Dorta Jagić piše prozu s prizvukom poezije

21.07.2009. Print | Pošalji link

O tome kako danas svi prije ili kasnije zaplivaju proznim vodama, svjedoči i prva zbirka priča nagrađivane pjesnikinje Dorte Jagić.

Dotična je do sada objavila nekoliko zbirki pjesama, a za prvu, «Plahta preko glave», osvojila je 1999. godine nagradu na Goranovom proljeću za mlade pjesnike. Nakon toga su uslijedile još tri, a zadnja je bila «Kvadratura duge» u izdanju AGM-a prije dvije godine. Naravno, cijelo to vrijeme je Jagić, inače diplomirana filozofkinja, pisala i kratku prozu, za istu osvojivši drugu odnosno treću nagradu na natječajima koje su organizirali Vijenac i Večernji list.

Ipak, na ukoričavanju svoje proze Dorta Jagić nije insistirala, pa je njena prva zbirka priča, upečatljivo naslovljena «Kičma», zasluga i njene urednice Nele Milijić, koja vodi nakladničku kuću Aora. Ona je od Jagić zatražila da skupi prozu koju je tijekom godina pisala, intervenirajući minimalno u sami tekst, ali određujući raspored priča. Rezultat je neuobičajena zbirka, natopljena poezijom, u kojoj se tekstovi mogu podijeliti na dvije jasne skupine. U prvoj je proza klasične fabule, s jasnim početkom i krajem, dok su u drugoj nalaze tekstovi u kojima se ponajviše oslikava atmosfera ili stanje, ne nužno s jasnim odrednicama vremena, mjesta i radnje.

Prvo pak što upada u oči jest naslov, kojeg je autorica odabrala baš iz tog razloga, te, čini se, pogodila: «Mnogi me za to pitaju, jer očito je kičma jedna jaka, izazovna riječ. Meni je ona i draga osobno, a izabrala sam je zato što se kroz mnoge priče provlači tema hrabrosti, za što riječ 'kičma' inače stoji.»

«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.»

Tematski gledano, «Kičma» je posvećena te se i ponajviše bavi ženskim iskustvom svijeta. Jagić portretira različite likove kojima je zajedničko njihovo rodno određenje, ali i problemi i nesreće koje i danas status žene u patrijarhalnom društvu još uvijek nažalost podrazumijeva. Za Dortu Jagić žene se nisu kao tema nametnule činjenicom da je i ona jedna, nego ponajviše zbog kompleksne ženske psihologije, pune nijansi i suptilnosti. Proza koja je sakupljena u «Kičmi» nastajala je stihijski, objašnjava autorica, no ženska tema se nekako sama od sebe profilirala. Tako se mogu naći kratke proze o ženama različitih generacija kao i u različitim kontekstima: «U priči 'Krevet' opisuje staricu koja je ostala sama, bez muža i djece, koja više nema što očekivati u životu. S druge strane, opisuje i usamljenost mlade žene u priči 'Čekaonica'.»

Jedna od najupečatljivijih svakako je i priča «Celulit», u kojoj se Jagić, raskrinkavajući žensku nesigurnost u vlastiti izgled, obrušava i na danas uvriježene norme ženske ljepote, kakve u stvarnosti nije moguće ostvariti. No, kao i kod svake zbirke priča, neki su tekstovi bolji, a neki lošiji:» Ne vjerujem u mogućnost da se dogodi potpuno savršena zbirka priča. To je previše pretenciozno. U mojoj zbirci ima i priča za koje ne mislim 'ah, to je to', ali ipak je postojao razlog da se objave. Nisu to loše priče i nose sa sobom nešto vrijedno. Svjesna sam da nisu sve savršene, ali mi se čini da ima više onih iza kojih mogu do kraja stati.»

Dorta Jagić se inače bavi i prevođenjem, od čega živi, s obzirom da se danas u Hrvatskoj od pisanja to teško može. Svoju ulogu spisateljice i pjesnikinje, dakle čuđenja u svijetu, vidi dvojako: «Danas je tržište jako bitno, pa ti se nameće i osjećaj krivnje što si pisac. Danas se treba biti nekakva luda, a nekad je to bilo nešto posebno. Paradigma je drukčija i u tržišnom vremenu ispadamo pomalo smiješni, jer je vrijeme umjetnika kao proroka prošlo. Ipak, ne dozvoljavam da mi se nameće taj osjećaj krivnje.»

Nije teško predvidjeti kako će tržište knjiga  zbirku priča «Kičma» najvjerojatnije ignorirati. Što Dortu Jagić neće zaustaviti u pisanju, iako smo već neko vrijeme u onoj tranzicijskoj fazi kada se profitabilnost predstavlja kao kvaliteta, a prodaja kao kriterij uspostavljanja književnog kanona. Za drukčiji pristup za sada nedostaje kičme, jer se previše ljudi boji da će im ona puknuti ako se, pa makar i slučajno, usprave. Dorta Jagić zato, između ostaloga, pokazuje da se, uz određenu cijenu, ipak može stajati uspravno.

AUDIO VERZIJA

(G.D.)

Pročitajte i ...
Dorta Jagić ima 'Kičmu'
Darija Žilić o ženskoj poeziji
Pisati mlijekom - knjiga Darije Žilić o ženskom pjesništvu
Književnost uživo
Brutal organizira festival poezije
Počinje Međunarodni festival suvremene poezije
Na scenu stupaju mlade pjesnikinje
Žene koje pišu poeziju

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici