Eurokaz: Smrt kazališta ili kazalište smrti?

Razrješava ga ovih dana na Mirogoju najvećim produkcijskim iskorakom u povijesti festivala, peripatetičnom instalacijom nazvanom „Tertulia“. Pri samom kraju festivala zbrajaju se dojmovi, ali i iskazi gostiju koji su u Zagrebu bili ili još uvijek jesu povodom smrti – smrti kazališta ili kazališta smrti, a poneki i zbog smrti u kazalištu.

Ovogodišnja Eurokazova tema korijene i ne treba tražiti. Smrt je, bila ona shvaćena kao kraj ili tek sastavni dio života, a za one posebno optimistične i uvjerene, ona je zapravo i početak novog, i kao takva je vječna tema, nešto kao pitanje svih pitanja. Ako kazalište jest život sam, onda ono ne može bez smrti, što je i umjetnička ravnateljica Eurokaza Gordana Vnuk sažela u svojoj najavi ovogodišnjeg festivala. Svi, tvrdi ona, znamo da se porijeklo kazališta veže uz rituale oko kulta mrtvih, i to bez obzira je li riječ o istočnjačkoj ili zapadnjačkoj tradiciji. Noviji primjeri govore da veza između izvedbe i umiranja ne gubi aktualnost, pa tako Jean Genet smatra da je teatar dijalog s mrtvima, a groblja prava mjesta za to. Tu tvrdnju ovogodišnji je Eurokaz ozbiljno shvatio.

Citata u vidu teorijskih uvida, rečenica koje jednostavno dobro zvuče ili pak dijelova predstava, pa čak i cijelih kazališnih poetika, nije teško naći kad se misli o smrti u umjetnosti. Ovogodišnji Eurokaz pokazao ju je s raznih strana, preko dokumentarne, ili dokumentarističke lutkarske inačice, do performansa o smrti koji ubija kazalište u njegovoj tradicionalnoj formi, da bi sve skupa zaista završili na groblju. Mirogoj je ovih dana premrežen kablovima kako bi noćni šetači i Eurokazova publika mogli uživati u dijalogu s prošlošću kako su ga zamislili argentinski umjetnici Nicolas Varchausky i Eduardo Molinari, autori projekta nazvanog „Tertulia“. Izvorno, taj je projekt ostvaren na groblju Recoleta u Buenos Airesu 2005. u sklopu tamošnjeg Internacionalnog kazališnog festivala, kada ga je vidjela i Gordana Vnuk. Argentinski projekt bavio se, preko grobova ali i preko zbiljskog i značenjskog nasljeđa onih koji u njima leže, konkretnom argentinskom poviješću. No, „Tertulia“, ne pravi razliku između velikih imena i takozvanih malih ljudi jer u smrti su ionako svi isti. Molinari svoj rad opisuje kao audio-vizualnu instalaciju. Naslov projekta, u 19. je stoljeću označavao popularna društvena okupljanja na kojima se u veseloj atmosferi plesa hrane i pića, raspravljalo o politici, kulturi i poslu. Prema Molinariju, „Tertulia“ generalno nudi metafizički susret nas i naših predaka, i tako  pokušava stvoriti zajedničko estetsko iskustvo u tako intimnog ambijenta kao što je groblje.

Specifičnost projekta nije samo u lokaciji, nego i u načinu kako reagira na prošlost i što od nje može rekreirati, a što iz nje proizvesti. Zato argentinski umjetnici naglašavaju da se njihov rad najprije bavi sjećanjem kao podlogom za bolje razumijevanje i jasniji današnji odnos prema zbilji, a ne samo prema mitovima i subjektivnošću ionako  zamagljenoj prošlosti. Zato Molinari tvrdi: «Kad se sjećamo, stvaramo novu inačicu događaja iz prošlosti postavljenu u novu vremenski kontekst. Drugim riječima, sjećanje nam ne vraća ono što je bilo takvo kakvo je bilo, nego ponovno uspostavlja mogućnost da prošlost ponovno postane aktualna. Zato je sjećanje kao živi organizam, nepoznato područje koje možemo iznova otkrivati i gdje se ponovno možemo naseliti. Povijest je za nas polazišna točka putovanja a ne odredište. Vjerujemo da je svrha  umjetnosti postavljanje pitanja, stvaranje diskusije, kreativnog dijaloga, mašte i misli, i to prvenstveno s ciljem odgovora na pitanje što znači živjeti u današnjem svijetu.»

„Tertulia“ nije jedini ovogodišnji produkcijski pothvat Eurokaza. U suradnji s Kulturom promjene Studentskog centra, festival stoji i iza nove predstave Zlatka Burića Kiće, jednog od osnivača legende domaće kazališne alternative - Kugla glumišta. Iako je u međuvremenu postao priznata zvijezda europskog srednjostrujaškog teatra, Kićo nije zaboravio korijene. Zato je, zajedno s nekadašnjim prvoborcima drukčijeg kazališnog izraza, a među njima je najvažniji i dalje aktivni Damir Bartol Indoš, ali i uz pomoć ostalih članova Kugle te današnjeg ansambla Teatra &TD, za Eurokaz napravio predstavu naslova „Knjiga mrtvih“. Ona nije, kako se najavljivalo, rekonstrukcija rada Kugle, nego jednostavno – posveta dragim ljudima, od kojih su neki, slučajnosti koju možemo pripisati koincidenciji ili metafizici, umrli baš tijekom rada na predstavi. Naslov, naravno, asocira na „Egipatsku knjigu mrtvih“ i „Tibetansku knjigu mrtvih“, ali duhovne dimenzije ove predstave ne treba previše doslovno shvaćati. Burić se ionako grozi velikih drama i velikog teatra, u koji uopće ne vjeruje. Unatoč tome, «Knjiga mrtvih» velika je površinom i zamahom jer zauzima cijeli prostor Studentskog centra te koristi vatru, ozvučenje, pa čak i ZET-ov autobus.

