Darko Fritz o znanosti, umjetnosti, privatnome i javnome

05.10.2009. Print | Pošalji link

Darko Fritz već dosta dugo vremena stiže paralelno biti i umjetnik i kustos i dizajner.

Mnogi od takvih različitih projekata na kojima radi i vremenski se preklapaju, pa posve prirodno dođe pokušati vidjeti imaju li ta preklapanja i neki dublji značaj, odnosno, zapitati se koliko umjetnosti ima u Fritzovom kuriranju, kuriranja u dizajnu, i tako dalje. Naravno, on svim tim poslovima pristupa posve profesionalno, ali neke su poveznice jednostavno neizbježne. Primjerice, njegov dosad najambiciozniji kustoski projekt, prošlogodišnja izložba o Novim tendencijama, uvelike ima veze s Fritzovim osobnim i umjetničkim interesom za nove medije, nove tehnologije, i dakako, kontinuitet odnosno diskontinuitet među generacijama. Ovo posljednje nije baš u fokusu, ali svakako je prisutno kao jedan od tematskih slojeva nove izložbe «Rekonstrukcije: privatno = javno = privatno = javno», koja će se ovih dana otvoriti u Beogradu.

Kada pak kao primijenjeni umjetnik ili dizajner radi, primjerice, postave izložbi, koristi mnogo od vlastitog iskustva kao medijskog umjetnika, a nerijetko i u izložbama na kojima surađuje pronalazi barem poneku temu koja mu je bliska i zanimljiva. Tako je, na primjer, s aktualnom «Ljepotom dijagnostike», izložbom koja se prošlog tjedna otvorila u Tehničkom muzeju. Kustosku koncepciju potpisuju Marina Donadini i Nenad Kostović, a izložba je prije svega znanstvena, i dobrim dijelom bazirana na predmetima koje Tehnički muzej ima na raspolaganju u svojoj zbirci.

Ukratko, ona prikazuje povijest dijagnostike kroz povijest samih aparata od prvih rendgenskih cijevi, pa sve do najnovijih tehnologija. Fritz, koji je ovdje samo u ulozi dizajnera postava izložbe i kataloga, reći će kako sama dijagnostika nije baš njegovo područje. Ima, međutim, stav o tehnologiji i znanosti općenito, a osim toga, jednom likovnjaku tema može biti zanimljiva i zbog toga što se izložba, doduše posredno, bavi jednim od bezbroj rasprostranjenih fenomena proizvodnje slika.
 
«Bilo koja upotreba slike u javnom prostoru», smatra Fritz, «treba imati svoje zašto, jednostavno zato što je naš današnji svijet zagađen slikama. U ovom slučaju, to 'zašto' proizlazi iz pragmatičnosti znanstvenih slika koje se dobivaju uz pomoć tehnologije. One su fascinantne upravo onako kako su rendgenske slike bile fascinantne prije oko 100 godina. Kao konceptualcu, jasno mi je da se oku ne vjeruje, ali ovdje je riječ o proizvodnji slika koje se na fiziološkoj, retinalnoj razini, inače nemoguće vidjeti.»

Kao dizajner, Fritz je na izložbi «Ljepota dijagnostike», čiji su autori Marina Donadini i Nenad Kostović, primijenio svoja znanja o multimediji i načinima prikazivanjima slikovnog materijala, pokušavajući pronaći najbolji način prezentacije teme. Same slike su zavodljive, kaže Darko Fritz, iako strojevi i metode pomoću kojih su nastale imaju pragmatičnu svrhu. Spominje pritom i neke od radikalnih avangardističkih umjetničkih struje u okviru Bauhausa dvadesetih, koje su, fascinirane tehnologijom, 'vjerovale kako će mikroskopske i makroskopske slike zamijeniti umjetnost'.

Ova izložba, međutim, ne govori o sprezi znanosti i tehnologije i umjetnosti, ali daje prikaz tehnološke povijesti medicinske dijagnostike koji je dodatno oživljen i nekim arhivskim materijalima, poput popularnih filmova iz dvadesetih godina nastalih iz fascinacije radiološkim snimkama. Kroz multimedijski, mračniji dio postava, istaknut će umjetnik, na određen se način provlači i njegov vlastiti stav o znanosti, koji je pomalo kritičan.

«Ovo u što nam znanost daje uvid obično je samo partikularno znanje. Mozak se proučava i snima desetljećima, ali tek se u malom postotku zaista i zna koje točno funkcije neki njegovi dijelovi obavljaju. Za najveći dio se ne zna, pa ga zovu 'siva masa'. Znanost se ponekad u tom smislu voli arogantno postaviti, i tvrditi da poznaje ono o čemu još ne zna dovoljno. Ta je ideja provučena kroz postav izložbe, s malim osvijetljenim detaljima u mraku. Upravo u takvom mraku mi danas još uvijek tapkamo sa svojim instrumentima, i spoznajama koje se u datom trenutku čine jako naprednima, da bi se za pedeset godina ispostavilo kako su nazadne, a zatim i da su totalno krive. Nemam veliku vjeru ni u tehnologiju, niti u znanost kao takvu.»

