nije, kao u Krležinom "Vučjaku", baš voljna akcija protagonista, ipak ima sličnosti. Protagonistu je otok zapravo druga planeta, barem na početku.

Taj mi se motiv bijega strašno sviđa. Neko sam se vrijeme u društvu proglašavao "profesionalnim bjeguncem". Nisam bježao od vojske ili bilo čega tako važnog, ali od nekih drugih stvari jesam. Jedan od najdražih filmova mi je "Mediterraneo" – drag mi je zbog svega što se u njemu događa i priča, ali mi je posebno drag zbog posvete svima onima koji bježe. Vjerojatno je tu proradilo nešto malo podsvijesti. U tome nisam imao nikakvoga posebnoga uzora, pa čak ni u Krleži.

Neki su «Osmog povjerenika» prokomentirali i kao svojevrsni "Bildungsroman" – Siniša Mesnjak zapravo na Trećiću polako doživljava transformaciju. Ima li u tome nekog "new agea" u smislu povratka prirodi koja, kako kažu, sve najbolje zna? Je li to istovremeno i kritika onog modernističkog bezdušnog urbaniteta?

Ne bih se usudio odgovarati ima li "new agea", premda sam čuo takva tumačenja, i to vrlo razrađena, u kojima je prepoznata i protumačena silna količina "new age" simbola. Meni to, naravno, nije bilo na pameti dok sam pisao. Također, nisam htio niti kritizirati trenutnu situaciju u Hrvatskoj ili globalizaciju kao trenutno posljednji stadij kapitalizma. Jednostavno, želio sam napisati jednu lijepu priču, koja je, kako kaže moj prijatelj Joško Antić, "čitabile". Dakle, da se čita lako, da se uživa u čitanju, i da se čovjek poslije osjeća dobro. To su sve bile moje ambicije. Bezbroj je tumačenja, silno su mi draga, ali još nisam našao nijedno koje bi mi bilo u potpunosti Baretićevo, u smislu "to si ti mislio, ali nisi bio svjestan".

Iako se često govori o jadranskoj orijentaciji i brizi za otoke, opis Trećića gotovo da uopće nije daleko od zbilje – najmlađi stanovnik odavno je prešao šezdesetu, roba stiže iz Italije, infrastrukturne povezanosti s matičnim kopnom uopće nema i vinogradi se nikad nisu oporavili od davne peronospore. Je li vaš roman i neka vrsta vapaja za spas otoka?

Svi ti motivi u knjizi koji se poklapaju sa zbiljom, namjerno su stavljeni u nju, jer većina njih doista postoji, barem na gotovo svakom našem otoku. Međutim, meni je dobar dio toga trebao upravo zbog gradnje priče. To je kombinacija nečega što sam doista čuo i čitao o našim otocima, te, s druge strane, plod nasušne potrebe da priča zvuči uvjerljivo.

Unatoč svim ovim ozbiljnim temama, riječ je ipak o relativno lakšem štivu, u svakom slučaju pitkom, pa je zato i toliko popularno. U svjetlu i ne tako davnih poetoloških rasprava o hrvatskoj književnosti, očekujete li optužbe za populizam?

Mislim da ih neće biti, jer mi se čini da u "Osmom povjereniku" nema ničeg što bi se moglo sasvim otvoreno i bez zadrške proglasiti podilaženjem publici. Dapače, ljudi koji su dosad pisali kritike, komentare i prikaze te knjige, većinom su napisali da, unatoč tome što je pitka, ima i određenih književnih, umjetničkih vrijednosti. Komentar da je to populizam smetao bi mi eventualno samo ako ga ne bi pratila prodaja, jer zasad ga baš i ne prati. Prodano je oko 1500 primjeraka prvog izdanja koje je otisnuto u 2000 primjeraka, a prošlo je više od pola godine – prema najtiražnijim autorima, pa i onima koji su "populistični", izgledam kao hrvatska reprezentacija u odnosu na francusku.

Nakon rasprodane zbirke pjesama, i romana koji još uvijek dobro ide, čekate li reakcije kolega pisaca koji prodaju manje ili ništa?

Očekujem reakcije, međutim, kako to već kod nas ide, one reakcije koje će doći do mene bit će sve povoljne. Nitko ti neće u oči reći da je nešto populističko smeće – to će možda kasnije netko napisati, ali oni koji to misle zasad mi to nisu govorili. Krećem se u krugu ljudi među kojima ima i onih koji prodaju manje i onih koji prodaju više, i od svih sam dobio vrlo pristojne komentare i čestitke. Dapače, skloni su i tome da govore na predstavljanjima knjige. Sigurno neću osobno čuti nikakve zle komentare, nego ću, kao naši političari ili sportski treneri, sve doznati iz novina.

