Razgovor: Filip David

Oni nisu imali ni svoj manifest, niti su se okupili oko jednog književnog časopisa, a također ih ne krasi ni pretenciozno ime. Ipak, kratki popis imena koji su tu skupinu činili izaziva poštovanje: Danilo Kiš, Mirko Kovač, Borislav Pekić i, last but not least, Filip David. Potonji je ujedno i najmlađi među njima, a među živima se danas nalaze on i Kovač, obojica nedavni gosti u Zagrebu.

Filip David rođen je 1940. godine, a diplomirao je filologiju i dramaturgiju. Bio je dugogodišnji urednik Dramskog programa Televizije Beograd, dok mu s Miloševićevim dolaskom na vlast doslovno preko noći nije zabranjen ulazak u zgradu televizije. Osim spisateljske karijere, čiji je najveći trenutni domet roman «Hodočasnici neba i zemlje», David je kao vrstan dramaturg, a kasnije i profesor dramaturgije na beogradskoj Akademiji, surađivao na mnogo scenarija, iz kojih su nastali neki od najpoznatijih filmova jugoslavenske kinematografije. Najbolji primjeri svakako su «Ko to tamo peva» Slobodana Šijana, «Okupacija u 26 slika» Lordana Zafranovića i «Bure baruta» Gorana Paskaljevića.

David je u međuvremenu otišao u mirovinu, posvećujući se ponajviše pisanju proze, Fraktura mu je izdala kratki roman «San o ljubavi i smrti», koji se sastoji od dvije priče, povezane jednakom filozofskom potkom, a ne preklapajućim likovima ili događajima.

Kandidatkinja na nedavnim izborima u Srbiji bila je Biljana Srbljanović ispred LDP-a, koja je i osam godina bila vaša asistentica na katedri dramaturgije, a u kampanji je izjavila kako je sa svojom pristojnošću raskrstila, jer nekada jednostavno treba reći «Marš, bando nacionalistička!». Slažete li se s takvim pristupom?

Ja sam od početka devedesetih bio dio intelektualne opozicije Miloševićevom režimu i pisao sam protiv njega gdje god sam stigao, od Feral Tribunea do Švedske. Tako da razumijem taj njen stav, ali u konačnici je to stvar izbora riječi. Grublji jezik nisam upotrebljavao, a ne koristi ga ni Biljana, no odlučila je svakome reći istinu u lice. Ne treba zaboraviti kako je to ipak politička borba.

Dualnost erosa i tanatosa temeljna je tema vašeg najnovijeg romana, kao što se uostalom može iščitati iz naslova «San o ljubavi i smrti». Što vam je bio glavni cilj za vrijeme pisanja?

Vodio sam se rečenicom Andrea Gidea, koji je rekao kako mu je na umu samo priča koju želi ispričati. O konačnom značenju te priče nisam razmišljao, jer to je prepušteno čitateljima. Često pisac nije svjestan svih značenja svoje knjige i u tom smislu svaki pisac traga za svojim idealnim čitateljem. Ono vrhunsko, čemu pisac treba težiti, jest da se njegova knjiga može čitati više puta na više različitih načina.

Kako je započelo prijateljstvo Danila Kiša, Borislava Pekića, Mirka Kovača i vas?

Mogu reći da sam u tom smislu rođen pod sretnom zvijezdom. Nas četvorica smo, nekako u isto vrijeme, objavili svoje prve romane u Prosveti i osjetili smo bliskost u shvaćanju literature, sastajali smo se i međusobno čitali rukopise. Sjećam se kako je Kiš «Baštu, pepeo» prvi puta čitao nama. Razlikovali smo se u mnogo stvari. Na primjer, Kovač je kao svojeg uzora navodio Faulknera, Kiš brojne francuske pisce, Pekić pak Thomasa Manna, a ja Franza Kafku. Ali, ostali smo prijatelji do kraja.

Čini se da je Pekić danas, nažalost, pomalo zaboravljen pisac. Vi ste bili svjedok kada je on, tada u londonskom egzilu, pisao svoj apokaliptični triler «Besnilo»?

Pekić je u detalje poznavao Heathrow, gdje se «Besnilo» događa. On je svaki dan odlazio tamo i bilježio sve što bi vidio. Jednoga dana su ga primijetili policajci i priveli, a on im je objasnio kako je pisac koji skuplja građu za svoj roman. Kako je to bilo vrijeme prije ovog rata protiv terorizma, oni su mu dali planove cijeloga aerodroma, koje je on u jednoj sobi položio na pod, pazeći uvijek da mu se likovi u romanu kreću u skladu sa stvarnim rasporedom.

Kiš je pak u današnjoj Srbiji napadan zbog svojeg židovskog porijekla. Koliko je problem antisemitizma opasan i kako na sve to reagira tamošnja javnost?

Napravio sam popis 120 izrazito antisemitskih knjiga koje se danas mogu kupiti u Srbiji. Većina njih je prvi put objavljena za vrijeme Drugog svjetskog rata a sada se doštampavaju. No, bizarno je to što u Srbiji ima i filosemita, koji također misle da Židovi vladaju svijetom, ali da im se treba približiti. Drugi važan poticaj antisemitizmu je proglašavanje Nikolaja Velimirovića za pravoslavnog sveca, koji je napisao neke od najgorih stvari o Židovima koje se mogu pročitati.

