'Ovo nije igra' – kultura, politika, ideologija i suradnja u Galeriji PM

To je ono prvo i glavno što nova skupna izložba u Galeriji Proširenih medija želi pokazati. Naziv joj je «Ovo nije igra», a koncept je, barem u referencama, malo složeniji. Rad sa 'zajednicom', naime, obično za sobom povlači često korištene pojmove kao što su «community based art» i «relacijska estetika», no kustosi Ana Janevski i Tomasz Fudala u ovom su se projektu pokušali usredotočiti i na nešto drugo. Već u prvoj zamisli autora, izložba se trebala ticati i samog prostora u kojem se treba održati – Doma HDLU-a, odnosno Meštrovićevog paviljona.

Arhitektura se, u njihovoj ideji, promatra kao metafora društva, što nije osobito nov pristup, ali sama zgrada u priču o odnosu između politike, ideologije i kulture, kao što je dobro poznato, unosi nove zanimljive elemente. Meštrovićev paviljon sam je za sebe jedan od najboljih primjera kako ti odnosi funkcioniraju, jer je od svoje izgradnje do danas prošao brojne preobrazbe – od ideje kraljevskog spomenika, preko umjetničkog paviljona do džamije, iz džamije u Muzej revolucije, zatim zamalo Hrvatski panteon po zamisli Franje Tuđmana, pa ponovno u izložbeni prostor. 
 
Za Anu Janevski i Tomasza Fudalu  već i sama arhitektonska forma mnogo govori: «Prva asocijacija nam je bila rotonda, dakle, panoptikum, zatim tenzija između nadziranja i kažnjavanja, Foucault, kontrola moći, organizirano društvo, aparati kontrole, disciplina, i tako dalje. Tomasz Fudala je čitajući povijest zgrade primijetio da, koliko god u početku Meštrovićeva gesta kao arhitekta Paviljona bila emancipirajuća kad je umjesto konjaničkog spomenika predložio zgradu i na kraju dobio Dom umjetnika, u svemu tome zapravo nije bilo nikakvih avangardnih nadahnuća. Na kraju je opet u njoj stvoren 'dio za slikarstvo' i 'dio za skulpturu', a avangarda je jednostavno 'promašila' tu zgradu u konačnici.»

Jedno od polazišta za izložbu, iz kojeg na neki način proizlazi i njen naziv «Ovo nije igra», je projekt češke umjetnice Katarine Sede «Tamo nema ničega», realiziran u malom moravskom mjestu Ponetovice. «Tamo nema ničega» je fraza koju su ponavljali stanovnici, buneći se na nedostatak sadržaja u okruženju u kojem žive. Nakon razgovora i ankete među njima, Seda je napravila plan svakodnevnih zajedničkih aktivnosti kako bi se mjestu udahnuo život. Složen je raspored za svaki dan od jutra do večeri, s točno određenim terminima za ustajanje, sat vožnje bicikla, ispijanje piva, kuhanje, a čitava igra detaljno je dokumentirana.

U njoj, međutim, nema gubitnika ni pobjednika, a koliko god je bazirana na ideji discipline i stroge organizacije svakodnevice koja podsjeća na totalitarizam, njen učinak je, gotovo paradoksalno, bio pozitivan. Naime, posebno je zanimljivo u vezi projekta Katarine Sede da su stanovnici njenu 'društvenu igru' tako dobro prihvatili da su joj predložili da ostane sudjelovati u upravljanju mjestom, što je ona ipak odbila. 

Od sedam izloženih radova, dva su iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, što Ana Janevski posebno naglašava, budući da je duh sedamdesetih, koje su donijele zanimljive obrate u umjetničkoj praksi, nešto na što se PM u svom programu u posljednje vrijeme često referira. Umjetnost koja je kritična prema društvu, kao i tada novi oblici suradnje, i danas su aktualni, pa posrijedi nije samo nostalgija. Iz tog vremena je film «Inventur – Metzstrasse 11» Želimira Žilnika, snimljen 1975. za vrijeme autorovog prisilnog boravka u Muenchenu. Žilnik je tada snimao stanovnike jedne stambene zgrade za koju se ispostavilo da je naseljavaju stranci - Jugoslaveni, Talijani, Turci i Grci – koji u Njemačkoj borave kao 'gostujući radnici'.

Sedamdesetima pripada i akcija Zofije Kulik i Przemyslawa Kwieka, radikalnih poljskih umjetnika koji su se s kamerom infiltrirali u jednu srednju školu, te isprovocirali tamošnju zajednicu do te mjere da su u školi na kraju izazvali pravu mini-revoluciju. «Takvi radovi», tumači Ana Janevski, «izravno povezuju umjetničku i političku aktivnost. Upravo ta mi je perspektiva zanimljiva, jer krenuli smo od same arhitekture kao simbola moći, da bismo došli do pozicije moći, odnosno manipulacije umjetnika u suradnji s određenom zajednicom koja na to pristaje. Ujedno, tu je i uloga institucija koje podržavaju umjetnike, te ih čini društveno aktivnima i važnima u čitavoj toj sprezi između ideologije, zajednice i institucije.»

Osim već spomenutih, na izložbi «Ovo nije igra» pokazani su i radovi Artura Zmijewskog, Oskara Dawickog, Sena Snydera, i Yael Bartane. Do otvorenja u Galeriji PM, ostaje još vidjeti kako to sve izgleda u samom prostoru. Osim jednog rada, ono što će biti pokazano je video i filmska dokumentacija, i jedna 'stroga' i disciplinirana izložba, za jednako strogu, monumentalnu arhitekturu Doma HDLU-a.

AUDIO VERZIJA

(M.G.)

Pročitajte i ...
Ovo nije igra
Izložba Borisa Cvjetanovića - 'Carte Blanche PM'
Galerija PM osamdesetih na fotografijama Borisa Cvjetanovića