Bi li "Osmi povjerenik" bio humoristički, satirički ili ljubavni roman?

Većina prikazivača spominje tu satiričnu notu, koja meni, i opet, nije bila na pameti. Ja jesam godinama blisko surađivao s najboljim satiričarima u povijesti pisane riječi u Hrvata – to su, naravno, ljudi iz "Ferala" – međutim, satira mi nije bila u prvom planu. Najviše mi je žao što se Ante Tomić prvi sjetio da "Muškarcu bez brkova" stavi podnaslov "zabavni roman" – to je ono što bih ja stavio da sam se sjetio i da nije bilo tog Tomićevog romana. "Osmi povjerenik" je i humoristični i ljubavni roman, on je i roman o muškome prijateljstvu koje ne prerasta ni u šta više, i jednostavno hoće zabaviti.

Je li u planu dramatizacija? Tomićev "Muškarac bez brkova", s kojim "Osmi povjerenik" ima neke sličnosti, pretvoren je u uspješnu predstavu? Ili je na redu film? Otok je dosta često tema i naših boljih filmova.

Zasad nije u planu. Antina knjiga je dramatizirana i za kazalište, a radili smo i scenarij za film kojeg će u devetom mjesecu početi režirati Hrvoje Hribar. Često se u komentarima provlači filmičnost "Osmog povjerenika". Dobio sam dvije slatke ponude, to su meni vrlo simpatični tipovi, ali ne znam da li oni to doista misle. Vidjet ćemo – čini mi se da se iz toga dade izvući štogod za film. Uostalom, ideja "Povjerenika" je i nastala kao ideja za scenarij TV serije, pa je onda "prevedena" u prozu nakon prvih pedeset kartica scenarija.

Iako je "Osmi povjerenik" tematski maštovit u detaljima kao što su dijalekt, običaji i lokalne legende otoka, struktura romana kao da ponekad pati zbog dosta šturog stila… Zašto ste se odlučili za takav, recimo, «tvrdokuhani» stil?

Šturi stil mi zasad nije nitko prigovorio, ali pretpostavljam da mislite na ove strašne epizode iz povijesti otoka, koje sam jednostavno morao ispričati sasvim kratko i suho. Nema strašnije priče od Abrahamovog žrtvovanja Izaka na početku Staroga zavjeta. Da je to napisano tako da opisuje sve očeve emocije, sinov strah i slično, čovjek nakon toga ne bi čitao Novi zavjet, nego bi zaklopio knjigu i plakao od užasa. Takve se stvari pričaju vrlo hladno, bez imalo pretjerivanja u opisivanju, i taj je šturi stil, čini mi se, prisutan samo u prepričavanju zgoda koje su se nekad dogodile na otoku Trećiću i koje su bitno odredile živote ostalim ljudima.

Ipak, trećićanski dijalekt osvojio je sve čitatelje. Prema tome, može se zaključiti da bi dijalektalna književnost kod nas dosta dobro prolazila, a ipak je nema toliko. Imate li ideju zašto je tako?

Meni se, zapravo, čini da dijalektalne književnosti ima jako puno. Nažalost, ona je svedena na ogranke Matice hrvatske po nekim malim mjestima i izlazi u nakladamo od 200-300 primjeraka, zatim odlazi u NSK i tamo ostaje zaboravljena. Velik sam obožavatelj svih hrvatskih dijalekata i umišljam si da ih većinu i razumijem. Jako mi je žao što ih ljudi ne raspoznaju – što, recimo, jednom komižaninu u komunikaciji s čovjekom iz Kumrovca ili Velikog Trgovišća doista treba prevoditelj na nekakav štokavski, pa da se njih dvojica sporazumiju. Lakše bi se sporazumjeli na španjolskom, na koji su naučili iz telenovela, nego na svojim dijalektima. Ne znam što bi trebalo učiniti da ti dijalekti zažive među ljudima unutar ove male zemlje. Preporučam ljudima iz Zagreba Ivicu Jakšića Pukota iz Bola na Braču i njegovu zbirku "Summer Time". To je zbirka pjesama o doživljajima jednog bračkog galeba u kontaktu sa ženama svih mogućih nacija i rasa, koja je nešto predivno, na koju ljudi plaču od smijeha dok slušaju. To je zgodna škola za svladavanje nekih otočkih dijalekata.

