Kaligula - Tomaž Pandur

Na tu dvojbu trebaju odgovoriti gledatelji „Kaligule“ Tomaža Pandura, koprodukcije Dramskog kazališta Gavella, umjetničke organizacije Pandur.Theaters, Kazališta Ulysses te festivala Ohridsko leto, Grad Teatar Budva i Mittelfest.

Predstava je nastala po motivima Alberta Camusa, ali francuski nobelovac u njoj tek statira, iako časno spomenut u završnom, docirajućem finalu. Ono gdje je on tek postavljao parametre za kasnije radove i razmišljanja, slovenski je redatelj, uz pomoć dramaturginje i sestre Livije, odlučio ostaviti tek trag kazališnog jedinstva svjetla i mraka lijepih slika i lijepih tijela zgrčenih u boli zbog, kako će se ispostaviti, jednog gumenog balona. Priča o Kaliguli možda jest povijesna medijska manipulacija na koju se pristaje ne samo zato što nema drugih izvora, a vjerodostojnom je čini isključivo starost, ali teško da i takva zaslužuje obradu svedenu na kazališni spot.

Tomaž Pandur kao pojava bljesnuo je krajem osamdesetih upravo novim, totalnim načinom mišljenja kazališta kao dramaturške i vizualne cjeline. Beskompromisan u troškovima i susretljiv s medijima i publikom, bio je predodređen da postane zvijezda. I postao je, čak i europska, a vrata su se otvarala sama od sebe dok je on tražio svoje Kazalište snova. No, različito od Kaligule koji umire kad shvati da njegova sloboda nije dobra, Pandur i dalje režira u koprodukcijama najrazličitijih partnera, na zadovoljstvo glumaca koji rade s jakim redateljskim imenom i putuju. Uopće ne treba sumnjati da im Pandur prodaje neku zavodljivu priču, kao što je i svima ostalima prodaje izuzetno opremljena programska knjižica.

Međutim, posljednjih godina sve je to samo ambalaža, privlačna i potrebna, ali u neskladu sa sadržajem koji se prazni čak i na primarnoj razini pokušaja vizualnog šokiranja publike. Od balona iz „Sto minuta“, Pandurovoj obradi „Braće Karamazovih“, do Mjeseca u „Kaliguli“ nije dug put, a nije baš ni inventivan, kao što i ova scenografija dizajnerskog tima NUMEN bitno zaostaje za metaforikom višestruke zavojnice u „Tesla Electric Company“. Osnovni je element ovoga puta voda, najprije zbog efektnog odraza, ali i kao poprilično tanka metafora takozvanog „talasanja“, što je osnovno obilježje lika rimskog cara kako ga je zamislio Camus, prije nego što ga se dohvatio Pandur. Nezreli vladar koji želi nemoguće, i time se uklapa u sezonu Ulyssesa posvećenu '68., istodobno je i amblematski čovjek koji mora shvatiti svoju slobodu i njezine granice, makar i uz cijenu vlastite krvi. Kako je pritom i svjestan uloge igre u svemu tome, priziva kazalište kao nedovoljno shvaćeno od strane onih koji svoj svijet žele zadržati i spasiti.

No, kazalište je za Camusovog Kaligulu samo sredstvo, način da čovjek na trenutak postane Bog, dok je za Pandura, čini se, ono i jedini, trenutni cilj. Zamaskiran izostankom konteksta, i sintagmom Darka Lukića po kojoj on danas „stvara stvarnost koja jest kazalište“, njega više nije briga za interakciju ili finese. Ako se redatelju možda i treba oprostiti prepoznatljivi stil, nagnuće crnoj koži koja ponekad i jedva prekriva onu bijelu, mladu i mušku, iskorak s insceniranjem inscenacije kazališta u ovoj je predstavi upravo groteskan, najprije kao kičasta maškarada a zatim i kao besmisleno loptanje s Mjesecom.

Pored toga, autorski tim postaje neoprezan kad se zaigra sa simbolima, točnije kad dionizijsko-apolonijskoj svjetonazornoj opreci kao žive simbole pridružuje Kaligulu i čaplinovskog Velikog diktatora. Takva simplifikacija modela o kojem Camus pokušava nešto reći svojom dramom, a što brat i sestra Pandur ne žele vidjeti jer im je stalo da ispričaju svoju priču, daleko je čak i od Kazališta snova. Kako je većina interaktivnih prizora izvornika izbačena, ostaje s jedne strane naizmjenično ljut i očajan prezreli adolescent, kojem više nije dovoljan njegov ljudski pas nego bi i Mjesec, a kao jedina opreka njemu – neka vrsta Hitlera.

Nije stoga ni čudo da dodani dijelovi teksta u „Kaliguli“ zvuče kao da su ih zajedno pisali Damir Urban i Goran Bare, i odlučili ih ne objaviti. U kazalištu je, međutim, sve moguće, i utoliko Tomaž Pandur ima pravo.  

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Radio Tesla - Mario Kovač
'Razloga 4' - nova plesna predstava
Razloga 4 – koreografija jedna
Macbeth After Shakespeare - Ivica Buljan
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Petar Selem
Tomaž Pandur 'Kaligulom' otvara novu sezonu Gavelle
Sumrak bogova
PIJANA NOĆ 1918. - Lenka Udovički
Kazalište Ulysses i u sedmu godinu postojanja ulazi ambiciozno