Predstava britanske kompanije znakovitog imena Forced Entertainment bitno je manje spektakularna, iako se zove upravo – „Spectacular“. Riječ je o duetu Claire Marshall i Robina Arthura, članova grupe koja već četvrt stoljeća drži avangardnu liniju britanskog kazališta, u kojoj njih dvoje govore o smrti ali se s njom i sprdaju, i tako dopuštaju, ali ne i zagovaraju, i smrt samog kazališta. Ipak, u tu smrt Claire Marshall ne vjeruje: «Kazalište, ili bilo koja živa izvedba, još uvijek zaista može uzbuditi, i u čovjeku pobuditi vrlo snažne osjećaje, od toga da vam je neugodno do čistog bijesa, koje ne proizvodi posredovano iskustvo. Ne mislim da se to uvijek događa, ne izaziva to svaka predstava koju pogledate, ali uzbuđenje koje donosi spoznaja da vas je upravo dotaknula neka izvedba tako je veliko da samo sebe opravdava.»

Predstava Forced Entertainment tematizira smrt na poseban način, tako da glumci u formi stand-up  komedije, glume same sebe u pokušaju da budu ozbiljni pred licem, smrti. Za Robina Arthura  ionako ne postoji drugi način da suvremeno kazalište tematizira smrt: «Upravo to što je djetinjasta, blesava, patetična i priglupa, čini ovu predstavu donekle prihvatljivom u mojim očima. Ne mogu se zamisliti u situaciji da zaista pokušavam napraviti ozbiljnu i pametnu predstavu o smrti. Ne mogu zamisliti ni kako bi ona izgledala, ali vjerojatno je nitko ne bi mogao gledati danas jer bi bila grozna i pompozna. Možda se to još i moglo u kazalištu 16. i 17. stoljeća, ali danas, zbog cijelog niza razloga, to više ne možemo. Nemamo više takvu vrstu odnosa s tim stvarima.»

Različitost poetika približavanja smrti u kazalištu, ili smrti kazalištu, na ovogodišnjem je Eurokazu možda najbolje pokazala nizozemska kompanija Hotel Modern, čiji članovi iako glumci, najviše vole raditi s maketama i lutkama ne većim od prsta. Predstava „Kamp“ s kojom su zauzeli cijelu pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih zapravo je maketa koncentracijskog logora, i to baš najzloglasnijeg među njima, Auschwitza, i jednog običnog dana u njemu. Lutke koje izlaze iz vlaka, obavljaju svakodnevne logoraške zadatke da bi na kraju bile likvidirane u plinskim komorama ili spržene strujom u pokušaju bijega, za domaću su publiku, naviknutu da je lutkarstvo kao kazališni jezik namijenjeno isključivo najmlađima, bilo pravo otkriće. Doda li se tome i dokumentarni film koji Pauline Kalker, Arlene Hoornweg i Herman Helle snimaju tijekom izvedbe i prikazuju na platnu, „Kamp“ je zaista iznenađenje. Međutim, autorima i izvođačima namjera nije bila samo zadiviti vještinom, jer smatraju da je tema koncentracijskog logora i danas važna. Osim toga, djed Pauline Kalker završio je u Auschwitzu, pa za nju ova predstava ima i sasvim osobnu dimenziju: «Ovo nismo napravili s isključivo edukativnom namjerom. Naravno, smatram da novim generacijama treba reći što se zapravo tamo dogodilo, ali to nije bio glavni razlog. Pravi poticaj za sve nas, a najprije za mene bila je mogućnost da se na udaljeni i simbolični način sretnem sa svojim djedom u posljednjim i najtežim trenucima njegovog života.»

Sve u svemu, ovogodišnji Eurokazov obračun sa smrću u kazalištu privukao je solidan broj posjetitelja koji su možda od tako velike teme očekivali više. No, istina je uvijek, kako su podsjetili Forced Entertainment, manje spektakularna od onoga što smo u stanju zamisliti, pritisnuti panikom, strahom i brigom. Upravo zato, kao što se ne treba bojati za kazalište, jer ono neće umrijeti koliko god se bavilo smrću, te makar je ponekad i prizivalo, tako ne treba strahovati niti od naše osobne smrti. U procesu privikavanja na nju, još 27. i 28. lipnja  zagrebačka publika ima priliku prošetati Mirogojem i doživjeti Eurokaz na groblju. „Tertulia“, dijalog s mrtvima i živima, počinje u 22 sata a završava oko ponoći, u čemu ne treba tražiti (ne)primjerenu simboliku.

AUDIO VERZIJA

(I.R.)

Pročitajte i ...
Perforacije – tjedan izvedbenih umjetnosti
Ljetni festivali - da ili ne?
Jan ili Milo, pitanje je sad!
Eurokaz 2009. - Summa summarum
Još malo o smrti na Eurokazu 2009.
Eurokaz 2009. - prvi izvještaj
Knjiga mrtvih - Zlatko Burić Kićo
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Noć kulturnih instituta Europske unije