Planirate li nastavak? Kraj romana je naime, gotovo potpuno otvoren …

Kraj je otvoren i sviđa mi se da bude zauvijek otvoren, tako da svatko tko bude čitao zamisli neki svoj kraj. Ne bih se upuštao u pisanje nastavaka, ali, kao što je gospođa Rowling nakon prvog "Harryja Pottera" rekla "Zaboga, ne, nikad više", bude li ponuda koje budu barem deset posto teške kao njene, možda ću razmisliti o tome. Zapravo, pišem nešto posve drugo, jednu priču stariju od ideje "Povjerenika". Muči me strašno dugo, malo je turobna, i onda svaki dan mislim o njoj i shvatim da mi je u životu skroz dobro, ali da sam turoban zbog te priče koju nosim i nikako da je izbacim van.

Kad smo već kod kraja romana, možete li ponuditi linvističko, stilističko, svjetonazorno, sociološko i svako drugo objašnjenje već pomalo kultne, barem u nekim zagrebačkim krugovima, i marketinški čini se sve uspješnije, fraze "Vengo coj!". Što sve ona znači?

Ona znači "nego što!" i simbolizira jedan pozitivan odnos prema životu na tom mom trećićanskom, kojega sam izmislio čisto zbog igre, ali i umišljenosti da baratam većinom hrvatskih dijalekata. To je možda udica koja je tu čisto da se baci. Tako je smišljena, i napisao sam je na dva mjesta u knjizi. Kad sam shvatio da bi mogla imati tu ulogu da se svidi ljudima, da postane "brand", stavio sam je na još tri-četiri mjesta, i očigledno se primila u krugu ljudi koji su čitali knjigu.

Kako zagrebački Splićanin gleda na netrpeljivost između sjevera i juga Hrvatske? Kako se u svemu tome snalazite, hvataju li vas Splićani u đir kao, kako bismo mi to rekli, dotepenca?

Odogovor na to pitanje ima ozbiljniju i veseliju stranu. Čini mi se da je taj antagonizam umjetno stvoren. Za njega možda postoji dva-tri posto razloga – naravno, svi su u Zagrebu – a sve ostalo je umjetno i očito nekome ide u korist da to i dalje podgrijava. Osobno nikad nisam imao problema u Splitu sa zagrebačkom registracijom dok sam je imao na automobilu. Dapače, kad bi ljudi u kafiću ili negdje drugdje čuli da sam zagrepčanin, "purger", došla bi runda za stol bez problema. Isto tako, nikad nisam imao problema, pa čak niti u dane derbija, kad bih došao u Zagreb, i to u Dubravu, gdje mi žive roditelji, sa splitskom registracijom, koju sad imam. S druge strane, ova moja ekipa me svako malo "uhvati u đir" – nedavno su me zvali na zadnju utakmicu Hajduka i Dinama na Poljudu. Nisam išao, jer sam imao posla, a inače bih išao s njima. Onda govore: "To je praktično – ako počne tuča, ne moraš skakati preko ograde da bi tukao purgera – samo se okreneš, udariš Baretića i gotovo." Imam sreću da sam došao živjeti u kraj u kojem ima natprosječan broj duhovitih ljudi, a još veću sreću što se s najduhovitijima od njih i družim. Rekli su mi davno da moram proći štošta da bih dobio "dalmovnicu", i još mi je nikako ne daju. Dežulović je nedavno proglasio da sam prošao sve testove, ali da moram proći još i onaj zadnji. Taj se sastoji od petnaest pitanja, tri praga, imam tri džokera, i zove se "Tko želi biti Dalmatinac". Još se nisu dogovorili tko će biti Tarik i imam li pravo zvati Miočića za neko teže pitanje. Mislim da ću čekati još nekih tridesetak godina dok mi to ne dopuste.

Iako je Split bio i ostao leglo sasvim solidnog dijela hrvatskih književnika, s izdavaštvom i kulturom knjige čini se i ne stoji baš tako dobro. Jedan od najboljih primjera je i slučaj Gradske knjižnice. Kakvo je danas stanje?

