Polet - Jean-Claude Berutti

Koja istodobno zamagljuje fokuse suvremenosti i pretvara se kao da je iskopana iz  polustoljetne prašine, ali koja i dalje funkcionira u svakodnevnom kontekstu, i Hrvatske i Francuske.

Suradnja ZKM-a i La Comédie de Saint- Étienne i Théâtre de la Place-Liége počela je kao eksperiment, što je djelomično bila i odluka Jean-Claudea Beruttija da u različitim kulturama postavi isti tekst, „Polet“ suvremenog francuskog autora Gillesa Granouilleta. Rezultat je, bez obzira na kvalitetu francuske verzije, u svakom slučaju dobitak za ovdašnji repertoar.

Hrvatsko kazalište nije nesklono farsama, ponekad ih čak proizvodi i iz sasvim ozbiljnih namjera, zaboravljajući vlastiti farsični potencijal, no ovoga puta nije riječ ni o čemu sličnom. „Polet“ je, jednostavno, predstava koja na pravi način povezuje sve ono što se u ZKM-u pokušalo reći skakavcima, krijesnicama, noćima i njihovim pjesmama... o okvirima slike svijeta koju imamo o samima sebi i obitelji kao tvorbene jedinice društva i njegove najveće nesreće. S druge strane, izvedbom obiteljske drame-potjere Berutti je uspio spojiti čak i na prvi pogled nespojivo, na primjer ono što se htjelo „Victorom  ili djecom na vlasti“ i ono što se svojedobno postiglo izvrsnom „Jelkom kod Ivanovih“.

„Polet“ je naizgled mala i nevažna provincijska priča o sasvim običnoj obitelji sastavljenoj od potrošenih mizantropa, preljubnica, obijesnih adolescenata, takozvanih poštenih građana, požrtvovnih roditelja i luđaka. Te odrednice likovi izmjenjuju tijekom jednog dana u kojem se otkrivaju sve vrste i oblici strahova koji nisu samo malomišćanski, poput fobije od neuspjeha, od stranaca, od „žene, djece i kuće“, a naviše od samih sebe. No, Granouilletov komad nije samo to, da jest bio bi tek obračun. On je ujedno i uvrnuti zagovor obiteljske sreće, ljubavi i veza koje se ne mogu zaboraviti niti poništiti, i u toj dualnosti leži njegova prava ljepota. Opor i nježan istodobno, preko uvreda koje si dijele brat i sestra do prvih iskustava tjelesne ljubavi koju otkrivaju zapravo bratić i sestrična, on je čak i u naglašeno grotesknom dizajnu Rudyja Sabounghija, svakodnevna topla ljudska priča o usudu svedivom na jedna imperativ: izdržati!  Utoliko realno ima veći potencijal nade od slikovnica kojima je upravo ona na naslovnici ili od pamfleta zgroženosti koji u gađenju na kraju i sami potonu.

Obiteljski ručak i šetnja malim gradom djetinjstva, posjet roditeljskoj kući i gotovo usputno otkrivanje tajni koje su već odavno javne i nikoga previše ne iznenađuju, prizori su u koje autor ubacuje zbiljske situacije kao i komentare. Tekst se tako sastoji od izgovorenog i neizgovorenog – ispod kurtoaznog blebetanja pravi se dijalozi odvijaju u otvorenim monološkim detaljima izrečenim u pola glasa, onako kako se inače izgovaraju samo u stanju na korak od konačnog pucanja i više ili manje ritualne obiteljske svađe. Redatelju je ta dvostruka linija otvorila prostor za razvijanje karikaturalnosti, pa je svaki od likova pomaknut u prenapetosti, ali i za pokoji potpuno začudni izlet kao što je leteći prodavač  vjenčanica. Tako je stvoren cijeli svijet jednog malog grada i mali grad bilo gdje u svijetu, sa svojim incestima, premreženostima, javnim tajnama, manama, grijesima i malo vrline, ostavljene na rubu ili zatvorene u umobolnicu.

I ansamblu ZKM-a pogodovao je Beruttijev pristup, pa predstava nema lošeg glumačkog mjesta jer svatko na svoj klišeizirani ili originalni način postaje dio „takmičenja u kreveljenju“. Sreten Mokrović kao križanac suvremenog Willyja Lomana i Mockinpotta, napokon je pokazao razlog svojeg transfera iz Gavelle, ali nije zaboravio neke stare uloge. Ovoj je interpretaciji dodao i novu, kvrgićevsku gestualnu kvalitetu, dok akutnom mizantropijom svatkovića zapravo prezire samog sebe. Pomaže mu Ksenija Marinković u još jednoj od njezinih već poslovično pamtljivih ciničnih rola, iako je središnji monolog ovoga puta prepušten dojmljivoj Doris Šarić Kukuljica. I Marica Vidušić, kao izvanvremenska sonda predstave, ali i Urša Raukar, Barbara Prpić, Jadranka Đokić i Jasmin Telalović nezamjenjivi su dio ove uspješne slike koju obavezno treba gledati prije obiteljskog ili bilo kojeg drugog rituala. Samo da ne zaboravimo kakvi smo zaista.

Igor Ružić