Narančasti pas i druge priče – predstava o povijesti performansa

Ono po čemu se razlikuje od drugih formi likovnih umjetnosti je njegova ne-objektnost, dok se od drugih izvedbenih formi poput kazališta razlikuje svojom neponovljivošću. Za generaciju umjetnika šezdesetih i sedamdesetih godina bilo je važno izbjeći zamku pretvaranja svega onog što stvaraju u robu. Vjerovali su i u katarzičnu moć performansa, koji postaje 'djelom' u točno određenom prostoru i trenutku u kojem se on odvija između izvođača i publike. Mnogi od umjetnika zato su i izbjegavali ponavljati svoje performanse, pritom bivajući skeptični čak i oko uloge i statusa njegovog dokumentiranja.

Primjerice, poznata američka umjetnica Laurie Anderson svoje rane performanse nije dala dokumentirati, između ostaloga i zato što je smatrala da se njeni radovi bave sjećanjem, te kako je primjereno da oni ostanu zabilježeni prvenstveno u sjećanju publike. Ubrzo se, međutim, pokazalo da s tim stavom postoji i jedan problem. Anegdota kaže kako su je obožavatelji počeli gnjaviti s pitanjima o dijelovima njenih performansa koji se nikad nisu dogodili. «Nije bilo nikakvog narančastog psa. Nikad nisam radila ništa s nekim narančastim psom», odgovarala je Anderson, a nakon tog iskustva počela je snimati performanse, samo zato da bi im mogla pokazati kako 'narančastog psa', niti ičeg sličnog, nema.

Famozni 'Narančasti pas' posuđen je za naziv projekta koji je u sklopu Međunarodne konferencije Performance studies international u Zagrebu, pokrenuo kustoski kolektiv Kontejner. Važan segment aktivnosti Kontejnera i inače se odnosi na performans i body art, te su za ovu priliku zamislili nešto što ulazi u područje kazališta, a tiče se zapravo povijesti umjetnosti. Naime, odabrane performanse hrvatskih umjetnika i umjetnica, sutra i preksutra će u javnom gradskom prostoru i u prostorima Studentskog centra ponovno izvoditi profesionalni glumci. Ideja projekta «Narančasti pas i druge priče (još bolje od stvarnosti)» proizašla je, kaže Ivana Bago, iz činjenice da narativ o povijesti performansa u Hrvatskoj ne postoji. 
 
«Ta povijest je nenapisana, što je na neki način i dobro, jer nismo opterećeni pričom koja ima svoj početak i kraj na određenom mjestu. Osjećali smo da nam je to dalo slobodu da se igramo s poviješću performansa, te da od samog početka sve to pretvorimo u fikciju, odnosno u jednu kazališnu predstavu. U 'Narančastom psu i drugim pričama' pojedinačne ponovne izvedbe ili 'reenactmenti' performansa posloženi su u jednu jedinstvenu dramaturgiju. Zamišljeni su, dakle, kao dio cijele priče o hrvatskom performansu.»

Najvažniju ulogu u dramatiziranju niza pojedinačnih izvedbi u jednu jedinstvenu predstavu imao je redatelj Mario Kovač, koji kaže kako je najviše posla bilo oko podjele uloga. «Trebalo je nagovoriti glumce, manje ili više poznate i istaknute, da rade nešto tog tipa. Dakle, da rade performanse koji nisu njihovi osobni nego 'reenactment' nečijih tuđih, a koji uključuju i dosta eksplicitnih situacija. Golotinja, tjelesne izlučevine i agresija, primjerice, nisu uobičajeni u opisu njihovog radnog mjesta. Prolazili smo sve to i razgovarali kao što radimo na bilo kojoj drugoj predstavi. Razgovaramo o motivima lika kojeg glumac igra, ili o načinima interpretacije, a ovdje je razlika u tome što se radi o živim ljudima.»

Cilj je bio, dodaje Ivana Bago, da izvedbe budu što realnije i vjernije izvornom performansu. Nije bila namjera dodavati nova značenja ili interpretacije, ali ona će se neizbježno pojaviti već kroz same izvedbe. Performansi su svi izmješteni u vremenu i prostoru, ali oko upoznavanja s kontekstom, kao i njihovog povezivanja u jednu cjelinu, potrudit će se MC. Majstor ceremonije bit će umjetnik i kustos William Linn, koji će publici između pojedinačnih izvedbi pokušati dočarati originalni ambijent i kontekst u kojem se odvijao performans. Sam redoslijed izvedbi složio je Mario Kovač, po nekoliko kriterija.
 