Skupina nas splitskih pisaca, peticijom je zatražila davanje prostora koji pripada Ministarstvu obrane Gradu Splitu, odnosno Gradskoj knjižnici Marka Marulića. Premijer Sanader je na to odgovorio u roku od pet dana i odmah naložio da se to napravi. Mislim da je to peticija s najbržim učinkom u Hrvata. Imali smo u vezi s time mali prijem u Gradskom poglavarstvu. Od svih nas uspjeli smo doći Jurica Pavičić, Ante Tomić i ja. Dobili smo jedno srdačno hvala, čašu soka i značku s likom svetoga Dujma, s time da nam se gradski oci nisu baš svima mogli sjetiti imena i prezimena, što je također bilo vrlo simpatično za slušati. Situacija s Gradskom knjižnicom je stvarno strašna, i vjerujem da premijer Sanader uopće ne bi niti reagirao na taj način i tako brzo da se ta peticija nije proširila po drugim medijima. Jer, taj problem postoji od 1998., kad je Papa došao u Split, i onda je iz Biskupove palače iseljena Gradska knjižnica. Otad su knjige u kutijama, seljakaju se ovamo-onamo, postoje dva-tri mala prostora, a ova MORH-ova depandansa je zjapila prazna. Za sve to su godinama znali čitatelji gradske rubrike Slobodne Dalmacije, ali to se čita samo u Splitu. Čim se ta priča proširila na druge novine i druge dijelove Hrvatske, odjednom je postala strahoviti kuriozitet – drugi grad u Hrvatskoj nema svoju gradsku knjižnicu, drž-ne daj, i odmah se riješilo.

Koji je vaš stav o sudbini jedinog dalmatinskog dnevnika kojeg nikako da snađe i neka bolja sudbina?

Od svih ponuda koje postoje, ova EPH-ova je i po mom mišljenju definitivno najbolja. Koliko je to uopće ostvarivo? Moje je osobno mišljenje da će se to jako dugo otezati i da to na kraju neće pripasti EPH-u i Nini Paviću. To je, kako bi ovdje rekli, jedna "slindrava" sudbina koja nikome ne paše, jer se EPH, niti da sada dobije Slobodnu, ne bi usudio čistiti po novini – dapače, to je i u ponudi. Osobno bih izuzetno rado da mi, tko god da dođe, napokon kaže: "Baretiću, gubi se odavde", ili "Baretiću, izvoli raditi više, pa ćeš imati i više novaca". Takvoga na horizontu nema.

S druge strane, kako danas gledate na Feral i godine provedene tamo? Kakav je Feral danas?

Na godine koje sam proveo u Feralu, a to je od 1993., kad su oni počeli izlaziti kao tjednik, a ja incognito pisati rubriku Informbiro, pa sve do 1998., to su neke, recimo, "partizanske" godine Ferala, i gledam ih sa strašnim ponosom. O svemu onome poslije razloga koji su me naveli da odem iz Ferala ne bih htio puno pričati. Svi mi koji smo od tamo otišli, osjećamo jednu neracionalnu, apsolutno samoemotivnu lojalnost prema onim godinama koje smo tamo proveli, tako da će vrlo malo nas biti spremno reći što doista misli i kakav nam je doista stav.

Još ste jedan u nizu novinara – književnika. Osjećate li se pripadnikom tog kruga ili je to jednostavno način kako danas pisac može i treba preživljavati?

Ne osjećam se pripadnikom nikakvoga kruga. Postoje samo tri kruga kojima pripadam. Prvi je obitelj, drugi krug su "utorkaši" – i prije nego što su neki od nas postali književnici – Ante Tomić, Jurica Pavičić, Boris Dežulović, Alem Ćurin i ja, počeli smo se nalaziti i družiti, a treći krug je oko akcije "Otoče, volim te", u koji sam upao nakon ove knjige, i gdje se rade sjajne stvari, a sve pod motom "Veselo i pomalo". Ne mislim da je jedini uvjet da bi se bilo književnikom danas to da budeš novinar. Čini mi se da je novinarima prije šest-sedam godina jednostavno dojadilo da budu sa strane i samo novinari, dok je književnost i dalje nezanimljiva. Ako smijem, bio bih malo prepotentan i rekao da je splitski časopis Torpedo, koji je, nažalost, izišao samo u dva broja, zametak FAK-a i cijelog tog novinarskog đira u književnosti, jer smo taj Torpedo napravili upravo s namjerom da pokažemo da novinari pišu bolju literaturu od književnika. Onda se sve to rasulo, jer više nismo imali volje tražiti novce, žicati na sve strane za još jedan broj, i onda smo se povukli i počeli pisati knjige.

