Nova udruga za zaštitu autorskih prava vodi ZAMP na Ustavni sud

Razlog tome njegova je stručna služba ZAMP, koja, kako to stoji na njenim službenim stranicama, "obavlja djelatnost ostvarivanja i zaštite autorskih glazbenih prava". Naravno, nije sporno da autori, izvođači i izdavači glazbenih djela imaju autorska prava koja treba štititi, no, način provedbe te zaštite itekako je sporan. ZAMP-u se tako već godinama i javno spočitava više stvari, od paušalnog određivanja naknade za korištenje glazbenih djela, preko netransparentnog raspodjeljivanja tako prikupljenih sredstava, pa sve do posve apsurdnog nameta na prazne medije.

Prigovori na račun ZAMP-a dosad su, međutim, bili pucnjevi u prazno, te bi se redovito sveli na više ili manje glasno gunđanje koje bi, kao i svaka druga tema u hrvatskim medijima, bilo zaboravljeno u roku od tjedan-dva. Ovih je dana, međutim, Udruga nezadovoljnih korisnika telekomunikacijskih usluga "Mreža Telemah" odlučila otići korak dalje, i to vrlo konkretnim potezom – podizanjem ustavne tužbe. No, kako objašnjava Jagoda Radojčić iz "Telemaha", predmet tužbe nije ZAMP, nego zakon koji ZAMP-u omogućava njegov monopolistički položaj. Riječ je o Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima, konkretnije čl. 159 st. 2 tog zakona, kojim se presumira da ZAMP "ima punomoći za obavljanje poslova ostvarivanja prava svih domaćih i stranih nositelja odnosnih prava, osim onog nositelja prava koji je izričito u pisanom obliku obavijestio udrugu da ne ostvaruje njegova prava". Jagoda Radojčić iz "Mreže Telemah" upozorava da "većina autora niti ne zna da HDS ZAMP postoji, a ZAMP na njihovo djelo uzima neki novac".

ZAMP-u pritom nitko ne spori pravo da skrbi za ostvarivanje autorskih prava autora koji su ga za to opunomoćili. Problem je, međutim, u tome što se, na temelju sporne odredbe Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, naknada ubire i za autore koji niti ne znaju da ih ZAMP štiti. Njih sigurno nije malo jer, kako kaže Jagoda Radojčić, "Hrvatska nema potpisane ugovore o zastupanju glazbenih autora iz oko sto država svijeta i više od 80% živućih svjetskih glazbenika, kao ni sa oko 40% hrvatskih glazbenika koji nisu članovi HDS ZAMP-a". Usprkos tome, hrvatski pravni sustav presumira da su svi ti autori ovlastili upravo ZAMP i nikoga drugoga da štiti njihova prava.

Da stvar bude još bizarnija, ne samo da gomila autora ne zna da ih ZAMP štiti, nego ni sâm ZAMP, zapravo, nema točan pregled nad time čija prava zastupa. To znači da će se naplatiti i korištenje glazbe autora s kojima ZAMP nema ugovor o zastupanju, pa tako Jagoda Radojčić navodi primjer jedne korejske glazbenice, "koja vjerojatno neće dobiti ni kune iz Hrvatske, nego će tu kunu dobiti, recimo, Mišo Kovač".

No, ZAMP i dalje u Hrvatskoj ima monopolističku poziciju u zastupanju autorskih glazbenih prava, što je model kojeg imaju još samo neke zemlje s kojima se baš i ne bismo voljeli uspoređivati, poput, navode iz "Mreže Telemah", Albanije, Bjelorusije i Kazahstana. S druge strane, praksa je u većini europskih zemalja da takva prava štiti više različitih agencija, i to na temelju ovlaštenja koja im daju sâmi autori.

Monopol, pak, znači da ZAMP može posve proizvoljno određivati naknade koje ubire, i upravo to redovito i čini. Jagoda Radojčić navodi par ilustrativnih primjera, poput humanitarnog koncerta na kojem su svi izvođači nastupili besplatno, a ZAMP je ubrao naknadu u iznosu od oko 20% ukupnog profita.

No, ni to nije najveći apsurd vezan uz djelovanje ZAMP-a, kojeg bi se "moglo usporediti sa situacijom u kojoj bi vas policajac zaustavio na cesti, našao vam u džepu sto kuna, te zaključio da ste taj novac ukrali, jer niste pismeno najavili da ćete ga imati u džepu, slijedom čega vam naplati sto kuna globe jer ste sami sebi ukrali novac". Zvuči, naravno, posve besmisleno, no upravo se to događa u praksi. "Mreža Telemah" tako navodi primjer jedne informatičke tvrtke, koja je sâma izradila glazbu koju je puštala na jednom sajmu, da bi potom morala ZAMP-u platiti globu zato što nije prijavila emitiranje - vlastite glazbe.

ZAMP se trudi opravdati i namet na prazne medije, obrazlažući ga potrebom obeštećenja autora čija se prava krše neovlaštenim presnimavanjem. Jagoda Radojčić pokušala je predočiti što bi se dogodilo kad bi se to načelo proširilo i na druga, a ne samo glazbena autorska prava. Primjerice, da Društvo hrvatskih književnika ima ovlasti kakve ima Hrvatsko društvo skladatelja, moglo bi naplaćivati autorska prava na WC papir, "pod presumpcijom da ćete vrlo vjerojatno taj papir koristiti da biste prepisivali nečije autorsko djelo".

U takvoj situaciji, ustavna tužba tek je jedna moguća mjera kojom se pokušava dovesti u pitanje način na koji ZAMP zastupa sve autore glazbenih djela, bili oni toga svjesni i željeli to ili ne. S druge strane, najavljuje se još jedan potez – osnivanje udruge znakovite skraćenice VAMP, što označava "Veselu asocijaciju muzičkih plaćenika". Namjera je pritom "dokinuti monopol jedne udruge građana, koja se ponaša kao paradržavni organ i dobila je ingerencije Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo, i to osnivanjem nove udruge, koja bi, logikom slobodnog udruživanja, što garantiraju Ustav i zakoni Republike Hrvatske, djelovala s istim ovlastima kao i HDS ZAMP".

Hoće li VAMP ugroziti ZAMP, te hoće li od ustavne tužbe za ocjenu ustavnosti stavka 2 članka 159 Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima biti rezultata, tek treba vidjeti. No, čak i ako se barem u maloj mjeri upozori na to da monopolistički položaj ne smije biti izlikom za paušalno i netransparentno djelovanje, nešto je već postignuto.

(T.M.)

Pročitajte i ...
ZAMP-ov namet na prazne medije: svi plaćamo, samo odabrani slave?