Krajem ovog tjedna u kulturnom centru REX u Beogradu otvara se skupna izložba pod nazivom «Rekonstrukcije: privatno = javno = privatno = javno». Darko Fritz tu je pak opet u ulozi kustosa, a sama izložba, kako se može naslutiti iz imena, propituje sad već staru feminističku spoznaju o odnosu privatnog i javnog, odnosno privatnog i političkog. Konkretno u ovom je slučaju riječ o izboru iz hrvatske suvremene umjetnosti od sedamdesetih do danas.

«Zanimaju me radovi koji propituju konceptualnu praksu sedamdesetih u odnosu na današnje vrijeme, podjednako od strane samih autora koji su bili sudionici te prakse, kao i od novih autora koji se na njih referiraju» - kaže Darko Fritz. Izloženi rad «Make up – Make down» Sanje Iveković je barem u našim okvirima paradigmatski rad feminističke umjetnosti sedamdesetih. Osim nje, od generacije takozvane 'nove umjetničke prakse' sedamdesetih tu su i Dalibor Martinis, Željko Jerman i Goran Trbuljak. Pored njih, zastupljeni su i radovi fotografa Borisa Cvjetanovića, Ivana Faktora, Slavena Tolja, Andreje Kulunčić, Helene Bulaje, te Edite Pecotić. Edita Pecotić jedina je u ovom sastavu na našoj sceni nešto slabije poznata autorica. Slično kao i Sanja Iveković, ona se u svom radu pod nazivom «Moreška» bavi rodnim pitanjem, ali u razmaku od tridesetak godina, na ponešto drukčiji način.

Iako je naglasak na feminističkim kritičkim idejama o privatnom i političkom, sama izložba zapravo u sebi pokriva barem još dvije teme. Jedna je svakako kontinuitet i isticanje poveznica današnjih praksi s onima iz sedamdesetih godina 20. stoljeća. Druga su, pak, različiti vidovi «rekonstrukcija». Slaven Tolj s crnom motorističkom kacigom na glavi u radu «Zagreb, volim te», rekonstruira istoimeni performans Tomislava Gotovca s početka osamdesetih, ali istovremeno i šetnju ubojice Ive Pukanića, onako kako je dokumentirana nadzornim video kamerama. Dalibor Martinis u novim pak uvjetima rekonstruira emisiju «TV dnevnika» iz 1974. koja je dokumentirana u tada snimljenom video radu pod nazivom «Mrtva priroda».

Većina tih radova nisu izravno u feminističkom diskursu, ali svi na svoje načine operiraju s kategorijama privatnog i javnog, odnosno političkog. Kao zanimljiv primjer u tom smislu, Fritz izdvaja Željka Jermana i njegov karakteristični 'govor u prvom licu'. «Jerman je», pojašnjava Fritz, «od sedamdesetih vlastiti otisak doslovce ostavljao u svim mogućim medijima kroz svoju dnevničku praksu, odnosno, tekstualno-fotografske dnevnike. Fizički je, u mjerili 1:1 utiskivao sebe u svijet. Taj njegov govor u prvom licu, gdje i ono jako privatno postaje javno, pripada liniji iz sedamdesetih koja me zanima na ovoj izložbi. Ti radovi nisu nužno vezani uz feministički diskurs, ali su mu vrlo bliski.»

Izložba «Rekonstrukcije: privatno = javno = privatno = javno» trajat će u beogradskom kulturnom centru REX relativno kratko, od 10 do 18 listopada. «Ljepota dijagnostike», čiji dizajn postava potpisuje Darko Fritz, ostaje pak otvorena u Tehničkom muzeju još do 15. studenog, a ako želite saznati više o njegovim novim i starim umjetničkim i kustoskim projektima, te dizajnerskom radu, adresa je darkofritz.net.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Hrvatski suvremeni umjetnici u beogradskom Rexu
Garaža ili gdje otvoriti 43. Zagrebački salon
Zagrebački salon primijenjenih umjetnosti i dizajna - u garaži
Darko Fritz i Nove tendencije u Karlsruheu
Bit International i Nove tendencije u Karlsruheu
Boris Bakal

Anketa

Kako ste dosurfali do adrese Dnevni Kulturni Info?

Preko linka u emailu
Preko linka na netu
Čuo/čula sam o tome na Radiju 101
Ja uopće nisam na ovoj stranici