Pisali ste TV kolumne, a onda i pitanja za kviz "Milijunaš" i scenarij za seriju "Novo doba". Je li riječ o preskakanju granice? Znači li sve to da vas televizija kao medij toliko privlači ili je riječ o slučaju?

Za TV kvizove sam pisao pitanja i prije TV kritike – pisao sam za zadnje tri sezone "Kviskoteke". Potkraj toga razdoblja sam počeo pisati TV kritiku, onda dugo ništa, pa onda taj scenarij za TV seriju, koja znamo kako je prošla, i sad pišem pitanja za "Milijunaša". Televizija je izuzetno zanimljiv medij, i to ne samo za gledanje, što čovjeka koji je u prilici da to radi, naravno, privlači. To nije slučaj, ali ne bih iz toga izvlačio nekakav poseban koncept.

Spomenuli smo da ste bili jedan od scenarista serije "Novo doba". Kako to da je ona uglavnom loše prošla, dok "Osmi povjerenik" dobiva nagrade? Što je zapravo bilo krivo s tom serijom?

Ne mogu o tome govoriti apsolutno stojeći iza svega, jer nisam jedini. Prije svega, trojica smo radili scenarij – Ante Tomić, Ivica Ivanišević i ja. Nakon toga, stvar je režirao Hrvoje Hribar. Potom, tu su glumili bezbrojni ponajbolji hrvatski glumci. Osim što je sigurno trebalo raditi i na scenariju, a o tome jedino mogu govoriti, tu postoji još jedna stvar. Neki ljudi koji su pisali o toj seriji i stvarali javno mišljenje, imali su neke ranije nerazjašnjene račune s Hribarom i Tomićem – obojica su tu i tamo nekima stali na žulj. Da je serija bila i bolja nego što je bila, dobili bismo svi mi po prstima. Mislim da smo tu Ivanišević i ja, kako bi rekli Amerikanci u Iraku, "kolateralne žrtve". Mi smo, dakle, bili iračka svadba blizu terorističkog kampa. Jednog dana će se to vjerojatno reprizirati u nekakvom suludom terminu oko četiri ujutro, netko će to gledati i reći da nije baš tako strašno loše.

Spomenuli smo na početku da ste dobitnik nagrada "August Šenoa" i "Vladimir Nazor". Koliko su nagrade važne? Pogotovo takve?

Još nemam nikakvu informaciju da sam "Šenou" doista dobio. Imam neke neslužbene informacije već dva mjeseca od ljudi koji su insajderi, ali nemam ništa službeno, tako da bolje da ostanemo samo pri "Nazoru". U životu dosad nisam još dobio nikakvu nagradu, osim u osnovnoj školi drugo mjesto u kvizu o Lenjinu. Naravno da mi to puno znači zbog strašne konkurencije – imamo ove godine sjajnih knjiga, tako da sam silno počašćen, ali i zbunjen. Kako se priča i o "Šenoi", ja svaki dan pitam svoju ženu je li taj "Osmi povjerenik" zbilja tako dobra knjiga. Žena kaže da je, ali znam ja zašto ona to kaže – ona se već raspitivala kolika je širina vrata u palači Dverce da zna može li ući s novim šeširom, a da joj ne bude preširok.

Kako se poezija uklapa u sklop TV kolumnist, scenarist, prozaik…

Sve je to pisanje, i po tome se uklapa sasvim solidno, ali u zadnje vrijeme prerijetko. Već nekih šest mjeseci nisam napisao nikakvu pjesmu – da bi pisao pjesmu moraš imati barem dva sata mira dnevno, da se ta dva sata posvetiš ničemu, da ti onda zadnjih pet minuta nešto dođe na pamet, pa da to onda lijepo posložiš. Već sam prije godinu dana započeo zbirku "Soneti dragima". Posvećena je dragim ljudima koji su mi nešto značili u životu – od Ante Tomića do Federica Fellinija. Nikako da se toga uhvatim, a to me veseli pisati zbog nekih zakona forme. Ali, jednostavno mi nije vrijeme za poeziju, jer mi se previše toga dogodi kroz dan, i sedamnaest različitih stvari mi ne da mira.

Je li sljedeći korak zbirka dijalektalne poezije na trećićanskom? Šteta bi bilo da taj govor propadne, nestane, izumre… kad je već tako osvojio publiku...