«Htio sam da po stupnju radikalnosti idu od najjednostavnijeg do najizazovnijeg, pa tako počinjemo s performansom koji je naizgled jednostavan i nije provokativan na prvu loptu. također, pokušao sam ih povezati linijom koja dramaturški ima neki smisao. Naravno, obično kada se tako ide spajati nespojivo, nikad se ne može dobiti savršen rezultat.»

Glumačke ponovne izvedbe umjetničkih performansa u Studentskom centru će započeti s «Otvorenjem», radom Sanje Iveković, izvorno izvedenom 1976. u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti. Rekonstruirat će se i performans Zlatka Kopljara «K2», u kojem je ovaj umjetnik maljem razbijao zidove galerije, u čemu mu se radosno na kraju priključila i publika. U projekt je uvršten i rad «Shooting», u kojem je Boris Šincek u poslijeratnoj situaciji ponovno proživio pogodak metka, a vidjet ćete konačno i uživo zbog čega se Sandra Sterle zamjerila fanatičnim obožavateljima lika i djela Miše Kovača. Osim njih, tu su i performansi Siniše Labrovića, Vlaste Žanić, Marijana Crtalića, Pina Ivančića, Slavena Tolja, Igora Grubića, Božene Končić Badurine, Josipa Zankija, Tomislava Gotovca i Vlaste Delimar.

«Cilj nam je bio da ponavljanje bude i što izazovnije za glumce. To je gluma, ali takva u kojoj je i izvođaču i publici jasno da se situacija koja se izvodi zaista ponovno događa. Zato smo išli s nekim performansima koji se intenzivnije bave tijelom. Primjerice, ponavljanje čina tetoviranja Igora Grubića ostavit će doživotne posljedice. Zanimala nas je upravo ta tanka granica između glumljenja i nemogućnosti potpunog bijega u glumu.»

Samim time, projekt računa i s mogućnošću neuspjeha, no baš se zato savršeno uklapa i u temu PSI konferencije koja glasi «Misperformance», te apostrofira upravo promašene, neuspjele izvedbene situacije. Mariju Kovaču projekt se svidio iz njegove perspektive kazalištarca. Za razliku od ideje autentičnosti performansa, kazališni umjetnici su navikli na to da rade mimikriju.

«Naša ideja je da radimo reinterpretaciju. Želimo vidjeti što u današnjem vremenu i današnjem kontekstu znače neki od tih performansa, i što oni dobivaju ako nisu izvedeni u originalu. Svi znamo što 'Zagreb, volim te!' znači u kontekstu rada Tomislava Gotovca, ili što znači 'Lady Godiva' u kontekstu rada Vlaste Delimar, ali zanima nas što se događa kad tu matricu uzme netko drugi, netko tko s tim nije vezan ni na koji način.» Početak programa «Narančasti pas i druge priče» je 24. lipnja u 18 sati na Trgu Maršala Tita, gdje će se preklopiti s otvorenjem PSI konferencije. Početak u javnom gradskom prostoru biran je namjerno i zbog toga što će prve dvije izvedbe biti ponavljanje slavnog Gotovčevog performansa 'Zagreb, volim te!', te 'Šetnja kao Lady Godiva' Vlaste Delimar. Nastavak je u SC-u dan kasnije s početkom u 21:30. U glumačkoj ekipi koja će pokušati ponoviti ono što su umjetnici već izveli, nalaze se Milivoj Beader, Iva Derniković, Eror, Mario Kovač, Dean Krivačić, Zrinka Kušević, Ivan Laić, Dora Lipovčan, Nikša Marinović, Vili Matula, Hrvoje Perc, Ivana Roščić, Davor Rožić, Vesna Sorić i Leo Vukelić. Tko zna, možda ćete vidjeti i narančastog psa.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Narančasti pas i druge priče (još bolje od stvarnosti)
Narančasti pas ili nenapisana povijest performansa