Falstaff - Arnaud Bernard

To znači da se uprava središnje nacionalne kazališne kuće počela ponašati navlas isto kao i razna ministarstva i velike korporacije. Profit je na prvom mjestu, a sadržaj je sporedan. To, naravno, podrazumijeva i da se poduzimaju različite mjere kako bi se osujetilo svako javno dovođenje u pitanje politike kuće. I tu već postoje gotova rješenja, koja obilato koriste i korporacije i vlast – s javnošću se komunicira ušminkanim PR priopćenjima, svaku kritiku se odbacuje ili, još češće, ignorira, a privid "otvorenosti" stvara se pripuštanjem odabranih, naravno, benevolentnih novinara.

U tom smislu, ne čudi što je intendantica HNK Ana Lederer zabranila pristup novinarima na sve operne pokuse, pa i one za najnoviju premijeru Verdijevog "Falstaffa". Netko će možda reći da je riječ o diskrecijskom pravu dirigenta ili režisera, ali takvih zabrana nije bilo u prethodnim projektima Michaela Helmratha i Arnauda Bernarda. Dakle, odluka je isključivo intendantičina, i nije nikad javno argumentirana, premda je očito riječ o pokušaju ušutkavanja "nepodobnih", jer je i od te deklarativne opće zabrane bilo izuzetaka. Da ne bi ispalo kako ovo spominjemo samo radi Radija 101, recimo samo da je novinaru Jutarnjeg lista pristup pokusu "Falstaffa" zabranjen, ali je dozvoljen novinarki Hrvatskog slova.

Intendantica, naravno, zna što radi. Jer, da je netko od kritičara vidio probu posljednje ovosezonske operne premijere, možda bi prerano u javnost procurila informacija kako je riječ o još jednom tipičnom HNK-ovskom poluproizvodu. A to ne bi bilo dobro, jer bi možda moglo utjecati na prodaju karata, koje će, do trenutka objavljivanja kritika, po inerciji biti rasprodane za barem tri-četiri izvedbe. Nije to nikakav novi recept – otkrili su ga davno kino-distributeri, ustalivši četvrtak kao premijerni termin, kako recenzije ne bi stigle biti objavljene do petka, kada u dnevnim novinama izlaze prilozi o televiziji i filmu.

Na sâmog "Falstaffa" ne treba trošiti previše riječi – kako je to već u HNK-u najčešće, premda ne i isključivo slučaj, to je predstava u kojoj nema puno lošega, ali je dobroga još i manje. S pozitivne strane, valja istaknuti ekipu odreda kvalitetnih solista, među kojima su se posebno istaknuli Kiril Manolov u naslovnoj ulozi i Marija Kuhar-Šoša kao Nannetta. Zbor je bio solidan, ali se isto ne može reći i za orkestar. Michael Helmrath, koji je svojevremeno obavio odličan posao s "Razgovorima karmelićanki", ovdje je potpuno zakazao. Ključni element ove Verdijeve partiture su ansambl-brojevi, koji su u ovoj predstavi gotovo redovito bili na rubu raspada, a nerijetko su taj rub i prelazili.

Još je manje sreće bilo s režijom Arnauda Bernarda. To se donekle moglo i pretpostaviti, s obzirom da je njegova ranija režija "Triptiha" u HNK-u bila uredna, ali i bezokusna. Takav pristup u "Falstaffu" se pokazao kobnim. Začudna je to režija, u kojoj neprestano trčkaranje likova po pozornici, umjesto dinamičnosti, stvara dojam statičnosti. No, ono što je temeljni problem jest činjenica da se tijekom tri sata trajanja ove komične opere malo tko smije. To znači da se promašilo osnovnu ideju ovog djela, a da se pritom nije ponudilo ništa što bi možda moglo ukazati i na njegovu ozbiljniju stranu. Ukratko, ovaj je "Falstaff" predstava bez duhovitosti, ali i duha općenito. A, nažalost, to nije problem samo ove predstave, nego i većeg dijela cjelokupnog HNK-ovog repertoara.

Trpimir Matasović

Pročitajte i ...
Boemi – Arnaud Bernard