Planet terora (Planet Terror)

Od samih početaka distribucije, prvo u Americi gdje je "Planet Terror" bio dio dvostruke projekcije i tako pratio zanimljivu "double feature" tradiciju, pa sve do razlomljenih europskih prikazivanja, Rodriguez je bio upravo taj koji je imenovan odgovornim za propast, mahom financijsku, ali i recenzentsku. Prilično neočekivan odjek za redatelja koji je karijeru gradio, izuzme li se "Sin City" kao odvojak koji puno više pripada Franku Milleru, na konzistentno sličnom i utabanom pristupu, nepromijenjenom od slavljenog "El Mariachija" ranih devedesetih. Naime, Rodriguez nema niti je ikad imao smisla za lucidnije povezivanje utjecaja i referenci, a kamoli izlaženje iz kruga retro repeticije u onaj ozbiljnije posvete. Poput klinca koji je i danas opčinjen svojim B-herojima, ovaj autor u stanju je samo replicirati, služeći se pritom tek linearnom montažom senzacija.

Takav je i "Planet Terror", koji naslov, ali i ne više od toga, dijeli s kultnim klasikom Maria Bave iz 1965. godine, u nas poznatijim kao "Planet vampira". Rodriguez, isto kao u svim svojim ključnim radovima, najviše dolazi do izražaja kad slaže spektakularne pucnjave i potjere, ovdje pojačane zabavno pomaknutim prizorima interakcije ljudi i zombija. Zaplet o biološkom oružju zbog kojega i dolazi do zaraze prašnjav je koliko i sam podžanr, što je u "Planetu Terora" shvaćeno, nažalost, prekasno, pa tek negdje na kraju slijedi neuspio pokušaj da se motiv postmoderno osvježi lamentacijama o Bin Ladenu. Rodriguez jednostavno nema vještine poput Tarantina zaplesti priču tako da se čita u dva vremenska sloja, ali se valjda povučen njegovom blizinom osjeća izazvan, kao u kakvom natjecanju, to učiniti. Rezultat je da ga upravo taj dio odvlači od pravog puta: negdje na sredini "Planeta", kada bi ova namjerno nepametna zabava mogla postati impresivna orgija raspomamljenih zombija, Rodriguez se gubi u manje atraktivnim epizodama te previše prostora daje nebitnim, sporednim likovima. Njegov niz senzacija, za kojega bi bilo najbolje da je krenuo umnožavati se, postaje tako ozbiljno usporen. Dijalozi ne trpe blizinu Tarantina, kojega Rodriguez tu opet ne može dostići, a čak se i uništavanje vrpce, kako bi se dobio dojam ofucane kopije, doima naknadno dodano, tek kao obavezni zajednički nazivnik "Grindhouse" estetike.

Ipak, optužbe za propast projekta su pretjerane. Tamo gdje Tarantino skuplja bodove na redateljskim i scenarističkim zahvatima, Rodriguez ih s lakoćom gubi, ali nadomješta svojim znanim koreografskim atrakcijama. Nekoliko scena ući će u kolektivnu memoriju ovog filma, poput napada na zombije elipsom helikoptera, a još više, kao zaštitni znak "Planeta", prizor Rose McGowan koja na mjestu amputirane noge nosi mitraljez, kasnije još i teže oružje. S ovom urnebesnom protezom snalazi se McGowanova poput lebdeće balerine, što "Planet Terora" može prebaciti prije u "Bullet Ballet" nego u "Noć živih mrtvaca", jer Rodriguez odabire ne baviti se zombijima previše, nego za razliku od uzora Georgea A. Romera, tretira ih kao zadanu varijablu, napast iz pozadine. Šteta, jer da se nije natjecao sa svojim sposobnijim prijateljem, mogao je složiti još beskompromisniji film koji bi nedostatak zapleta maskirao još pametnije - tako da ga potpuno ukine. Međutim, "Planet Terora" vjeran je Rodriguezovoj dječačkoj žanrovskoj ljubavi, traje dovoljno kratko da i sam ne postane živo-mrtva dosada i nudi dovoljno scena nesmiljenog, neargumentiranog pretjerivanja koje unatoč svemu zamjerenom, od njega čine uspješan, iako ne i antologijski "grindhouse" film.

Željko Luketić

Pročitajte i ...
Otporan na smrt (Death Proof)