Film - godišnji pregled 2007.

Naime, umjesto usporenog djedice s epruvetom, svi nazočni dobili su scenu živahnog seksa iz nekog art filma. Klincima, koji su dovoljno pametni pa znaju da su priče o pčelama, oprašivanju i cvijeću čista budalaština kojom im se mažu oči, izbor filmova u jedinom zagrebačkom kinu s umjetničkim programom prilično se svidio. Roditelji su preneraženo izvještavali o izjavama poput «Tata, kad odrastem, i ja bi da mi teta radi ono», koje pak više svjedoče o zrelosti te djece, nego pedagoškog osoblja sklonog histeriziranju nad uobičajenim životnim prizorom kojega, ne budimo licemjerni, i sami prakticiraju. Međutim, da je ova priča zimzelena anegdota nečije bake iz razdoblja poslijeratne obnove i zaljubljenosti u druga Tita, bila bi smiješna i zabavna, ali dogodila se 2007. godine u Zagrebu, komadu zapadnog Balkana koji teži Europi, gdje zamijenjena rola filma natjera čak i ministra obrazovanja da zgrožen i iznenađen reagira.
 
Blazirana zagrebačka finoća sjajan je pokrov za poteze o kojima bi trebalo zapodjenuti iscrpniju raspravu, poput primjerice, filmskog programa koji se nudi školarcima, jer osim zaokupljenosti blještavim Hollywoodom iz obližnjeg multipleksa, druge prilike osim Tuškanca nemaju. Art scene seksa tako su u ovoj okolini veći problem nego činjenica da je jedan multipleks prije par godina distribuciju religijskog filma započeo projekcijom cjenika skupnih posjeta, čime je susret obogaćen dražesno neprikladnim iznosima kuna i postotaka popusta te gratis pizzama u obližnjem restoranu. Godinu kasnije, sve je nastavljeno izvještajima o tonama popijenog šećera i izjedenih slatkiša, dok ovo posljednje ljeto protiče u izvještajima o multiplikaciji franšize, pa sada zaista možemo govoriti o tome kako je «Blitz Cinestar», nakon porobljavanja Novog Zagreba i Rijeke, sada vlasnik gotovo svih dvorana u Hrvatskoj.

Svaka čast poduzetničkoj domišljatosti, jer jedina kontra-akcija, usmjerena na kapitalizam divljeg tipa, bio je opet kapitalizam, ali onog blazirani. Mic po mic, omiljeno porno-kino zagrebačkih pučkoškolaca, uvelo je naplaćivanje ulaznica 2007. godine, pravdajući se nizom razloga, od uređivanja interijera, pa sve do komunalija i programskih knjižica, kojima je tek cijena od 10 kuna dekretom označila vrijednost, makar i simboličnu. Ali ta simbolika izostavljena je u završnim računicama Hrvatskog filmskog saveza koje vodi kino Tuškanac, jer državne dotacije nisu smanjene, ali ni obim programa nije povećan, dok se većini programa koji gostuju u tom kinu, poput Queer Zagreba, naknade masno naplaćuju, i ne samo to, nego i bez prethodne najave povećavaju. Pohvalivši se godišnjim posjetom od 50 tisuća duša, zaboravljeno je u Tuškancu reći i gdje onda ide tih dodatnih pola milijuna kuna – zasigurno ne u obnovu kina, jer dvorana se doslovno raspada, što od starosti i zapuštenosti, što od rovokopačkih radova iz susjedstva. Ili je programska knjižica enciklopedijski uradak nad kojim mjesecima strepi veliki broj stručnjaka, pa zato i tako puno, simbolički košta. 
 
