Mirjana - Petar Selem

Ono malo što je ostavilo kakvog-takvog traga pripada takozvanom "nacionalnom stilu", sa šarenim folklorističkim razglednicama, poput Gotovčevog "Ere s onoga svijeta" ili tek nešto malo ozbiljnije opere "Dorica pleše" Krste Odaka. Modernistički tijekovi našu su glazbenu scenu uglavnom zaobišli, s tek jednom bitnom iznimkom, konkretno verističkim "Adelom i Marom" Josipa Hatzea. No, i tu je, zapravo, riječ o prilično zakašnjelom odjeku prijeratnog vremena, u kojem su se dogodili i "Povratak" istog skladatelja, i antologijski "Oganj" Blagoja Berse.

Ponovno otkrivena "Mirjana" Josipa Mandića u tom se kontekstu pokazuje kao uistinu bitno otkriće, premda je, zapravo, dvojbeno koliko ju je legitimno pokušati uklopiti u okvir hrvatske glazbe. Mandić, doduše, jest porijeklom iz Istre, ali je njegovo umjetničko djelovanje bilo vezano uz Češku. Stoga ne treba olako njegovu "Mirjanu" uspoređivati s, recimo, iste te 1937. skladanim "Erom". Njoj, je, naime, prije mjesto uz djela Mandićevih čeških suvremenika, od onih i danas slavnih, poput Leoša Janáčeka i Bohuslava Martinůa, do izvan Češke gotovo nepoznatih Josefa Bohuslava Foerstera i Vitězslava Nováka. Njima, u smislu idejne i izričajne bliskosti, valja pridodati i neke njemačke skladatelje, osobito Alexandera Zemlinskog, kojeg je Mandić i osobno poznavao, te Franza Schrekera i Ericha Wolfganga Korngolda.

Svima njima Mandić duguje puno, pogotovo u oblikovanju vokalnog i orkestralnog sloga, ali i u pristupu tretiranju tekstovnog predloška, koji je fantastičan po žanru, ali ne i kvaliteti. Skladateljski je zanat ovdje na visokoj razini – u "Mirjani" uistinu ima puno vrlo dobre, nerijetko i odlične glazbe, samo što od nje nikako da se sklopi dobra opera. Jer, raznorodni su elementi ovdje postavljeni jedni uz druge bez učinkovitijih integrativnih postupaka, s nedostatnim osjećajem za dramaturšku cjelinu i protok glazbenog vremena.

No, uza sve te nedostatke, ova je opera zaslužila da, barem kao informacija, bude predstavljena javnosti. Pritom je za svaku pohvalu činjenica da uprava zagrebačkog HNK nije ovoj produkciji pristupila s, narodski rečeno, "figom u džepu", kako je inače kod nas i prečesto slučaj kad se mora odraditi "dug prema baštini". Naprotiv, zahvaljujući ponajprije dirigentu Nikši Barezi, osigurana je glazbeno respektabilna izvedba, s dobro pripremljenim orkestrom, većinom doraslim solistima, ali i, nažalost, preočito nezainteresiranim zborom.

Nešto manje sreće bilo je s režijom Petra Selema, premda ipak valja pohvaliti određene pomake u redateljskom rukopisu ovog egiptologa. Netragom su nestali njegovi donedavni nezaobilazni autorski "potpisi", poput kontra-svjetla, scenske magle i zborskog dizanja ruku u zrak. Lišena tih suvišnosti, njegova je režija "Mirjane" iznenađujuće konzistentna i manje-više neprovokativna, izuzmemo li zagonetno simbolične kišobrane na kraju prvog čina i iritantnu tendenciju protagonista da se obraćaju dirigentu, a ne jedni drugima.

Konačni proizvod je, uz tek pokoju problematičnu točku, sasvim pristojna predstava, koja, doduše, ne može računati na veliku popularnost, ali je primjer poštenog odnosa prema vlastitom kulturnom nasljeđu. Jer, ako si već prisvajamo Mandićev opus – a Česi nam to vjerojatno neće zamjeriti – onda je "Mirjana", kakva bila da bila, ipak jedna od naših najboljih opera iz međuratnog razdoblja. Što, da ne bude zabune, puno manje govori o njenim kvalitetama, a više o preostalim hrvatskim glazbeno-scenskim uratcima tog vremena.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Devedeseta obljetnica Zagrebačkog kvarteta
Zagrebački kvartet slavi obljetnicu
Ozbiljna glazba – godišnji pregled 2008.
Ekvinocij u Lisinskom
'Ekvinocij' Ivana Brkanovića koncertno u Lisinskom
'Mirjana' - opera za koju se nije znalo da postoji
Novootrkivena opera 'Mirjana' u HNK