Stanje nacije - Filip Šovagović

Hrvatsko glumište pritom nije izuzetak jer, iako se te predstave ne pamti onako kako se u anale upisuju spektakli, može se nabrojiti cijeli niz najviđenijih glumaca koji su se okušali u navodno najtežoj izvedbenoj formi. Odnedavno im se pridružio i Filip Šovagović komadom „Stanje nacije“, predstavom koja je zagrebačku premijeru imala na Klupskoj kazališno-glazbenoj sceni Amadeo, u kojoj je sam sve – od pisca dramskog predloška, preko redatelja do izvođača. Ukratko, riječ je o potpunom autorskom djelu, iskazu koji se i na neviđeno tumači, gotovo kao i svaka monodramska situacija, kao „Moj obračun s njima“, ne baš onaj Krležin, a kasnije Šerbedžijin, ali ni daleko od njega.

Ono što karakterizira svaki monodramski istup nužna je, iako ne i uvijek točna, identifikacija izvođača i izvedbenog na način bitno drukčiji od klasične dramske situacije. Napetost i, ukoliko je monodrama pošteno odrađena, ne kao čvrga nego kao scenski čin sa svrhom i razlogom, uvjerljivost nameću i veliku odgovornost izvođača. Riječ je o «Do or die!» situaciji gdje nema skrivanja iza partnera, inscenacijske koncepcije, dramaturgije ili samog teksta. Monodramska forma zato zaista jest samurajska disciplina, kako ju je opisao Vukmirica, s dodatkom da protagonist pritom sigurno jest sam, ali je pitanje znači li mu njegova izvedba raj ili možda ipak pakao. U prvom slučaju, riječ je o običnoj zabavi, koja graniči ili čak prelazi granicu kabarea i stand-up komedije, dok je u drugom, ponekad, zaista u pitanju kompletna izvođačeva osobnost, profesionalna i privatna, sa svim, a ne samo performativnim posljedicama takvog izlaganja.  

Nema malih uloga, ima samo malih glumaca, tvrdi omražena poslovica, koja u slučaju Filipa Šovagovića ima sasvim posebno značenje. Istodobno jedan od najzanimljivijih domaćih dramskih pisaca, u matičnom je kazalištu ostvario relativno mali i ne baš reprezentativni niz epizoda, uvijek zapaženih ali nikad fokalnih. Tek poneka veća uloga, i u posljednjih nekoliko godina samo jedna, uvjetno rečeno, glavna, nedostatan je zbroj za sasvim posebnu glumačku pojavu kakav je Šovagović mlađi, ali s druge strane, i to zorno pokazuje kako se domaće glumište odnosi prema svojim talentima.

Reakcija stoga ne čudi, pa se Šovagović u „Stanju nacije“, kao i svemu ostalome, izruguje i umjetničkoj praksi – svakodnevnom funkcioniraju filma i kazališta, neugodnostima prodaje i rasprodaje, figama u džepovima s kojima se odlazi na probe i snimanja. Sve to je međutim samo manji dio onoga što se tek za potrebe koliko-toliko sustavnog pokušaja analize njegove monodrame može nazvati digresijama, i to onim manje zaumnim. Cjelinu, ili barem većinu monodrame „Stanje nacije“ čini ispovijed fiktivnog lika Arterija Frasa Filipovića, Šovagovićevog autobiografskog gubitnika s fiksacijom na rat i PTSP, kojeg muče snovi o lovi i dužnička java, višak kilograma i takozvane „obiteljske sreće“.

U drugom mediju, s i drukčijim izrazom, bila bi riječ o stvarnosnoj prozi, ali kod Šovagovića je ona u službi neobjašnjive strukture koja strukturiranost prezire, pa predstava nema ni pravi početak niti pravi kraj. Naslutiti se može tek emocionalni i financijski krah njegovog subjekta, ali ne kao odraz društvene tragedije, jer tvrdi da iako je „stanje nacije nikakvo - razloga za zabrinutost nema!“. I u monodrami je Šovagovićev dramski rukopis prepoznatljiv, vicevi iz „Ptičica“ ili „Cigle“ smjenjuju se s tijekom nesvijesti iz „Jazza“, montaža nalikuje sustavnosti „Pušće Bistre“, dok je Šovagović kao izvođač nonšalantan prema svojoj izvedbi upravo onoliko koliko je njegova dramatika u stvarnosnoj maniri vjerna zbilji. Čak i kad provocira, u najduhovitijem dijelu predstave koji, možda, prepričava gostovanje matičnog kazališta u nacionalizmima opterećenoj Bosni i Hercegovini, autoru se ne može ništa zamjeriti, jer njegova uloga u rehabilitaciji stanja nacije nije i ne može biti veća od monodramske.

