Nema zemlje za starce - Ethan & Joel Coen

Joel i Ethan par su koji konzistentno i godinama njeguje svoj osebujan rukopis, sada već prepoznatljiv, iako ne i predvidljiv, jer je nemogućnost predviđanja onoga što će se zbiti u narednom kadru jedna od najosobitijih oznaka rada ovog dvojca. 'Nema zemlje za starce', njihov posljednji naslov, pripada u red 'krvavo jednostavnijih' i žanrovski čistijih sižea ovoga dvojca. Moglo bi se reći kako je ovdje upriličen svojevrstan povratak njihovoj izvornosti i korjenima, ali priča ne protiče i bez bizarnih vrhunaca karakterističnih za, primjerice, 'Fargo'. I ovoga puta mjesto je američka zabit i na prvi pogled obični ljudi u neobičnim situacijama, ali kad Coenovi sve to izmiješaju, propuste kroz svoj legendarni filter, koji ne odvaja, nego dodaje začudnosti, isporučuje se malo remek-djelo. Svjetska je kritika prilično složna u tome, a sve prate i brojne nagrade i nominacije, kojima je dodano i osam oskarovskih, što god one nekome značile.

Braći Coen vjerojatno je drago da će 'No Country For Old Men' dobiti svoju porciju nagrada, no zasigurno im i ne pridaju bilo kakvo veće značenje, jer je i iz sâmih filmova jasno kako im je uvijek draže ići obrnutim putem. Tako i snimaju nešto što nalikuje na zatvoren, samo njima razumljiv vic, nešto što, prema današnjim pravilima, uopće ne komunicira s publikom, koju marketinški odjeli više ne istražuju, nego je, poput beživotnog tijesta, sâmi formiraju. Ipak, redovito se dogodi kontraefekt – koenovski, gotovo privatan film nekako nađe svoj put do brojnije publike, što je kakav-takav razlog za optimizam prema ljudskoj vrsti. Možda i nismo toliko zaglupjeli kao target-grupa puna potrošačkih krda ovaca i koza, i možda još ima mjesta za pametne filmove koji će publiciste hrvatskih dnevnih novina nagnati da zaključe kako Coenovi na samome setu slučajno nađu neke sitnice, pa ih stave u film tek toliko da zakompliciraju stvar. Samo, Coenovi rijetko kad u tradicionalnom smislu te riječi kompliciraju - prije idu induktivno od manjeg prema većem, odnosno od detalja pa do cjeline, s time da su ono 'veće' i 'cjelina' ostavljeni u zadatak njihovom gledatelju, što je rijetko graciozna gesta u instant vremenu u kojem živimo. Upravo to vrijeme, njegova izmjena iz jednog doba u neko drugo, zanimljiva je pozadina 'Zemlje za starce', koja, smještajući se u osamdesete, govori o onom novom i recentnom, univerzalno se postavljajući na jedan graničan prijelaz i nekoliko ljudi koji odrađuju taj simbolički posao.

U monolozima šerifa koji lovi plaćenog ubojicu, koji, pak, lovi čovjeka koji se slučajno domogao torbe s novcem, netko će prepoznati staračko trabunjanje i rezigniranost, koja nema veze s napetom potjerom, koja čini kičmu novog filma Coenovih. Iako to zaista jest klasičan film potjere, što je i jedino klasično u njemu, dekonstruiranje žanrova i situacija čini ga čitljivim na više razina. 'Ponekad se smijem, jer je to jedino što mi preostaje učiniti', kaže se u dijalog-listi i pritom publici nudi ključ za tu izmjenu doba i generacija o kojoj Coenovi govore. Lokalni šerif, pomalo spor, ali zato dobrodušan i sa staromodnim smislom za pravdu, tako goni zločinca čije je zlo upravo nemoguće objasniti, jer je i slučajno i sistematično, potpuno suludo i psihotično, te, opet, čak ni psihijatrijski potkrijepljeno u nekoj postojećoj dijagnozi. Javier Bardem, upravo savršen u toj ulozi valjda Sotone sâmog, nosi onaj karakterističan pečat likova kakve Coenovi najbolje postavljaju – toliko je smiren, pribran i priseban, da to naprosto odzvanja na čin prikrivanja. I zaista, uvijek kod Coenovih mirni i sabrani ljudi kriju u sebi nasilje i zlo, no, Bardemova je brutalnost toliko jaka, da nema nikakvu racionalnu osnovu.

Doba sigurnosti je prošlo, pa 'Nema zemlje za starce' slikovito govori o novom dobu, u kojem to zlo više nije objašnjivo, što je ujedno i šerif stare protiv zlikovca nove škole, ali i izvanredan komentar ovog sadašnjeg vremena, u kojem upravo terorizam predstavlja onu slučajnu, nepredvidivu nesreću. Pri tome će i sâm žanr vesterna biti doveden u izvrnuto stanje, u kojemu više ne pobjeđuje sila zakona, kako je to uobičajeno, nego zakon i pravda doista mogu samo slegnuti ramenima i priznati poraz nad neobjašnjivim. Otud melankolija i tjeskoban pesimizam ovog filma, sadržan u liku Tommyja Leeja Jonesa, jer svijet ide k vragu, a on ne može poduzeti ništa, nego samo gledati. I smijati se vlastitoj nemoći, jer mu drugo niti ne preostaje.

Željko Luketić