Pijani proces - Ivica Buljan

Međutim, kad je jedan od njih mrtav, stvari su puno lakše, pa nije čudno da jedna od kazališnih maksima i govori o tome da je upravo mrtav pisac najbolji pisac, jer se s njegovim tekstom može raditi što se hoće.

Ivica Buljan se možda zaista zakleo da će u redateljskoj karijeri postaviti baš sve što je kultni francuski dramatičar Bernard-Marie Koltes ostavio nakon svoje prerane smrti. I ne bi mu pritom trebalo zabraniti pristup, jer i sam je dovoljno pažljiv prema publici ali i prema autoru, da svoj rad na njemu i po njemu, decentno dozira. Malo u Splitu, malo u Rijeci, a ovoga puta, kad već nije išlo u Zagrebu, u obližnjoj Velikoj Gorici. Kazalište, formalno u drugom gradu, ipak jest namijenjeno i zagrebačkoj publici, pa produkcije Scene Gorica treba uzimati kao zapravo dodanu vrijednost metropolskoj ponudi, a Koltesov „Pijani proces“ u režiji Ivice Buljana na istom je smjeru u kojem je prošle godine krenuo Paolo Magelli s Brechtovim „Pirom malograđana“. Produkcijska baza je tu, ali Scena Gorica ima onaj isti problem koji ima i svaki takozvani alternativniji prostor, dakle onaj koji ne ulazi u svetih pet mjesta kazališnog djelovanja koja publika apriorno prihvaća kao mjesta teatra. I baš kao što ni Magelli nije uspio prijeći granicu, ne uspijeva ni Buljan, ali iz drugih razloga.

„Pijani proces“ Koltesova je obrada „Zločina i kazne“, ali ne na način kako je, na primjer Dostojevskog obradio Andrzej Wajda, a svojedobno u Rijeci režirao Tomi Janežič. Umjesto tadašnje priče svedene na psihološki realizam sa samo tri glavna lika, jednu svijeću i puno tišine, „Pijani proces“ postdramska je buka i bijes koja se prelijeva preko granica pozornice, napada gledatelja i tek naizgled ne ostavlja dojam lektirne predstave. Ona zaista i ne može biti nadomjestak za čitanje Dostojevskog, ali jest njegov prirodni nasljednik, i u ovom je slučaju Koltes nadmašio „Dan umorstava u povijesti o Hamletu“, kad je želio „dramatizirati“ Shakespearea. S druge pak strane, kad se raspršeni Koltesov rukopis sastane s Buljanovom režijom koja sama po sebi razgrađuje, ponekad je zaista teško pratiti i samu priču, iako bi ona, jer riječ je ipak o jednom od stožernih romana svjetske književnosti, trebala biti svakome poznata.
Između tih polova, poznate priče i postdramskih postupaka, leži „Pijani proces“, strukturiran ne više simetrično kako ga je zamislio Dostojevski, nego s dugom ekspozicijom i središnjim tulumom kojem i duguje naslov. Sve dok se na pozornici ne pojavi istražitelj, u izvrsnoj interpretaciji Mladena Badovinca, predstava funkcionira kao niz slika koje ukratko konstruiraju zbilju romana, ponekad doslovno, a ponekad tek u naznaci. Od početnog videa s nezaobilaznom sjekirom i babom koja pada, preko upoznavanja s protagonistima, „Pijani proces“ nalikuje suvremenom kazalištu kakvo nude i najveće institucije, i kakve bi , na primjer, bez problema mogao ugostiti i Festival svjetskog kazališta.

Međutim, u trenutku kad zaista započne pijani proces, kad Badovinac preuzme mikrofon, a Stipe Kostanić kao Raskoljnikov odluči mu parirati bez tog pomagala, stvar programirano izmakne kontroli. Koltes pritom izvlači zaključke iz onoga što je kod Dostojevskog upisano ali ne i napisano, pa uz pomoć Ivice Buljana, dokazuje kako su i Dunja u jednoj, i Sonja u drugoj obitelji, podjednako žrtvovane, točnije, natjerane na prostituciju kako bi navodno  spasile ostale. Nadalje, pomalo i očekivano, Raskoljnikov i Razumihin u ovoj su inačici i malo previše dobri prijatelji, što se na pozornici mora i nacrtati mladim torzima u hrvačkom, ili kakvom već zanosu. Iako je riječ o autorskim potpisima, koje se može otpisati kao rezultat groznice, pijanstva ili Mjesečevog utjecaja, oni ipak nose i na trenutke sumnjivu kvalitetu vizualnih eskapada, jedva skrivenim pokušajima da se šokira publiku, pogotovo onu koja očekuje lektiru.
„Pijani proces“ tako jest više od dramatizacije, ali pati od izvedbenih slabosti. Iako vrijedi želja Ivice Buljana da, kad god može, novim izvođačima osvježi sliku domaćeg kazališta, a i njima pruži mogućnost da surađuju s onima od kojih imaju što naučiti, kao što su Ana Karić ili Ivica Vidović, takvo bacanje u vatru može se pokazati i kontraproduktivnim. Baš kao i inzistiranje na redateljskom potpisu, čak i kad je on već i sam izbor - ne predloška nego autora.

