Festivalski program 12. Europske kazališne nagrade u Solunu

Glavna nagrada namijenjena je takozvanim majstorima zanata, dok nagrada nazvana Nove kazališne realnosti pripada mlađim, ali već prominentnim kazalištarcima koji pomiču granice. Pored ceremonijalne dodjele, i teatrološkog simpozija, najzanimljiviji dio program ipak je onaj festivalski, u kojem su ove godine od 10. do 13. travnja sudjelovali laureat, francuski redatelj i glumac Patrice Chéreau, te poljski redatelj Krzysztof Warlikovski i švicarsko-njemački kolektiv Rimini Protokoll , a kao poseban dodatak i Bjelorusko slobodno kazalište.

Pored ceremonijalne dodjele, i teatrološkog simpozija, najzanimljiviji dio program ipak je onaj festivalski, u kojem su ove godine od 10.do 13. travnja sudjelovali laureat, francuski redatelj i glumac Patrice Chereau, te poljski redatelj Krzysztof Warlikovski i švicarsko-njemački kolektiv Rimini Protokoll , a kao poseban dodatak i Bjelorusko slobodno kazalište.

Prvaci takozvanog dokumentarnog teatra, odrednice koja je i praktično i teorijski upitna, Rimini Protokoll, točnije njihov ipak najeksponiraniji član Stefan Kaegi, i u projektu «Mnemopark» preko igre poziva na razmatranje zbilje. Kao i «Cargo Sofija – Zagreb», odigran ovdje u sklopu Urbanog festivala, gdje pravi bugarski «kamiondžije» postaju izvedbene zvijezde na posebno svjesno-nesvjesni način, u «Mnemoparku» se to isto događa osamdesetogodišnjim modelarima zaljubljenim u makete i električne vlakove. Ipak, koliko god simpatična i bajkovita njihova četrdesetmetarska rekreacija švicarske prirodno-ekološke idile, zbilja o kojoj pričaju igrajući se maketama daleko je i od idile i od ekologije. Priča o Švicarskoj, koja je zapravo priča o cijeloj, navodno otvorenoj i navodno samosvjesnoj Europi, ispričana iz žablje perspektive umirovljenika, dakle iz pozicije ljudi s većom količinom životnog iskustva ali ne izravno ugroženih ekonomskom, proizvodnom pa čak i rasnom globalizacijom. No, time su i bolji interpreti, iz čijih se osobnih slučajeva slaže slika koja nimalo ne nalikuje zbroju zlatnih zvjezdica na nebeskoplavoj podlozi.

Uz Rimini Protokoll i njemačku koreografkinju Sashu Waltz sudobitnik nagrade Nove kazališne realnosti je i poljski redatelj Krzysztof Warlikovski, kojeg hrvatska publika poznaje preko Koltesovog «Zapadnog pristaništa» i Euripidovih «Bakhi» u Dramskom kazalištu Gavella. U Solunu se predstavio relativno starom, ali zato već pomalo legendarnom postavom vjerojatno najtežeg i najbrutalnijeg teksta Sarah Kane «Cleansed» iz 2001. Svaki od mogućih prijevoda, među kojima «Očišćeni» i «Pročišćena» najuvjerljivije zvuče, tek nagovješćuju razinu suptilne okrutnosti kojom navodna predvodnica takozvane nove dramaturgije krvi i sperme šokira i nakon svoje smrti. Warlikowskijeva režija postala je gotovo opće mjesto europskog kazališta upravo zbog pronalaska srednjeg puta između simbolike i konkretne brutalnosti, kod njega nema odrezanih udova koje proždiru štakori, ali nije pribjegao ni estetskoj virtualizaciji koja tekstovima Sarah Kane u pravilu oduzima priču, a ostavlja samo poetičnost. Iako očito festivalska produkcija, napravljena tako da šokira ali i da se svidi, ona ipak prenosi većinu značenjskog materijala koje je autorica upisala u tekst, od problema rodnih identiteta, preko posvećenja ljubavi u takozvanom svijetu bez Boga, do danas pogotovo, unatoč mnoštvu takozvanih funkcionalnih stilova, pomiješanih razina razumijevanja metaforičnog jezika. Sarah Kane u takvom okruženju, čak i unatoč činjenici da predstava traje bez pauze dva i pol sata, napokon je dostojno predstavljena, što ju je pak učinilo i potpunim, a zapravo i jedinim favoritom festivalskog dijela programa Dodjele Europske kazališne nagrade u Solunu.

S obzirom da je gostovanje opere, kojom se uglavnom bavi, ipak puno skuplje, u dogovoru s organizatorima Europske kazališne nagrade laureat Patrice Chereau pokazao se u monodramskom svjetlu, točnije na način scenskog čitanja, formom koju posljednjih desetak godina koristi kao osobni bijeg od produkcijskih okova kazališta, ali ne i od kazališta samog. «Le Douleur» Marguerite Duras potresna je priča o preživjeloj žrtvi koncentracijskih logora, dok je «Coma» zbirka bolno ispovjednih, koliko i poetično-dnevničkih fragmenata iz pera Pierrea Guyotata, i oba Chereau izvodi bez pretjerane glumačke geste, isključivo sugestivnim glasom i u potpunosti se oslanjajući na fundamentalne odrednice kazališta kao procesa primanja i davanja pripovjednog tkiva. Gotovo nalik na Brooka, koji je indijske epove na kraju sveo na puko pripovijedanje, i Chereau vjeruje da za kazališno iskustvo i iskustvo kazališta više vrijedi minimalna promjena intonacije nego raskošna multimedija. Rimini Protokollu i ostalima koji teatar ne mogu zamisliti bez video kamere, unatoč.  

U okruženju prominentnih likova europskog kazališta i ljudi koji su navikli raditi na velikim pozornicama i s odgovarajućim produkcijskim sredstvima, članovi kompanije koja se naziva Bjelorusko slobodno kazalište nalikovali su izvanzemaljcima, ili barem osobama izgubljenim u vremenu i prostoru. U zemlji gdje «demokratura» ima sasvim poseban prizvuk, ovi su  underground kazalištarci redovito šikanirani od vlasti, a jednom su čak i uhapšeni zajedno s publikom koja ih je došla čuti i vidjeti iako ne postoje na službenoj kulturnoj karti Lukašenkolanda. S takvim iskustvom, posebno priznanje koje su dobili od institucije Premio Europa pomalo je cinično, kao i kuloarski komentari njihovih predstava. Međutim, iako pomalo naivne, dramaturški već odavno neinventivne, a izvedbeno na tragu fizički specifično  ekspresivnog istoka Europe, predstave Bjeloruskog slobodnog kazališta izraz su volje  hamletovskog tipa da se osobnim i nekalkulantskim angažmanom popravi izglobljeni svijet. Bavili se bjeloruskom svakodnevicom ili sklapali fragmente iz opusa Harolda Pintera, njihov je ulog na festivalskom dijelu 12. Europske kazališne nagrade sigurno i najvažniji, jer opreke etike i estetike vraća u početni, možda jednostavni, ali i bitno čišći oblik. Na pitanje zašto se uopće baviti kazalištem oni imaju oni sigurno imaju bolji odgovor od većine okupljenih glumaca, redatelja, teatrologa i kazališnih kritičara. Smišljali su ga «u miru istražnog zatvora», daleko od reflektora Europske kazališne nagrade.

Igor Ružić