Ipak, najvažnija stvar za domaćeg filmaša godine na izmaku, jest formiranje Hrvatskog audiovizualnog centra odnosno donošenje pridruženih zakonskih spisa. Veselje s jedne strane izaziva činjenica kako će se o promociji filma brinuti možda stručniji ljudi, a ne raspamećene djelatnice Ministarstva koje se u Cannesu fizički obračunavaju sa suradnicima, dok s druge strane, raste zabrinutost zbog mogućeg grupiranja moći na jednome mjestu. Vijeća koja su zamišljena za odobravanje projekata imaju lijepu proletersku ideju u pozadini, no znamo i sami gdje živimo, i na koji su način premreženi interesi u jednoj maloj zajednici. Dok se ideja audio-vizualnog vijeća odnosno centra ne sprovede u djelo, ili se pokaže upravo nečim što izaziva strah, jer se «zajedno smo jači» u praksi zna pretvoriti u «znam nekoga u vijeću tko je jači, pa je red da ga podsjetim koliko smo dobri prijatelji», ministar Božo Biškupić pred izbore je bio ruke lagane i u nešto manjim iznosima podario nove projekte hrvatskog filma.

Strogi Božo htio je hrvatskom filmašu, naviklom da država da sve, pokazati lekcijom marnog i brižnog oca i kolekcionara umjetnina, kako su sada svi odrasli i moraju se naučiti brinuti sami za sebe, te krenuti u bijeli svijet i naučiti kako se žica novac iz europskih koprodukcija. Deset projekata je odobreno, a ministar je bio predizborno pravedan, pa mu nije bilo važno jesu li se na natječaj javili i Marko i Janko. Nisu se tako ostvarile crne slutnje kako je pret-prošlogodišnja generacija potrošila sav novac, te da ovogodišnjoj neće ostati ništa. Bio bi to izborno loš potez, u vrijeme kad svi drugi smišljaju kreativnije, iako nebuloznije stvari, kako bi kupili medijski prostor ili kod birača izazvali akutnu amneziju. Tako je HNS, ničim izazvan, osmislio filmsku šetnicu na Tuškancu, betonski pločnik na kojemu možete gaziti po velikanima hrvatskog filma, a nakon što ih mučki izgazite, pogledati njihova djela u otvorenom kinu očekujući osvježujući ljetni pljusak. HNS nije dobio izbore, i filmska šetnica ostat će tek tlapnja u stranci koja je prigodno naricala nad propasti kino mreže, računajući da je puk zaboravio kako su kadroviranjem nekih svojih ponosnih sinova toj propasti radišno i sveudilj pridonijeli. Zloćke male, pa nismo ipak toliko senilni.

Novac, u situaciji kad Božo još uvijek daje, ali daje bitno manje i sitnije, jako je važna stvar, zbog koje se krema hrvatskog filma okrenula štancanju televizijskih serija i sapunica. I naravno, pri tome se ne moraju osjećati ništa loše, jer od tog štanceranja živi i uzoriti dekan ADU, pa što ne bi i oni. Uobičajeno, vrlo glasan na tu temu bio je predsjednik Hrvatskog društva filmskih redatelja Hrvoje Hribar, kojega je ojadilo rezanje iznosa televizijskih tantijema za emitiranje filmova, te ukidanje istih za reprize, što je doživio kao mračan plan HTV-a da se prepusti Tončiju Huljiću, a mi bismo dodali, i metroseksualnoj ikoni i promicatelju estetske kirurgije Božidaru Aliću, ponositom Ratkaju koji zalihe šminke nanosi kao da ne postoji sutra. Brojke, barem one koje znamo, i idu u prilog Hribarovoj tezi - zaista se više isplati štancati serije. «Urota» Romana Majetića dobiva 800 tisuća kuna po epizodi, «Odmori se, zaslužio si», stravično neduhoviti sitcom u kojemu ima mjesta i za Ivu Gregurevića stoji 330 tisuća kuna po epizodi, dok tu negdje ide i «Naša mala klinika», da spomenemo samo neke.