Igor Ružić

Pročitajte i ...
Patrice Chéreau - razgovor
Patrice Chéreau – dobitnik Europske kazališne nagrade 2008.
Pijanistica - Dario Harjaček
Gostovanja na Gavellinim večerima
Damir Karakaš
Kazalište - godišnji pregled 2007.
Montažstroj: kazalište vaše i naše mladosti
Montažstroj: ako igrate na sigurno, ovo nije kazalište za vas!
Pir malograđana - Paolo Magelli
'San ljetne noći' s duhovima na Lokrumu
Splitski HNK novu sezonu dočekuje s brojnim nedoumicama
Iza kulisa uspjeha domaćih umjetnika
Zanima li svijet hrvatsko kazalište, drama i ples?
Sympathy for the Devil - François-Michel Pesenti
Ana Karić doziva vraga u Teatru &td
Sympathy for the Devil u Teatru &td
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji - Oliver Frljić
Didona i Eneja / Smrt u Veneciji
Ljubav, smrt i politika u trojedinoj predstavi
Hanjo - Senka Bulić
Senka Bulić govori o predstavi Hanjo
Trokut nerealizirane žudnje: Yukio Mishima, Senka Bulić i Teatar &TD
54. Splitsko ljeto
Splitsko ljeto 2008. – Brook, Selem, Kica i Frljić
Putujuće pozorište Šopalović - Tomi Janežić
FSK 2007. - prigušeni odjek neuralgičnih točaka svakodnevice
Rozamunda - Ivica Buljan
Belgijska kazališna skupina tg STAN napokon u Zagrebu
Festival svjetskog kazališta 2008. nudi zanimljiv program
Njemački i belgijski sraz na šestom Festivalu svjetskog kazališta
Jesen u Zagrebu
'Majka svih festivala' – predizborni trik ili prava 'Jesen u Zagrebu'?
Gordana Vnuk
'Jackie' & 'Svinjac' - Ivica Buljan
To dijete - knjiga i predstava
'Kralj Lear' kao monodrama na – turkmenskom
5. Festival svjetskog kazališta: suvremenost i angažman
Kome pripada Festival svjetskog kazališta?
Tko stoji iza festivala svjetskog kazališta?
Razgovori o novom kazalištu
Duško Ljuština
Ministarstvo kulture najavljuje rat sapunicama koje kvare mlade glumce
Ministarstvo kulture želi poboljšati svijet!
Istanbulski bijenale pod WHW-om
What Keeps Mankind Alive?
I konje ubijaju, zar ne - Ivica Boban
'Gumbekovi dani' novi histrionski festival kabarea
Gumbekovi dani
Kazalište vaše i naše mladosti - Borut Šeparović
Opera za tri groša - Krešimir Dolenčić
Prosjaci, lopovi i kurve...
Park - Janosz Sikora
Prava svečanost 'Crne zemlje'
Kazalište - godišnji pregled 2008.
Festival svjetskog kazališta 2008. - završni komentar
Hamlet - Thomas Ostermeier
Festival svjetskog kazališta - komentar prvi
Jan Fabre i 'Another Sleepy Dusty Delta Day' u Zagrebu
'Another Sleepy Dusty Delta Day' Jana Fabrea u Zagrebu
Toranj loše glazbe na Eurokazu
Eurokazov glazbeni program između loše i bolje glazbe
Međunarodni fetival malih scena Rijeka 2008.
Eurokaz u milosti Bože Biškupića
Eurokaz živnuo u novom uredu
Elektri pristaje crnina - Mateja Koležnik
Sumrak bogova
Smrt trgovačkog putnika
Nova smrt trgovačkog putnika
Brana - Mateja Koležnik
Kino Lika - Dalibor Matanić
PIF 2008.
Romeo i Julija '68 - Lenka Udovički
Brijunski povratak u '68.
Hipi komuna na Brijunima
Baletni San ljetne noći na Splitskom ljetu
Koriolan - Miran Kurspahić
Oluja - Ivica Kunčević
Koriolan - stup društva
Kurspahić i «Koriolan» u &TD-u: Heroj ili zločinac?
Zabranjeno kazalište - Dragan Živadinov
Što sa sobom preko dana - Ivona Juka
U kina se probio domaći dokumentarni film o zatvorenicima!
Što sa sobom preko dana?
Kauboji - Saša Anočić
Sprovod u Theresienburgu
Počinje osmi Test!
Test! - osmi festival studentskog kazališta i multimedije
San Ivanjske noći - Aleksandar Popovski
«San Ivanjske noći» – radikalno skraćeni Shakespeare u Gavelli
Nataša Govedić povodom promocije svoje knjige
Filozofija dramativiteta Nataše Govedić
Sve što je dobro i pametno - Dražen Šivak
Edo Popović