Ipak, za razliku od drugih, Šovagović se potrudio dio osobnih i kolektivnih frustracija prenijeti na scenu, što je već dobar početak. Apsurd koji pritom piše i izgovara zapravo i nije njegov, ali to je već problem zbilje, a ne kazališta.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Tomaž Pandur 'Kaligulom' otvara novu sezonu Gavelle
EKSKLUZIVNO: Stanje nacije kako ga vidi Filip Šovagović
EKSKLUZIVNO: ulomak predstave 'Stanje nacije' Filipa Šovagovića
Amadeo u kolovozu i rujnu
Scena Amadeo – od novog Filipa Šovagovića do uskrslog Ayllua
Turandot - Vasilij Senjin
'Živi i mrtvi' konačno u kinima!
'Živi i mrtvi', najnagrađivaniji film pulskog festivala konačno u kinima!
Ministarstvo kulture najavljuje rat sapunicama koje kvare mlade glumce
Ministarstvo kulture želi poboljšati svijet!
«San Ivanjske noći» – radikalno skraćeni Shakespeare u Gavelli
Mate Matišić
Biljana Srbljanović
Gostovanja na Gavellinim večerima
Festival svjetskog kazališta 2008. nudi zanimljiv program
Njemački i belgijski sraz na šestom Festivalu svjetskog kazališta
Gordana Vnuk
Eurokaz 2008.
Američki, ali ne samo američki Eurokaz
22. Eurokaz: od obavezne lektire do ispitnih produkcija
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Naš dečko - Franka Perković
Idiot - Ivan Plaziblat
Uvjetovani emocionalni odnosi u 'Našem dečku'
Što sa sobom preko dana - Ivona Juka
U kina se probio domaći dokumentarni film o zatvorenicima!
Što sa sobom preko dana?
Gostovanje Zvezdara teatra i BDP-a u Gavelli
'Život u sjeni banane' u Virovitici
Ivan Vidić: 'Tranzicija nije nesretna jer ljudi su je htjeli'
Orfej silazi – Janusz Kica
Otimačina Stilskih vježbi
Kazalište - godišnji pregled 2007.
San Ivanjske noći - Aleksandar Popovski
Metastaze u kazališnoj verziji
Metastaze hrvatske zbilje u Gavelli
Gavelline večeri po 22 put
Sezonu Teatra &TD otvara praizvedba skupine Goat Island
Mećava - Aleksandar Ogarjov
U 'Mećavi' je veći metež iza scene nego na njoj
Balade Petrice Kerempuha na Brijunima
Eurokaz 'projektom Tito' odgovara na potrebu za sintezom povijesti
Dražen Ilinčić i Damir Radić
Duško Ljuština
Mladen Tarbuk
Predrag Matvejević (drugi dio)
Sraz Držića i modernista na 32. Danima satire
Dani satire u potrazi za kvalitetnim humorom u kazalištu
Teretni čovjek - Damir Bartol Indoš
Zagreb Jazz i N.O. Jazz Festival (ne) smetaju jedan drugome
Úngút u Klovićevim dvorima
Grožnjan – kulturni laboratorij bez brzog interneta
Od klasike do jazza i etna na Zagrebačkim ljetnim večerima
Koncertna direkcija Zagreb priprema 'Ljeto lijepih žena'
Zenit u novom starom ruhu
Objavljen reprint časopisa Zenit
Novo izdanje rodno osviještene Jazzarelle
Međunarodni tjedan udaraljkaških ansambala
Scena Amadeo i ove godine ima ambiciozan program
Scena Amadeo ne odustaje od Gornjega grada
Pijana noć na Brijunima
'Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi' u Osijeku
Kazalište Ulysses i u sedmu godinu postojanja ulazi ambiciozno
Zagrebačke ljetne večeri i Scena 'Amadeo' - simbiozom do štednje!
Julijana Matanović - omiljena hrvatska književnica
Julijana Matanović ne boji se tuđih književnih likova
Petar Selem
Dani satire 2008. - komentar
U agoniji - Branko Brezovec
U agoniji – novo Brezovčevo čitanje Krleže
Krleža na Brezovčev način
Međunarodni fetival malih scena Rijeka 2008.
Izvještaji iz tamnog vilajeta
Drukčija Bosna u 'tamnom vilajetu' Dževada Karahasana
Nova predstava Nine Mitrović u Kerempuhu
Prebrojavanje u Kerempuhu: 'Jebote, kolko nas ima'
Sprovod u Theresienburgu
Milko Kelemen
Praizvedba djela Milka Kelemena
Milko Kelemen: elektronska muzika ima još puno mogućnosti
Tomislav Čadež
Tomislav Čadež - liječeni katolik
Knjigomat prešao iz virtualnog u stvarni časopis
PIJANA NOĆ 1918. - Lenka Udovički
Hrvoje Šalković ne voli zagrebačku malograđanštinu
Umro Dragutin Tadijanović
Igor Zidić (2006.)
Zvonko Maković
Slobodan Šnajder
Igor Zidić
Brijunski povratak u '68.
Hipi komuna na Brijunima
Delirijum tremens - Goran Marković
Pravo čudo - Lukas Nola
Festival komorne glazbe
Treći Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe
Ana Lederer