Baletna večer - Leo Mujić, Nacho Duato i Vasco Wellenkamp

No, kao što Tjedan suvremenog plesa, čini se, zazire od domaće institucionalne kulture, tako i njen bastion radije uživa u svojoj samodostatnoj elitnoj poziciji. U nekim sličnim produkcijama možda bi se i moglo govoriti o teško odredivom, ali ipak barem latentno prisutnom razgraničenju između kategorija modernog baleta i suvremenog plesa. Najnovija HNK-ova 'Baletna večer', međutim, u najmanje jednoj od svoje tri koreografije, onoj Lea Mujića, tu razdiobu dokida i čini bespredmetnom. K tome, ako izraz radova koje potpisuju Nacho Duato i Vasco Wellenkamp donekle i preteže na klasičnu stranu, još uvijek nije riječ ni o čemu za što se već u nekom sličnom obliku nije našlo mjesta na TSP-u ili, recimo, Muzičkom Biennalu.

U cjelini gledano, ovdje je riječ o visoko profesionalno pripremljenom projektu, kojem posebnu vrijednost daje činjenica da su se HNK-ovi klasično školovani plesači spremno, ali i učinkovito uhvatili u koštac sa suvremenim tehnikama. U njihovoj realizaciji mogla se uočiti pokoja nesigurnost, ali ona niti u jednom trenutku nije umanjila uvjerljivost vrlo predane izvedbe.

Raspravljati o razlikama među trima koreografijama može se stoga samo na razini pojedinačnih autorskih poetika, jer se nijednom autoru ne mogu odreći snaga ideje i sugestivnost provedbe. Međutim, time dolazimo na sklizak teren, na kojem će svaka prosudba biti uvjetovana osobnim estetskim preferencijama. U tom bi se smislu Duatovu koreografiju moglo proglasiti sladunjavom i pomalo kičastom slikovnicom, premda bi se, također, moglo govoriti i o zaokruženoj poetici, koja nema problema ni sâma sa sobom, ni s drugim plesnim svjetovima na koje se izravno ili neizravno referira.

Zahtjevnijoj, ali ipak koliko-toliko tradicionalnijoj publici zacijelo najviše odgovara Wellenkampova 'Sinfonia da requiem'. Riječ je o ozbiljnom promišljanju i oslikavanju istoimene Brittenove skladbe. Koreograf pritom dosljedno i adekvatno odgovara na glazbene poticaje, na način koji može podsjetiti na Milka Šparembleka, premda s manjom količinom doslovnosti i pretencioznosti. I sve bi bilo na mjestu da nije bilo završnog odlaska u maglu i kontra-svjetlo, što je već toliko ofucano rješenje, da gubi na uvjerljivosti čak i kad je dramaturški posve opravdano.

Najviše sporenja bilo je – i bit će – oko koreografije 'Idi vidi' Lea Mujića. Neki će tako i prenapregnut plesni izraz i agresivno kvocanje čembala u ne osobito sretnoj snimci Bachovih violinskih sonata doživjeti jednostavno – histeričnim. No, ako je ovdje riječ o prikazu suvremenog obiteljskog života, onda ga i valja prikazati onakvim kakav jest, a malo će tko sporiti da je često i histeričan. Bachova glazba pritom se može doimati promašenom, i stranim tijelom u ovom kontekstu. Ipak, njen je odabir sve samo ne proizvoljan. Jer, kao što nam vremenska distanca omogućava realnije promišljanje umjetničkih djela prošlosti, isto vrijedi i u suprotnom smjeru. Bach tako današnjicu oslikava s distance, pokazujući, međutim, da način na koji je barokni skladatelj reagirao na obiteljsko okružje i ne mora biti tako različit od onoga na koji istu temu promišlja suvremeni koreograf. I, koliko god to paradoksalno zvučalo, upravo taj i takav Mujićev dijalog s prošlošću čini njegovu koreografiju najsuvremenijim dijelom nove HNK-ove 'Baletne večeri'.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Dodjela Nagrada hrvatskog glumišta 2009
Građanin plemić – mediokritet u lovu na funkciju
'Građanin plemić' - nova režija Krešimira Dolenčića
Peti instrument - Svebor Sečak
Eurokaz zbog kojeg će se na Mirogoju tražiti mjesto više
Eurokaz pleše (i) na Tuđmanovom grobu
Falstaff - Arnaud Bernard
Muzički Biennale Zagreb 2009. – zaključak
Dantonova smrt - Hansgünther Heyme
Staša Zurovac i Berislav Šipuš za kraj MBZ-a