Prostorno specifična kiparska instalacija Petra Barišića

I raniji autori, poput nedavno Tomislava Buntaka, svakom su novom izložbom iz tog ciklusa izvodili radikalnije intervencije, pokušavajući iznaći neko sretno rješenje između dviju krajnosti: preagresivnog nametanja ambijentu, ili u slučaju Umjetničkog paviljona uvijek prisutne mogućnosti da prostor nadvlada njihov vlastiti rad. Kao i Buntak, kipar Petar Barišić krenuo je od onog što je prepoznatljivo njegovo – monokromnih bijelih objekata-reljefa kakve izlaže već niz godina. Budući da su sami bazirani na logici konstrukcije, variranja, kombiniranja i umnažanja različitih drvenih elemenata, Barišićevo doslovno osvajanje prostora Umjetničkog paviljona može se shvatiti kao rezultat progresije tih postupaka do enormnih dimenzija.

Umjesto da zidovi paviljona budu neutralni bijeli okvir na kojem će se izložiti radovi, Barišić ih u potpunosti prekriva svojim plitkim drvenim kutijama. Svaka od njih sadrži jednostavnim letvicama oblikovan i jedinstven ideogram, a rad u određenom smislu, kaže umjetnik, preuzima funkciju zida. Zanimljivo je da i Barišić, kao ranije Buntak, unutrašnjost umjetničkog paviljona vidi kao sličan crkvenom prostoru, sa svim štukaturama, dekoracijama, pa i nametljivim dimenzijama.

‘Paviljon svakako ima tu konotaciju, pa sam se namjerno poigrao s piktogramima, odnosno znakovljem koje postoji i u mojim ranijim radovima. Naime, kada ih usporedim sa skulpturalnom dekoracijom Umjetničkog paviljona, čini mi se kao da se na neki način radi o istoj stvari. Naravno da je vidljivo kako je moja 'bjelina' ovovremena, dok je ovo drugo rađeno prije 110 godina. Iz toga se može iščitavati da sam se pomirio, ili čak doslovno naslonio na već postojeći ambijent, te posebno kroz upotrebu 'pisma' iskoristio i neku vrstu memorije, od početka pisane povijesti do danas.’ 

Kustosica Leonida Kovač kaže kako izložba zapravo stupa u dijalog s ukupnom poviješću moderne umjetnosti, propitujući temeljne oblikotvorne i teorijske postulate na kojima je ta povijest umjetnosti građena. Zidnim reljefima, kao i dvama golemim 'kavezima' u krilima Umjetničkog paviljona Barišić, kaže, problematizira pojam neutralne galerijske 'bijele kocke', dok središnji osam metara visok dio instalacije uistinu neodoljivo podsjeća na paradigmatski rad konstruktivizma - Tatlinovu maketu za spomenik Trećoj internacionali. Leonida Kovač također se osvrće na Barišićeve reljefe kao neku vrst kaligrafije ili ideograma, odnosno u njima kao temeljni referent vidi pismo, a to ju vodi ka pojmu jezika.

‘Pitamo se o proizvodnosti teksta. Ovdje se radi o tekstu kao proizvodnosti, o ponovnom preispitivanju svega što znamo i što smo naučili o umjetnosti 20. stoljeća, modernoj umjetnosti, njezinim odrednicama, kretanjima i tokovima. Temeljni performativ Barišićeve izložbe je upravo u tome što nas njegovo bijelo ‘pismo’ odmiče od svih mogućih dogmi, koje se prije svega odnose na preciznu nomenklaturu kojom disciplina povijesti umjetnosti klasificira i sortira pojedina umjetnička djela. Izložba također računa na drugačiju percepciju, i to ne samo ono što se zadnjih 20 godina naziva živom tjelesnom percepcijom, nego i na jednu mentalnu avanturu koja nas vodi u spoznaju nespoznatih prostora.’

Što se realizacije tiče, Barišić si je za pripremanje izložbe uzeo pune dvije godine i desetke suradnika, što si u slučaju samostalnih izložbi rijetko koja galerija ili umjetnik kod nas uspije priuštiti. Osim reljefa kojima su obloženi zidovi, izložba sadrži i dvije 'sobe u sobama', krletke od kojih jedna funkcionira kao labirint, a posjetitelji se kroz obje mogu kretati. Sličnost središnje oktogonalne konstrukcije pod kupolom Paviljona s Tatlinovim spomenikom, kaže Barišić, je ipak uglavnom slučajna, ali on ne bježi od memorije povijesti umjetnosti, nego ju samo daje u drugom kontekstu.

Kao i skulpture koje Barišić izlaže posljednjih godina, i ova kiparska instalacija, zajedno s njenom svjetlosnom komponentom u sklopu krletki, u potpunosti je bijela. ‘Bjelinom sam pokušao koliko god je moguće anulirati materijalizaciju, i u tome sam dobrim dijelom, mislim, i uspio. S druge strane, kada gledamo bijele kutije kojima sam prekrio zid, u njima se između pojedinih unutra raspoređenih dijelova stvara sjena, koja formom postaje jača nego sama materija. Ovdje se radi o inverziji dematerijalizacije koju sam ranije spomenuo.’

Više od tisuću elemenata od kojih su sagrađeni reljefni privremeni zidovi trebat će nakon izložbe nekamo skladištiti. Iako se i ta mogućnost čini posve opravdanom u kontekstu njegovog dosadašnjeg rada, Barišić kaže kako mu nije namjera reciklirati ih. ‘Mislim da sam u svakoj od svojih mijena i faza iscrpio jednu temu i logično, najčešće preko nekog prijelaznog rada, otišao u novom smjeru. Zadnji radovi uvijek su otvarali novi put, a s ovim na neki način i završavam jedno razdoblje. Već imam u planu novi projekt koji će biti i zvučni, te će uključivati i pokret.’

Izložbu ‘Bijelo’ u Umjetničkom paviljonu, koja tako predstavlja i završetak jedne faze za ovog umjetnika, možete pogledati do 12. listopada. Za novi projekt, koji će se ostvariti iduće godine, Barišić najavljuje korištenje drugih materijala, kao i suradnju s autorima iz područja suvremene glazbe. Umjetnički paviljon na samom je početku vidio kao nešto što ga podsjeća na crkvu, iako on to ni izbliza nije, ali za najavljeni projekt dobit će upravo jedan takav prostor, koji je nedavno preuređen u galeriju.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Bijelo Petra Barišića
ABS u Karasu
Silazak bijelog pečata na bijeli kvadrat
Ruža na asfaltu
Ruža na asfaltu – postmodernistički mjuzikl
Slobodan Šnajder
Tiha pobuna
Njemački ekspresionizam u Galeriji Klovićevi dvori
Izložba: Tražeći mjesto za zaborav
Hodočasnici - vizija mističnih putovanja Tomislava Buntaka
Gerhard Richter – ravnodušan, ciničan i mehanički slikar?
Kinetizam u Umjetničkom Paviljonu
Kinetizam od početka do danas
Zagrebačke ljetne večeri i Scena 'Amadeo' - simbiozom do štednje!
Volimo li gledati druge ljude?