Kada je riječ o vašem radu na filmu, kako ste se snašli u donekle potčinjenoj ulozi scenarista u odnosu na režisera, koji se uvriježeno smatra glavnim autorom?

Na kraju se uvijek kaže kako je film tog i tog režisera i to treba prihvatiti. Zbog toga je, recimo, Dušan Kovačević počeo režirati jer on je napisao «Maratonci trče počasni krug», a nakon što ih je Šijan pretvorio u film postali su to Šijanovi «Maratonci». Uvijek sam uživao raditi na filmovima, ali to nisam nikada gledao kao na nešto svoje. Moje je prije svega dotjerati scenarij.

Je li bilo određenih neugodnih situacija i sukoba u vašem filmskom angažmanu, s obzir da su režiseri nerijetko imaju prilično veliki ego?

Najdraži su mi oni projekti u kojima sam nešto dobro predložio. Naravno, ti razgovori znaju biti vrlo teški i neprijatni. Lordana Zafranovića i volim i cijenim, ali mi smo se znali posvađati i izvrijeđati, kako bi stvari doveli do usijanja. Ali znali smo pričati tjednima i na kraju bi imali najbolji mogući scenarij.

Na «Ko to tamo peva» potpisani ste kao suradnik na scenariju Dušana Kovačevića. Koje su vaše konkretne ideje bile za obogaćivanje te priče?

Bilo ih je nekoliko. Sugerirao sam prebacivanje priče u vrijeme pred Drugi svjetski rat, pa lik nacističkog simpatizera kojeg glumi Danilo Bata Stojković, a i vozač Miško je moja ideja. No, scenarij je bio postavljen tako da je otvarao mogućnosti, pa se nije bilo teško sjetiti i predložiti ona dva romska pjevača, koje je onda našao Dušan Kovačević. Također, on je sve te ideje odlično znao napisati u smislenu priču.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Filip David
Biljana Srbljanović
Pravo čudo - Lukas Nola
Rade Jarak objavio novi roman
'Pustinje' - fikcionalna autobiografija Rade Jarka
'Figura 17' završava mističnu trilogiju Željka Kipkea
David Albahari se grozi upotrebe pisaca u politici
Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli
Delirijum tremens - Goran Marković
Život drugih (Das Leben der Anderen)
Sandorf - agencija koja pisce iz regije zastupa u bijelom svijetu
Sandorf - prva domaća književna agencija
Izvještaji iz tamnog vilajeta
Drukčija Bosna u 'tamnom vilajetu' Dževada Karahasana
Književnost - godišnji pregled 2007.
San Ivanjske noći - Aleksandar Popovski
'Imprimatur' - roman o katoličkoj crkvi kojeg Vatikan nije odobrio
Don Juan (pripovijeda sam o sebi) – Peter Handke
Andrzej Stasiuk
Bal u operi - fikcija koja je postala stvarnost
Norbert Gstrein: Dobro je imati odmak od rigidnih očekivanja
Petar Selem
Splitski HNK novu sezonu dočekuje s brojnim nedoumicama
Gliptoteka ugostila retrospektivu Mirka Ilića
Retrospektiva Mirka Ilića u Gliptoteci HAZU
Boris Dežulović i Predrag Lucić u Močvari
Melodije Bljeska i Oluje u Močvari
Svetislav Basara u Zagrebu
Svetislav Basara na Danima srpske kulture
Nataša Govedić povodom promocije svoje knjige
Filozofija dramativiteta Nataše Govedić
Srđan Dragojević
Zvonko Maković
Renato Baretić
Klopka - Srđan Golubović
Anđeli garavog lica u Galeriji SC
Marko Vidojković: revolucija je moguća samo na individualnom nivou
Marko Vidojković - gost Festivala europske kratke priče
Bora Ćosić i "Put na Aljasku"
Bora Ćosić putuje po prodanim zemljama
Duševna bol Emira Kusturice košta 12.000 eura
Novosadski filmski front
Novosadski filmski front – mali budžeti, velika kreativnost
Razgovor sa Želimirom Žilnikom
Želimir Žilnik: Veljko Bulajić je parazit!
Kusturica protiv Nikolaidisa
Andrej Nikolaidis vs. Emir Nemanja Kusturica
Revija malih književnosti
Le Zbor ima rođendan!
Kuga - Oliver Frljić
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji - Oliver Frljić
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji
Ljubav, smrt i politika u trojedinoj predstavi
U 'Mećavi' je veći metež iza scene nego na njoj
Čak i kad je prirodno, kazalište ne može imitirati život
Američki, ali ne samo američki Eurokaz
22. Eurokaz: od obavezne lektire do ispitnih produkcija
Idiot - Ivan Plaziblat
Odmor od povijesti - Bacači sjenki
Projekt Zagreb u MGZ-u
Zagreb u stanju tranzicije
Proces - Ivan Plaziblat