Na jesen mi izlazi knjiga pjesama – to su stvari napisane do prije šest mjeseci. Zvat će se "Kome ćemo slati razglednice", i u njoj postoji jedan blok od desetak pjesama na trećićanskom. Kad sam počeo izmišljati taj dijalekt, zapisivao sam si riječi koje ću koristiti. Onda sam shvatio da nema smisla to samo tek tako zapisivati, i da je puno zgodnije probati pisati pjesme, pa će mi doći i nove riječi u taj izmišljeni vokabular dok budem pisao. Poslije toga mi izlazi i zbirka TV kolumni. Napisao sam ih u životu više od četristo, i probrali smo pedesetak koje su najmanje potrošne i koje su izdržale ovo vrijeme.

Ima li planova i za još neke nove naslove?

S Krunom Lokotarom sam se dogovorio da mu do 1. siječnja predam rukopis novog romana. Međutim, bojim se da to nikako neće ići – prvo, zbog cijele ove gužve oko "Osmog povjerenika" i mojih ljetnih obaveza i na poslu i oko "Otoče, volim te". Onda mi se na jesen treba roditi drugo dijete, onda moram još i prestati pušiti prije nego što se to dijete rodi, tako da mislim da neću pisati dok Hrvatska ne uđe u Europu.

(Intervju je emitiran 17.06.2004. u emisiji "Kulturni intervju")

