Zabranjeno kazalište - Dragan Živadinov

Slučajno ili ne, upravo je njegova predstava bila prva na programu prvog tada još Festivala novog kazališta 1987.godine. U međuvremenu se sve promijenilo, uključujući i Živadinova i Eurokaz, ali to ne znači da je slovenski redatelj, kozmonaut i retrogardist odustao od kazališne misije. Njegova fascinacija svemirom i geostacionarnim satelitima, te njihovim idejnim začetnicima Hermanom Potočnikom Noordungom i Arthurom Clarkeom, trajna je i neprestana, pa ju je kao poetički ukras nalijepio i na najnoviju produkciju naslova «Zabranjeno kazalište», premijerno prikazanu u hali ljubljanskog velesajma. Razlog leži u tome da čak ni Cankarjev dom nema pozornicu dovoljno veliku za istodobni nastup srednje velikog orkestra, destak glumaca i - dva kamiona cisterne.

«Zabranjeno kazalište» kao produkcija Dragana Živadinova i Projekta Atol Marka Peljhana, ima bogatu pretpovijest. Riječ je o tekstu Vladimira Stojsavljevića, za kojeg domaća javnost često zaboravlja da je primarno dramski pisac, i to takav koji svoje važnije opsesije ispisuje u ciklusima. Pored onog povijesnog o Zrinskima i Frankopanima, jedan od tih ciklusa je i takozvana «Elizabetinska trilogija», koja obuhvaća komade «Marlowe», «Ljubav i država» i završno, «Zabranjeno kazalište». Postmodernističkom poetikom, Stojsavljević je preko jednog od najproduktivnijih dramskih radoblja britanske dramatike raspisao kroniku, ali tako da je istodobno u nju upisao i sve ono što se kasnije u drami dogodilo. Odnos vlasti i pojedinca, umjetnosti i državnog, pa čak i crkvenog poretka, homoseksualne i slobodne ljubavi, ali i egzistencijalističke krize subjekta, umjetničkog ili takozvanog običnog, teme su te tri igrokaza ispričane kroz prominentne likove Marlowea, Shakespearea i Jonsona.

Upravo je «Ljubav i država», srednji i najbolji dio Stojsavljevićeve trilogije, bila jedna od prvih institucionalnih predstava Dragana Živadinova, još u vrijeme kad je završavao studij kazališne režije. Odluka da se ponovno vrati staroj opsesiji, ali ovoga puta s planom postavljanja cijele trilogije, čini se kao povratak korijenima i sumiranje velike teme koja nikad nije završena. Rezultat ponovne suradnje predstava je koja zadržava naslov «Zabranjeno kazalište», kao i osnovne postavke dramskog predloška, ali se njime služi kao ready-madeom. Drama iz Cromwellovog razdoblja puritanizma, kad je kazalište u Engleskoj zaista bilo zabranjeno, Živadinovu je poslužila kao odskočna daska za svemirske letove o kojima ionako ne prestaje sanjati. Naime, jedino tako se može čitati inscenacija u kojoj, uvjetno rečeno, povijesnu dramu igraju glumci biomehanički sputane geste, obučeni u kostime suprematistički kontrastiranih boja, dok im iznad glava sijevaju projekcije digitalnih inačica satelita i svemirskih stanica. Poredak iz kojeg Stojsavljevićevi protagonisti bježe tražeći utjehu u zabranjenoj igri, ovdje ne pokazuje svoju represivnu stranu militarističkom ili vjerskom agresijom, nego kvazikozmičkim tišinama između replika i nemogućnošću fizičkog kontakta u tehnicistički odljuđenom okruženju.

Nije stoga čudno da predstava ostavlja publiku hladnom, ali kozmokinetički teatar, ili kako ga već Dragan Živadinov sad zove, ni ne želi komunikaciju tradicionalnim sredstvima. Riječ je o konstruktu koji postmoderni predstavlja izazov nove stilske epohe. Živadinov, naime, smatra da je Stojsavljevićeva trilogija jedan od vrhunaca postmodernističke redefinicije prošlosti, a kako je uvjeren da je postmoderna završila baš 1995. kad je napustio pokret Neue Slowenische Kunst, čini se da je ovim projektom pokušao redefinirati već redefinirano. Onako kako se postmoderna odnosila prema prošlosti, i kako je Stojsavljević pisao o sedamnaestom stoljeću, tako se sad Živadinov odnosi prema postmodernom dramskom pismu, mijenajući mu izvedbeni okvir a time i značenje. Nažalost, pritom stradava i komunikativnost, pa «Zabranjeno kazalište», iako u njemu sudjeluju vrsni slovenski glumci poput Olge Kacjan i Milene Zupančič, ostaje tek pokušaj realizacije nove stilske i kazališne epohe. Unatoč tome, s obzirom da je ipak riječ o inozemnoj praizvedbi djela domaćeg autora, čak i takvo «Zabranjeno kazalište» zaslužuje reprizu na, na primjer, Marulićevim danima. Barem kao dokaz da je kazališni posao ujedno i istraživački, a u kazališnom svijetu danas posvećenici poput Dragana Živadinova su pojava koja se sve rjeđe viđa.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Gordana Vnuk
FSK 2007. - prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice