Festival svjetskog kazališta - komentar prvi

Jednostavnom matematikom množina je ipak na strani smrti, jer i Čehovljev „Ivanov“ i „Another Sleepy Dusty Delta Day“, a „U očekivanju Godota“ gotovo po definiciji, imaju o njoj što reći. Naravno, smrt je poticajna tema, ali čini se da svaka od navedenih ipak prije slavi život, takav kakav jest, ili kakvim ga čine protagonisti dva apsolutna dramska klasika i jednog suvremenog performansa.
Prvi Čehovljev tekst, napisan u samo desetak dana, inače je smatran ako ne baš porodom od tmine onda radnom verzijom njegovih kasnijih uspješnica. Dok je tek, uvjetno rečeno, učio kako se od pauza pravi dramska radnja, već je znao da ne treba previše očekivati od poprilično apsurdnog trajanja koje sam romantični pjesnici zovu životom. „Ivanov“ je zato nešto jednostavniji od „Galeba“ ili „Višnjika“, što ga čini pravom podlogom za kazališno istraživanje. U slučaju Dimitera Gočeva, redatelja bugarskih korijena koji ga je s velikim uspjehom postavio u berlinskom kazalištu Volksbühne, to istraživanje ne udaljava se od autora, nego baš naprotiv svim protivnicima redateljskog kazališta i interpretacija kao legitimnog oblika autorske obrade, ide u pravcu koji bi Čehov i poželio.

Najkraće opisano, njemački „Ivanov“ prvih sat vremena dokazuje da je Čehov dosadan i da mu ta prva drama baš i nije najbolja, da bi sljedećih sat i nešto potrošio na još uspješnije dokazivanje onoga što redateljima svojeg i svih kasnijih vremena ni ruski majstor nije uspio objasniti tako da shvate. A to je da njegovi komadi nisu tragedije, niti melankolične slikovnice života ruralnog ruskog plemstva na zalazu, nego komedije s osjećajem za moderno, podjednako u formi i u sadržaju. Bijela odijela, elaboriranu scenografiju i samovare Gočev je zamijenio kazališnom maglom, koja se u kazalištu zaista pretvara u pravu, a  Čehovljevim likovima namijenio sudbinu kakvu i zaslužuju – prolaznu, besciljnu i zapravo smiješnu, kad već nije tragična. Uspijeva u tome toliko da se na kraju, kad čak i najmanjom gestom u naslovnoj ulozi precizni Samuel Finzi izgovara Ivanovljev suicidalni monolog, publika smijulji. Kad nakon toga još i nacrta karikaturu samog sebe kako svijetu pokazuje srednji prst dok si puca u sljepoočnicu, postaje potpuno jasno da je i bila namjera stvoriti Čehova onakvog kakav jest – važan zato što dokazuje koliko je sve, od karaktera do osjećaja, nevažno i slučajno.

Da je tragedija farsa, a smrt njezin najzabavniji dio, zagrebačku su publiku pokušali uvjeriti i glumci Nacionalnog kazališta iz rumunjskog Sibiua, pri čemu im je pomogao Beckettov „Godot“ ali i precizna, iako ne baš zainteresirana režija Siliviua Purcaretea. Sloj po sloj i prizor po prizor, oni gule Beckettov klasik ne od smisla nego od samih sebe, jer na kraju ove lektirne predstave ne ostaje ništa drugo osim izgovorenog teksta. Svi komadi takozvanog teatra apsurda uvijek se čine najlakšima za postavljanje, i zato su trajna meta svih kazalištaraca, ali to ne znači da u njima baš ništa nema, pogotovo u rukama majstora kakav bi Purcarete trebao biti. S „Godotom“  međutim, nije imao sreće, pa se rumunjsko gostovanje upisuje među veće selekcijske promašaje. 

Nihilizam i apsurd Čehova i Becketta dokinuo je, začudo, Jan Fabre. „Another Sleepy Dusty Delta Day“ ponovno je solo za Ivanu Jozić kao što je to bio i „Anđeo smrti“, no, ovoga je puta tema samoizabrani svršetak života. Na sreću, Fabreove pisane lamentacije o takozvanom jedinom pravom filozofskom problemu ne traju dugo prije nego što započne frenetični ples Ivane Jozić kao slavljenje života unatoč njegovoj repetitivnosti, zadanostima i ograničenjima. Svakodnevne situacije pretočene u koreografiju i izvedene iznimnom snagom i pobunjenom mimikom, pravom zvijezdom predstave čine samu performericu, a ne autora koji, ako baš hoće, može i skočiti s mosta kad već o tome toliko razmišlja.
Izuzetni pogodak, očekivano egzaltirani standard i jedan začuđujući promašaj, zbroj su prvih nekoliko dana šestog Festivala svjetskog kazališta. Može li bolje, vidjet ćemo u sljedećih nekoliko dana.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Francuska farsa u zagrebačkom kazalištu
Jan Fabre i 'Another Sleepy Dusty Delta Day' u Zagrebu
'Another Sleepy Dusty Delta Day' Jana Fabrea u Zagrebu
Festival svjetskog kazališta 2008. nudi zanimljiv program
Njemački i belgijski sraz na šestom Festivalu svjetskog kazališta
Gordana Vnuk
Izložba Pabla Picassa ipak otvorena u Dubrovniku
Unatoč nezainteresiranosti Ministarstva kulture, Picasso u Dubrovniku
ZKM na kraju još jedne uspješne sezone
ZKM: 'Europske koprodukcije su budućnost i hrvatskog kazališta'
Senka Bulić govori o predstavi Hanjo
Trokut nerealizirane žudnje: Yukio Mishima, Senka Bulić i Teatar &TD
To dijete - knjiga i predstava
Hanjo - Senka Bulić
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Pijani proces - Ivica Buljan
Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar
Hamlet - Thomas Ostermeier
Belgijska kazališna skupina tg STAN napokon u Zagrebu
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
Toranj loše glazbe na Eurokazu
Eurokazov glazbeni program između loše i bolje glazbe
Međunarodni fetival malih scena Rijeka 2008.
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Elektri pristaje crnina - Mateja Koležnik
Sumrak bogova
'Kralj Lear' kao monodrama na – turkmenskom
Prava svečanost 'Crne zemlje'
Smrt trgovačkog putnika
Nova smrt trgovačkog putnika
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman
Kome pripada Festival svjetskog kazališta?
Tko stoji iza festivala svjetskog kazališta?
Umro je Harold Pinter
Risque d'attente
Počinje četvrti 25FPS
Počinje četvrti Festival eksperimentalnog filma
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Brana - Mateja Koležnik
Freelander - Miljenko Jergović
Kratka priča na festivalu
Turandot - Vasilij Senjin
Orfej silazi – Janusz Kica
Delirijum tremens - Goran Marković
FSK 2007. - prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice
Polet - Jean-Claude Berutti
Počinje tabor Film festival
U Desiniću počinje još jedan Tabor film festival
Putujuće pozorište Šopalović - Tomi Janežić