Pročitajte i ...
Književnost - godišnji pregled 2007.
Kruno Lokotar
Radionica pisanja fikcije
Kreativno pisanje - zanat kao potpora talentu
Umro Zoran Tadić
Split ostao bez Borisa Dvornika i Anatolija Kudrjavceva
Mećava - Aleksandar Ogarjov
Izlet Michala Viewegha u ozbiljnu književnost
Počinje novo izdanje Festivala europske kratke priče
Dražen Ilinčić i Damir Radić
Srđan Dragojević
Damir Karakaš
Mate Matišić
Film - godišnji pregled 2007.
Ministarstvo kulture - nije bitno tko snima film
Božo Biškupić: Svejedno je hoće li film snimati Marko ili Janko
SDP predstavlja svoju kulurnu politiku
SDP: 'ministar može biti genij ili budala'
ZAMP-ov namet na prazne medije: svi plaćamo, samo odabrani slave?
I homoseksualci su bili žrtve nacizma
Otvorena izložba o nacističkom teroru nad homoseksualcima
Bakhe - Oliver Frljić
Bakhe ipak neće biti otkazane?
'Bakhe' ipak igraju, Štrljić ne želi dati ostavku
Otkazana Frljićeva predstava na Splitskom ljetu – ili možda ipak nije?
Protiv političke korektnosti
Apsurdi političke korektnosti
Ivo Sanader - pjesnik!
Muško nabijanje u poeziji Ive Sanadera
Kobne potankosti bez kobnih posljedica
Patrola na cesti – Jurica Pavičić
Kratka povijest hrvatskog filma u knjizi
Ivo Škrabalo - Hrvatska filmska povijest ukratko
Splitski HNK novu sezonu dočekuje s brojnim nedoumicama
Filip David
Razgovor: Filip David
Gliptoteka ugostila retrospektivu Mirka Ilića
Retrospektiva Mirka Ilića u Gliptoteci HAZU
Boris Dežulović i Predrag Lucić u Močvari
Melodije Bljeska i Oluje u Močvari
Svetislav Basara u Zagrebu
Svetislav Basara na Danima srpske kulture
Nataša Govedić povodom promocije svoje knjige
Filozofija dramativiteta Nataše Govedić
Zvonko Maković
Kratka priča na festivalu
Bez srama na Sajam knjiga Leipzig
Poglavnikova bakterija pogađa u želudac
Bugarska književnost u Booksi
Počinje Revija malih književnosti
Zagrebačka Sloboština ponovo poslužila kao literarna inspiracija
'Sloboština Barbie' - roman o odrastanju
'S više mlijeka, molim' ili vodič po kavanama
'S više mlijeka, molim' - još jedan ukoričeni blog
Nagrađen krimić Nade Gašić
Malograđane vrijeme nikada ne gazi, kaže Nada Gašić
Ima li krize među pjesnicima?
Grički dijalog: Sve je u krizi, ali ne i poezija?
Robert Perišić
Fragmenti o postmodernizmu, medijima, politici, Americi i filozofiji
Filozofija - opijum za narod?
Pripremaju se Dani hrvatskog filma 2008.
Dani hrvatskog filma - festival na kojem će novčanih nagrada možda biti, a možda i ne
Počinje osmi Test!
Test! - osmi festival studentskog kazališta i multimedije
Kritički dijalog o ženskom pismu
Od ženskog pisma do pisma za žene
Književnost uživo - opet angažirano
Objavljene 'Filmske vrste i rodovi' Nikice Gilića
Tomislav Čadež
Tomislav Čadež - liječeni katolik
O Zagrebu usput i s razlogom
'Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi' u Osijeku
Prevođenje u medijima - spustiti slušalicu ili se odmah objesiti?
Edo Popović
Nataša Rajković
Damir Sokić
Festival posvećen divovima
Divovski festival fantastične književnosti
Od 'Frigidne utičnice' do queer kulture: jedan korak naprijed, dva nazad
O evoluciji queer kulture u Hrvatskoj
Sonja Gašperov: Vuk je vuku čovjek
Vuk je vuku čovjek, a Bambij je mrtav!!!
Bolja polovica kreativnog rada
Bolja polovica - izložba autorskih dvojaca
Festival prvih - društvena odgovornost kapitala
Festival prvih - peti put
Staklenac - dokument skrivene povijesti
Duško Ljuština
Emma Kirkby i Richard Egarr
Varaždinske barokne večeri - završni komentar
Martin Gester i Tonči Bilić na Varaždinskim baroknim večerima
Povratak oratorijskih koncerata na Varaždinske barokne večeri
Hrvatski arhitekti na Venecijanskom bijenalu
Vesper, Ensslin, Baader: iskonski prizori njemačkog terorizma - Gerd Koenen
11. Međunarodna izložba arhitekture u Veneciji
PIF 2008.
Objavljena monografija Ane Maletić
Razvoj hrvatskog suvremenog plesa kroz životopis Ane Maletić
Tko se boji vuka još u digitalnoj eri
Penezić & Rogina na Bijenalu arhitekture u Veneciji
Tosca - Damir Zlatar Frey
Fotografije planetarnih pejzaža Michaela Bensona
Objavljen drugi hrvatski gay roman
'Na mom Ikea kauču' - drugi hrvatski gay roman
Drukčija klasika na Bundeku
Dani satire 2008. - komentar
Koncertna izvedba Brkanovićevog Ekvinocija
Ekvinocij u Lisinskom
'Ekvinocij' Ivana Brkanovića koncertno u Lisinskom
Promjene na vrhu gradske kulture
Jelena umjesto Pavla na formalno prvom mjestu zagrebačke kulture
Orfej u HNK-u
Dekonstrukcija Monteverdijevog 'Orfeja' u HNK-u
Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski privremeno bez ravnatelja!
Lisinski bez ravnatelja do 'rješavanja problema'
Zenit u novom starom ruhu
Objavljen reprint časopisa Zenit