Svi tako kukaju kako novca nema, no činjenice govore da ga ima, a čini se kako u svemu najviše profitiraju glumci, u čemu je apsolutni pobjednik već spomenuti Ivo Gregurević, gost, pa makar i kratki, gotovo svakog ovogodišnjeg hrvatskog filma. Uz njega, pojavljuje se još nekoliko uvijek istih imena, iza čega, tvrdi redatelj Ognjen Sviličić, ne stoji nikakva urota, nego sasvim prizemnija stvar sa «žbukanjem» uloga koje zaposleni histrioni s duplim poslovima u kazalištu i na filmu ne stignu ni propisno naučiti, jer žele biti i tu i tamo, i još ponegdje gdje se uz malo sapuna dobiju još bolji honorari. Bit će da su ovi koje stalno gledamo jedini u stanju zapamtiti toliko uloga odjednom.

«Žbukaju» i filmski publicisti, koji neke od uspješnijih domaćih festivala zaobilaze, ili, u slučaju Zlatka Vidačkovića, grade birokratske karijere bez pokrića, dok ministar i Pula Festival produžuju mandat udivljeni sposobnostima nekog tko za trodnevni popratni program ubire cjelogodišnju plaćicu. Vidačković, koji je mračna karijeristička spodoba filmskog publicizma u Hrvata, o čemu je «Jutarnji list» svojedobno donio i iscrpan i potresan dosje, ne može se vidjeti na festivalima poput, primjerice, «25FPS»-a. 'To je valjda kritici posve nezanimljivo gradivo', govori Mirna Belina, ispred organizatora «25FPS»-a, međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa, jednog od rijetkih festivala koji bilježi kvalitativni uspon. Ista stvar događa se i na Reviji amaterskog filma, jer zašto bi netko to gledao, dok sasvim suprotno, cijela svita redovito posjećuje Dane hrvatskog filma. Kritičar Nenad Polimac ističe kako je problem Dana hrvatskog filma u tome što su posve nezanimljivi, bilo kome tko se filmom profesionalno ne bavi.

Ostatak ovogodišnje festivalske berbe nije donio bitna iznenađenja, osim onog ugodnog koje se tiče Animafesta i njegovog novog producentskog vodstva koje je odlučilo dokrajčiti nakaradan dvogodišnji tempo, odnosno dugometražno-kratkometražnu raspodjelu na «duge» i «kratke rukave». Motovun je, uvjeren u svoju formulu, i dalje tjerao po svome, a jedina razlika jest u tome da im je festivalski PR sve nervozniji pa se jako naljuti na uobičajena novinarska pitanja, što na sreću, još nije poprimilo razmjere Sarajevo film festivala, gdje se novinarima oduzimaju akreditacije zbog istog razloga. Pojavilo se i nekoliko festivalskih debitanata, u čemu agresivnim marketingom prednjači Vukovar Film festival koji se programski tek treba dokazati, dok su to «Filmske mutacije» propustile učiniti, zatvarajući se u porno-kino Tuškanac usred ljeta u polupraznu dvoranu. Zagreb Film Festival i dalje raste, što je u njegovom slučaju i prednost i mana, ali vrijeme će pokazati što će u daljnjem rastu to zaista značiti. Nadajmo se samo, kako se ni njemu, a ni nekom domaćem filmu u kinu Europa, čiju je koncesiju očekivano dobio Propeler film, neće dogoditi neka histerična i goropadna učiteljica, koja će stati pred platno i početi pred kakvim hrvatskim klasikom vikati - «Gasite, gasite!»

Željko Luketić

Pročitajte i ...
GODIŠNJI PREGLED: Kazalište 2009.
Otvara se Muzej suvremene umjetnosti
Konačno otvorenje Muzeja suvremene umjetnosti
Noć kazališta – domaći uspjeh već sanja europski!
Leo Vukelić o Noći kazališta
Priče o pohlepi i siromaštvu na ovogodišnjem Motovun film festivalu
Motovun 2009. u znaku recesije i siromaštva
Londonski simfonijski orkestar u Areni Zgareb
U Veneciju na bijenale putuju Koydl, Novak i Vekić
Venecijanski bijenale – hrvatskom patetikom protiv 'groblja kulture'