Ivana Orleanska na lomači
Vladimir Kranjčević i Simfonijski orkestar HRT-a
Sudjelujte na posljednjem Ffriku!
Peti i posljednji FFRIK
Vodič o civilnom društvu
Civilno društvo u Hrvatskoj treba poraditi samo na sebi
Njemačka državna filharmonija Porajnja-Falačke
Zabranjeno kazalište - Dragan Živadinov
Vodič kroz svjetsku književnost za inteligentnu ženu
Svjetska književnost u ženskom ključu Nadežde Čačinović
Ruski nacionalni orkestar
Mein Kampf bez konteksta
Hrvatima za «Mein Kampf» nije potreban kontekst?
Novo izdanje rodno osviještene Jazzarelle
Simfonijski orkestar Grada Caracasa u Lisinskom
Otvorena izložba posvećena suvremenoj dubrovačkoj umjetnosti
Otvorena izložba 'Libertas - Suvrememena Dubrovačka umjetnost'
Vesna Gorše snima live album u Lisinskom
'Najkraće priče' - nova knjiga Dražena Ilinčića
Dražen Ilinčić objavio novu knjigu
Je li Histrionski dom privatno kazalište?
Histrionski dom – privatno ili 'paravojno' kazalište?
Einojuhani Rautavaara - Vigilia
Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli
Danski nacionalni simfonijski orkestar u Lisinskom
Andrzej Stasiuk
Lutosławskijev 'Glasovirski koncert' prvi put u Hrvatskoj
ZagrebDox pomaže dokumentaristima iz regije
Zagreb dox organizira Pitching forum
Sprovod u Theresienburgu
Umijeće improviziranja na orguljama
Scenska prikazanja Stravinskog i Orffa
Sve o Pojmovniku rodne terminologije
Ministarstvo kulture najavljuje rat sapunicama koje kvare mlade glumce
Ministarstvo kulture želi poboljšati svijet!
'Jackie' & 'Svinjac' - Ivica Buljan
Hilary Hahn u Lisinskom
Objavljen 'Pojmovnik rodne terminologije'
ZagrebDox u zagrljaju zoofila i kanibala
Novi uspjeh kustoskog tima WHW
Kustoski tim WHW radi 11. Istanbulski bijenale
Kvartet Porin i Monika Leskovar u Lisinskom
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji
Ljubav, smrt i politika u trojedinoj predstavi
Tri nove suvremenoplesne predstave
ABS u Karasu
Silazak bijelog pečata na bijeli kvadrat
Usmena povijest homoseksualnosti
Homoseksualnost od Tita do Tuđmana
Udaraljkaška elita u Bjelovaru
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2007.
Likovnost - godišnji pregled 2007.
Vesela udovica - Peter Oschanitzky
Djela hrvatskih umjetnika iz Narodnog muzeja u Beogradu, doputovala u Zagreb
Tosca - koncertna izvedba
Aziza Mustafa Zadeh u Lisinskom
Delirijum tremens - Goran Marković
Festival novog cirkusa
Festival novog cirkusa - žongliranje kao umjetnička, a ne politička disciplina
Ivo Pogorelić u Lisinskom
Londonska filharmonija i Leonard Slatkin
Paul McCreesh: ne vidim potrebu za sviranjem na metalnim e-žicama
Orkestar Champs-Élysées
ABS u PM-u
Milko Kelemen
Milko Kelemen: elektronska muzika ima još puno mogućnosti
Gavelline večeri po 22 put
Kinetizam u Umjetničkom Paviljonu
Kinetizam od početka do danas
Park - Janosz Sikora
Karamazov u Lisinskom
Nema spavanja na lovorikama!
Edin Karamazov
Edin Karamazov: Sting je sretan izbor za izvođenje Dowlanda
Matačićeve želje i dalje neostvarene
Skandinavski dizajn u Muzeju za umjetnost i obrt
Umro Nenad Turkalj
Varaždinske barokne večeri i radikalne promjene
Jezični portal
Varaždinske barokne večeri otvaraju se Europi
K2 Sur*viver
Hrvatski jezični portal još nije dostupan svima
Mayumana - idejno ispražnjena zabava
Dijeljene glazbe i manjinski identiteti
Novi smjer Baroknih večeri
Zlatni lav okuplja umjetnike na granici
Rezultati natječaja 'Zagrebačke priče'
Za Maju i Reubena Fowkesa 'revolucija nije vrtna zabava'
Lijenosti kroz 'Promjene' BAD Co.
Apsurdno, od pisaca se očekuje da sve sami nauče!
Što Ivana Brlić Mažuranić i Thompson imaju zajedničko?
Ivana Franke na Venecijanskom bijenalu predstavila svoj 'Latency'
Prodori avangarde u hrvatskoj umjetnosti
Branko Franceschi
Biljana Srbljanović
Dubravka Oraić - Tolić
Željko Kipke
Igor Zidić
Mladen Tarbuk
Predrag Matvejević (drugi dio)
25. Tjedan suvremenog plesa
Jubilarni 25. TSP počinje!
Beowulf - Robert Zemeckis
Miško Šuvaković predstavlja novu knjigu i izložbu
'Konceptualna umjetnost' Miška Šuvakovića
Naš čovjek na terenu - Robert Perišić
Objavljen hrvatski prijevod Etgara Kereta
'Telephoning' Ivana Marušića Klifa
Hakiranje telefonskih linija u Galeriji Galženica
Magris na putu prema Nobelu
Gavelline večeri - rezime
25 FPS 2007.
Eksperimentalni 25 FPS po treći i veći put među Hrvatima
Motovun se sprema za deveti festival
Miško Šuvaković
Boris Bakal
Antun Maračić
'Odlično je baviti se kriminalom' - zbirka priča ili priručnik za preživljavanje?
'Odlično je baviti se kriminalom' - zbirka priča nezaštićenog svjedoka
Marko Pogačar - pjesnik nove generacije
Poezija Marka Pogačara otvoreno o 'koruptivnom utjecaju' Crkve
Vedrana Rudan